Ljudska društva su tako kompleksne tvorevine koje gotovo da nije moguće izgrađivati po nekoj zadatoj matrici. Ipak, u novijoj istoriji imali smo prilike svjedočiti eksperimentu stvaranja sasvim novog društvenog i političkog poretka, koji prethodno nije postojao, a nije ni izrastao postepeno “sam od sebe”, već je kreiran po unaprijed osmišljenoj ideologiji. Najpoznatiji takvi primjeri su stvaranje Sjedinjenih Država od strane jedne ingeniozne grupe ljudi poznatih kao “Očevi utemeljivači”. Ovi prosvećeni ljudi vodili su se liberalno-republikanskim idejama iz Kant-Lokovske tradicije i 1789. godine stvorili su “Prvu i najveću Republiku”.
Jednako važan slučaj je Oktobarska revolucija i stvaranje Sovjetske države na bazi marksističkih teorija. Za razliku od američkog eksperimenta koji je bio uspjeh bez presedana, ovaj sovjetski je bio prava katastrofa i odveo je stotine miliona ljudi u bijedu, siromaštvo i stradanje. To nas uči da su uspješni eksperimenti mogući, ali da uvijek treba biti oprezan kada se eksperimentiše sa društvom.
Nekon pobjede Havijera Mileia na predsjedničkim izborima u Argentini, može se reći da svjedočimo jednom takvom eksperimentu u realnom vremenu. Jer Predsjednik Milei provodi radikalnu reformu koja je utemeljena na jednoj relativno novoj političkoj filozofiji, koja do sada nije iskušana u praksi u takvom obimu. Luis Caputo, ministar finansija Argentine, najavio je promjene riječima: “Postoje trenuci kada se istorija mijenja, i mislim da smo sada u jednom takvom trenutku.” U čemu se ta reforma sastoji?
Ideologija
Postoji legenda da se nakon pada Miloševića nova vlast Srbije obratila Miltonu Fridmanu za savjet kako da reformiše ekonomiju zemlje. Legendarni ekonomista dao je legendarni odgovor: “Pretvorite sve bogatstvo države Srbije u dionice, popnite se avionom i bacite ih građanima. I nemojte se više miješati.” Ovaj šokantni prijedlog bio je isuviše radikalan za jedno društvo duboko ukorijenjeno u kolektivizmu, a koje je pritom netom izašlo iz komunističke “planske privrede”. No, za razliku od nas, Milei ima i znanja i hrabrosti (ili ludosti? – vrijeme će pokazati) da isproba ovaj koncept. On provodi masovnu privatizaciju. Privatizovana je državna željeznica, ARSAT (Argentine Satellite Solutions Company), ENACOM (National Communications Entity) itd., a prije par dana objavio je prodaju 800 nekretnina u vlasništvu države, računajući i stvari tipa javnog trga u vlasništvu Ministarstva žena.
Koncept je poznat pod raznim imenima: “libertarijanizam”, “tržišni fundamentalizam”, “anarhokapitalizam”, “radikalni neoliberalizam” itd. U manje ili više ekstremnoj formi zagovaraju ga mnogi korifeji neoliberalne misli: Ejn Rand, Robert Nozik, Milton Fridman, Hajek, Ludvig fon Mises, i najradikalniji od svih, briljantni profesor Marej Rothbart – “Otac anarhokapitalizma”. To je, u suštini, doktrina Vašingtonskog konsenzusa i “Čikago bojsa” – ali dovedena do ekstrema.
Osnovna ideja vodilja je maksimalno moguća redukcija države – čak do njenog ukinuća. Sjećam se da sam bio poprilično skeptičan kada sam prvi put naletio na ovu doktrinu. Nisam uopšte bio u stanju da zamislim kako bi mogao izgledati ovaj koncept primijenjen u praksi. Ipak, intuitivno, i na logičkom nivou, djelovalo mi je da je teorija koherentna, a i moralno superiorna alternativama.
