Životna priča Radivoja Koraća koji je poput Nikole Jokića iz Sombora. Nažalost, tragično je izgubio život, ali Titove riječi o “Žućku” se i dan-danas pamte.
Nikola Jokić pokazao je i prethodne noći u NBA ligi da je najbolji košarkaš na svijetu, ne toliko zbog maestralne partije nego zbog svih odlika pravog vođe, a ono što mnogi zaboravljaju da je u njegovom gradu – Somboru – rođen još jedan košarkaš uz koga bez ikakve dileme može da stoji “jedan od najvećih ikada”.
U pitanju je Radivoj Korać koji bi 5. novembra proslavio 86. rođendan, ali nažalost njegov život prekinula je velika tragedija, prije više od pola vijeka.
Nažalost, Korać je poginuo 2. juna 1969. godine, kada je imao samo 30 godina, pa nismo uspjeli da vidimo ni šta je sve mogao na košarkaškom terenu. Ipak, njegova zaostavština je i bez toga ogromna, a nije zgoreg da se podsjetimo šta je to sve Radivoj Korać uradio i čime je zadužio državu i sve zaljubljenike u košarku na ovim prostorima.
“Radivoj Korać je bio veći od Jugoslavije”
“Žućko” je u vrijeme svoje smrti bio vjerovatno najveća sportska ikona u bivšoj Jugoslaviji, a svi su ga obožavali od Vardara pa do Triglava, uključujući i predsjednika Josipa Broza Tita.
“Radivoj Korać je bio veći od zemlje koju je predstavljao. Pripadao je cijelom svijetu!”, bile su riječi Josipa Broza Tita na čiji je zahtjev kovčeg sa posmrtnim ostacima Radivoja Koraća bio prekriven olimpijskom, a ne državnom zastavom, što je bilo vrlo neobično, dok je istovremeno “Žućko” i prvi sportista sahranjen u Aleji zaslužnih građana.
“Žućkovi” rekordi za pamćenje
Radivoj Korać je sa 16 godina počeo da igra za OKK Beograd, gdje ga je čuveni trener Borislav Stanković koristio na mjestu krilnog centra, iako je imao “samo 193 centimetra. Bez obzira na to, postao je i ostaće zauvijek najbolji u istoriji ovog kluba. Osvojio je sa “klonferima” četiri titule državnog prvaka, prosječno bilježeći čak 30,7 poena po meču. Samo na meču protiv Mladosti iz Zagreba, odigranom 1962. godine, postigao je rekordna 74 poena.
Najbolji utakmicu u karijeri pak odigrao je protiv švedskog Alvika iz Stokholma u januaru 1965. godine, naravno u Kupu evropskih šampiona, kada je postigao 99 poena. Falio mu je ipak tako samo jedan koš da sruši rekord Vilta Čemberlena.
Tokom karijere igrao je još za belgijski Standard iz Liježa i italijansku Petrarku iz Padove, dok je ostalo upamćeno i da je odbio poziv Crvene zvezde. Prema predanju iz šezdesetih godina prošlog vijeka, legendarni Aleksandar Gec mu je nudio dvosoban stan i FIAT 1300 da obuče crveno-bijeli dres, ali skromni Žućko je odbio sljedećim riječima: “Hvala ti, Saša, ali mene to stvarno ne interesuje”.
Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 1958. godine, dakle sa tek dvadeset, a igrao je na četiri Evropska prvenstva i na tri je bio najbolji strijelac (u Beogradu 1961. godine dao je 216 poena, dvije godine kasnije u Vroclavu 239, pa onda 1965. u Moskvi još 195). Dva puta je osvajao srebro na EP, kao i dva puta na SP, dok je srebrnu olimpijsku medalju donio i iz Meksika 1968.
Ukupno, odigrao je 157 međunarodnih utakmica i postigao 3.153 poena, odnosno nešto više od 20 po utakmici, po čemu je bio ubjedljivo najbolji igrač svog vremena.
Tragično izgubio život poslije utakmice
Nažalost, život sina Bogdana i Zagorke Korać, ugašen je u 31. godini. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći kod sela Kamenice, inače samo 12 kilometara udaljenog od Sarajeva. Sve se odigralo nakon utakmice reprezentacije Jugoslavije i selekcije Bosne i Hercegovine, poslije čega je čitava zemlja bila u šoku.
Koliko je pak bio poštovan, najbolje pokazuje činjenica da mu je na sahrani bilo više od 10 hiljada ljudi, a i Titove riječi dovoljno govore za sebe. O malo kome od sportista je pričao na taj način.
FIBA je 1971. godine, na prijedlog tadašnjeg generalnog sekretara Vilijama Džounsa, u Koraćevu čast pokrenula takmičenje Kup Radivoja Koraća, a košarkaške utakmice nisu odigravane 2. juna po odluci Košarkaškog saveza Jugoslavije. Takmičenje je u međuvremenu ugašeno 2002. godine, a potom je Kup takmičenje u Srbiji ponijelo njegovo ime. U “Kuću slavnih” u Springfildu primljen je tek 2022. godine, pola vijeka posle smrti, ali time je bar na neki način ispravljena nepravda.