Teorija se bazira na tri fundamentalna stava: 1) država je nemoralna, jer prisiljava ljude da rade na način kako oni to sami možda ne bi htjeli; 2) država je iracionalna, jer uvijek vodi u neefikasnu alokaciju; i 3) država je nepotrebna, jer društvo može samo da se organizuje i upravlja. Prva dva su eksplicite jasna i djeluju očigledno tačna, treći je zapravo dramatični klimaks teorije.
Nemoralnost
Prvi korak je relativno jednostavan i lak za objasniti. Naime, šta država zapravo radi? – ona sistemom poreza uzima od svih građana određena sredstva, a onda ih alocira prema preferencijama koje imaju ljudi koji trenutno obnašaju funkcije u vladi. Na primjer: Vlada RS porezima uzima novac od svih građana RS-a, a onda ga uloži u Klinički centar Banjaluka ili autoput Banjaluka-Gradiška. To znači da je položaj ljudi koji žive u BL bolji nego što je bio prije te aktivnosti – recimo, nekretnine u BL su postale znatno vrednije, jer je grad povezan, ima klinički centar itd. Ali to je postignuto novcem svih građana – dakle, i onih iz Trebinja, Gacka, Nevesinja … Ti ljudi su finansirali nešto što je znatno više u korist Banjalučana nego njih samih. I što je najvažnije – oni nisu imali mogućnost da odbiju takvu aktivnost vlade.
Naravno, vlada se uvijek zaklanja iza floskula “opšta korist”, “javno dobro” i sl., ali sasvim je jasno da od te “opšte koristi” više koristi imamo mi Banjalučani nego Trebinjci. Stvar postaje naročito problematična kada se uzme u obzir da ljudi koji sjede u Vladi nisu neke apstraktne ličnosti, već vrlo konkretni ljudi sa vrlo konkretnim ličnim interesima – što se onda nužno pretače u “opšti interes”. Da li bi prvi autoput izgrađen u Srpskoj bio BL-Gradiška da tada premijer nije bio iz Bakinaca? Mi smo navikli da termine poput “država”, “vlada” i sl. koristimo u apstraktnom smislu, ali tamo uvijek sjede neki vrlo vrlo konkretni Dodik, Šarović itd. koji će uvijek težiti da vlastite preferencije prikažu kao “opšte”. Dakle: država je nemoralna, jer je sistem koji omogućava da jedna grupa ljudi – oni koji su trenutno na vlasti, finansiraju vlastite preferencije na račun svih ostalih građana. Ona takođe i krši “aksiom neagresije”, jer građani nisu u mogućnosti da odbiju takve aktivnosti vlade.
Ova se kritika naročito odnosi na tzv. “državu blagostanja”, koja novcem svih finansira one potrebite. Narativ o “besplatnom” školstvu, zdravstvu itd. lijepo zvuči, ali je neistinit: to nije besplatno, već samo oni koji koriste tu uslugu ne plaćaju – jer je za njih platio neko drugi – naime, poreski obveznici.
Moji student praktički ne plaćaju obrazovanje, ali samo zato što moju platu finansiraju drugi poreski obveznici u Srpskoj. Ja, kada se liječim na UKC, ne plaćam ništa, ali samo zato što drugi poreski obveznici obezbjeđuju platu doktoru, plaćaju lijekove dobavljačima. Itd. Mileijeva odluka da drastično sreže penizoni sistem, uključujući ukidanje 200 000 invalidskih penzija, motivisan je ovim svjetonazorom. On je eksplicitan: “Svaki sistem u kome neko drugi plaća neki vaš trošak je socijalistički, a socijalizam je najveći neprijatelj čovječanstva.”
Poseban vid nemoralnosti države predstavlja inflatorno pljačkanje stanovnika. Država, naime, ima monopol na štampanje novca. To znači da ona uvijek može odlučiti da devalvira nacionalnu valutu u ime nekog “opšteg interesa”. Ali to znači da je vrijednost štednje svih građana smanjena zbog nekog cilja Vlade.
Rothbart je jednom prilikom rekao: “Ukidanjem zlatne osnove Nikson je legalizovao pljačku neviđenih razmjera.” Milei je slijedio ovu misao obećanjem da će glavna misija njegovog mandata biti “usidravanje pesosa”. Anarhokapitalisti su glavni zagovornici vezivanja nacionalnih valuta, koje bi onemogućilo centralnim bankama da djeluju odriješenih ruku.
Moralna doktrina: “minimalna država”
U suštini, svaki neoliberalizam, pa i ovaj radikalni, samo je sekundarno ekonomska teorija. To je primarno etička doktrina. Ona ja zasnovana na postulatu nedodirljivosti slobode čovjeka, eo ipso i njegovog vlasništva. Ljudi treba da imaju pravo da svoja sredstva troše na način kako oni to žele, a ne da im neki Milei, Višković ili Savanović određuju šta je to “opšte dobro” u koje moraju ulagati. Jedini do sada izmišljen način da se to postigne je slobodno tržište i minimal state.
Šta znači to “minimalna država” koju hoće da napravi Milei od Argentine. To je država koja se ne miješa u odnose između ljudi (dok god su oni neprinudni i nenasilni), već samo nadgleda poštovanje ugovora.
Uporedimo dva slučaja:
(i): A i B se zadužuju 10$ kod X pod uslovima koje zainteresovane strane A,B,X međusobno formulišu. Minimalna država svodi se na to da nadgleda da li sve strane poštuju uslove ugovora.
(ii): A, B, C su članovi političke zajednice. A i B se slažu [tj. odluče] da treba sprovesti određeni projekat [npr. most] u čiju svrhu izglasaju porez od 10$ za finansiranje. C je, međutim, protiv projekta. Ekstenzivna država oporezuje sve, tj. prisilno oduzima 10$ i od C. Ona dakle, ne nadgleda da li C poštuje preuzete obaveze, već mu ih propisuje, tj. nameće.
Minimalna “noćni čuvar” država je redukovana na funkciju nadgledanja provođenja ugovora – a ne miješa se u sadržaj ugovora. Za takve države se često kaže da su “vanmoralne”: one ne mogu propisivati moralne propozicije svojim stanovnicima. Da li je prostitucija (ne)moralna odlučuju prostitutka i klijent. U suštini, prostitutka i klijent razmjenjuju vlasnička prava nad tijelom i novcem. Ako oni hoće da uđu u aranžman, minimalna država to ne zabranjuje nekakvim “Zakonom o javnom redu”, već samo interveniše ako se jedna od ugovornih strana požali da je prevarena. Otkud, naime, pravo nekom Parlamentu da određuje šta ljudi mogu da rade sa svojim tijelom i novcem? Zašto bi mi dali takvo ovlaštenje nekom Stevandiću, Mazalici, Mihaljici, Vukanoviću itd? Valjda mi sami, ako smo slobodni ljudi, treba da odlučimo da li ćemo praktikovati sex za novac. Ako država to radi za nas, onda mi nismo slobodni ljudi. Ponovimo: neoliberalizam je primarno etička doktrina koja postulira aksiom slobode čovjeka, i treba biti izučavan na filozofskom fakultetu, a ne na ekonomiji.
Neefikasnost
I drugi korak je relativno jednostavan i uvjerljiv: tvrdi se naime da država nužno vodi u manje efikasnu alokaciju kapaciteta jednog društva. Zašto? Anarhokapitalisti su analizirali bezbrojne slučajeve, pogledajmo samo par trivijalnih.
Jedani razlog je birokratizacija. Kada su Sarkozija upitali kako je moguće da Amerikanci naprave most za dva mjeseca a Francuzima trebaju dvije godine, on je odgovorio: “Zato što kada se pravi most između dva grada u Americi ti se gradovi sami dogovore, nađu koncesionara i naplaćuju mostarinu dok se stvar ne otplati. U Francuskoj trebate proći tri parlamenta i dvije komisije prije nego počnete.” Da pokrenet biznis u RS treba vam višestruko više vremena, dokumenata i novca, nego je to u liberalnim ekonomijama. To znači da će kapital imati tendenciju da bježi u manje komplikovane sredine. Ako tome dodate i korupciju jasno je zašto su sve “jake” države ekonomski inferiorne u odnosu na minimalne free market države. Milei je još u kampanji najavio da će maksimalno redukovati birokratiju i čak ukinuti 2/3 ministarstava.
Drugi razlog je ono što libertarijanci nazivaju “antievolucionističko” djelovanje države. Na primjer: država stalno obavlja funkcije spasavanja posrnulih preduzeća – najčešće pod opravdanjem da ne dođe do otpuštanja radnika. No šta se time postiže? – da neefikasni sistemi opstaju na račun onih efikasnih. Poreski sistem RS pune uspješni privredni subjekti. I onda se taj novac dislocira na održavanje na životu onih neuspješnih. To zaista djeluje suludo. Koliko je desetina miliona spiskano na OC Jahorina i oni i dalje posluju s gubitkom. Te milione su obezbjedili nebrojeni uspješni privrednici Srpske i taj njihov novac se godinama tako uludo ćerda. No prava poenta ovog aspurda je da se time ohrabruju neefikasni sistemi da i dalje budu neefikasni. Zašto bi se OC Jahorina ikad uozbiljila i počela pozitivno poslovati kad znaju da će ih država uvijek pokriti? Samom mogućnošću takvog intervencionizma država favorizuje iracionalnost u društveno-ekonomskom sistemu – čak i kada je taj intervencionizam eventualno opravdan.
Još drastičniji je slučaj sa kadriranjem. Stranke, shodno rezultatu na izborima, “dobijaju” neko javno dobro na upravljanje. Ako one to ne rade efikasno, demokratija omogućava da ih se na izborima smijeni. U praksi to često ne funkcioniše: vidjeli smo da je u prethodnom period Aerodrom Banjaluka vodio kadar Ujedinjene Srpske, sa rezultatom da je izgubljeno više od 50% letova. Međutim, ovih dana opet su “dobili” mandat da postave direktora. Da li bi jedna privatna firma tako postupala? Da je Aerodrom privatizovan, vlasnik nikad ne bi postavio menadžment od nekog ko je postigao katastrofalne rezultate.
Zato Milei i kaže da će sve privatizovati: “Što je manje države na tržištu, sistem će biti produktivniji.” Za sebe kaže da jeste opasan, “ali samo za političke elite”. On mitologizuje figuru biznismena-poduzetnika na način kako je to uradila Ejn Rand: kao neku vrstu stubova čovječanstva koji svojom hrabrošću i inovativnošću nose progres nacije, nasuprot političara-prazita, koji ništa ne proizvode, već samo troše tuđe.
Za njega, ideal su ljudi poput Elona Maska, Stiva Džobsa, Bila Gejtsa ili Ironmana: kreativni geniji koji svojim radom podižu nivo života svih ljudi na planeti, a ne birokrate političke klase tipa Ursule Fon der Lajen, koji samo smetaju. Jedan od prvih poteza koji je povukao nakon osvajanja mandata je da je ukinuo finansiranje političkih partija novcem poreskih obveznika.
Suvišnost države
Tvrdnje da je država nemoralna i neefikasna struktura djeluju uvjerljivo. Međutim, pravo pitanje je da li je ona neizbježna. Do kojih granica može ići Mileijeva reforma? Da li može potpuno istisnuti državu? Klasičan primjer je sektor zaštite: sudovi i policija. Zagovornici države često kažu: bez MUP-a i sudova ovdje bi bio divlji Zapad – svako bi bio sudija u svom slučaju, pa ko prije potegne.
Radikalni neoliberali tvrde suprotno: čak i takve sektore kakvi su vojska, policija, sudovi treba prepustiti tržištu i oni će postizati bolje rezultate. Zašto? Hans-Herman Hope je poentirao: “proizvodnja zaštite i presuda odvija se kao i svaka druga proizvodnja i načelno se ne razlikuje od proizvodnje hamburgera”. Čini se da i Milei stoji na ovom stanovištu.
Uzmimo za primjer sektor zaštite. Ako postoji državni monopol MUP-a, onda će on raditi kao i OC Jahorina: kakvi god rezultati bili oni će opstati jer ih mi moramo finansirati porezima. Za razliku od toga privatne zaštitarske agencije se međusobno takmiče na tržištu i moraju stalno nuditi bolji proizvod, tj. bolju zaštitu, po konkurentnijoj cijeni. Rezultat je jasan: kada odemo u banku svi mi vidimo da naše banke unajmljuju Sektor security, umjesto da se obrate MUP-u.
Isto je i sa sudovima. U Hrvatskoj već postoji nekoliko privatnih sudova. U Americi ih je gotovo 50 000. Tržišni mehanizam i ovdje obezbjeđuje efikasnost i pošten odnos. Za razliku od naših državnih sudova, koji su simbol neefikasnosti i korupcije, privatne arbitražne agencije moraju suditi efikasno i pošteno, inače ih niko neće unajmljivati – tj. izgubiće kupce. Nije lako konceptualizovati ovaj sistem i zamisliti ga u glavi. Ali pokušajmo misliti “out of the box” i zapitajmo se na trenutak: zašto bi morao postojati monopol države nad presudama? Šta je presuda?: A i B se spore oko međe. Sve što njima treba je da se slože oko arbitra koji će presuditi. Same države to međusobno već rade: kada se Slovenija i Hrvatska spore oko Piranskog zaliva one unajme privatnu arbitražnu kuću da presudi. Ako razmišljamo dovoljno hrabro i radikalno, možda se možemo složiti sa Rothbartom: država nije nužno zlo, već je samo zlo koje prihvatamo po inerciji.
Rezultati
Koncept je naravno radikalan, i još uvijek nije jasno do koje se mjere može ići sa redukcijom države. Kao i svaki eksperiment to je uvijek neka vrsta šok-terapije. Rezultati koje polučuje Milei za sada su u mnogim aspektima impresivni. MMF je procjenio rast ekonomije Argentine u 2025. na čak 5.0%, što je ubjedljivo najbolje u obe Amerike i više i od Kine.
No, žrtve su takođe drastične: Milei je proveo opsežan proces otpuštanja “parazita na državnim jaslama” – kako on zove suvišnu državnu birokratiju. Hiljade ljudi iz javnog sektora izgubile su posao. Prema zvaničnim podacima, stopa siromaštva u Argentini za Mileijevog mandata je drastično povećana – više od 50%, a velike grupacije ljudi, koje su na ovaj ili onaj način zavisile od državne podrške, našle su se na udaru njegove šok terapije. Nedavno smo svjedočili masovnim demonstracijama, i gotovo pravoj pobuni sindikata. Milei je za sada nemilosrdan i odgovorio je anticipirajući Margaret Tačer: ako su građani i sindikati nezadovoljni platama, predlažem im da sami otvore firme i onda sebi i svojim radnicima/članovima isplaćuju plate kolike god žele. Uostalom, mnogi sindikati raspolažu ogromnim sredstvima – većim od nekih investicionih fondova. Umjesto što prose, neka rizikuju i investiraju.
Unatoč otporima, Milei je i dalje uporan i vjeruje da će u krajnjim instancama položaj svih u Argentini biti mnogo bolji nego prije reformi. Naime, kako to postulira bazični princip neoliberalizma: samo sloboda proizvodi bogatstvo – što je više slobode, biće više bogatstva. U mjeri u kojoj se Argentina oslobodi stege političke birokratije, njeno bogatstvo će rasti. Milei je možda i prvi, uz svojevremeno Amerikance, koji je stavio ovaj princip all in, dovodeći time neoliberalnu doktrinu do njenih krajnjih logičkih granica. Biće više nego zanimljivo na kraju podvući crtu ovog eksperimenta.
