Preuzeto sa Ravno do Dna
Ruku na srce, rijetki su među nama koji imaju sreće odlaske na koncerte prebaciti iz kategorije luksuza u onu profesije i tijekom godine gledati više od stotinu nastupa različitih izvođača i još k tome zarađivati za život od toga, pa se svako toliko moram prisjetiti koliko sam privilegiran što pripadam takvoj skupini. Puno je teže zamisliti da se može reći da si privilegiran zato što živiš u Zagrebu, prema svjetskim mjerilima u najboljem slučaju jednom zaseoku, ali ako ti je Nick Cave jedan od najranijih glazbenih favorita, onda možeš biti sretan jer je ne samo čest gost u tvome gradu, nego si ga i u relativno bližoj okolici mogao gledati mnogo, mnogo puta. I svaki put kad opet dođe postavljaju ti pitanje koji ti je ovo točno put da ga gledaš, a ti si istovremeno ponosan i malo se sramiš reći da si u jednom trenutku prestao brojati.
Zapravo sam tu zadaću prepustio svom prijatelju, drugu i kolegi Denisu koji je bio sa mnom na većini tih koncerata, ali i njemu je postalo preteško pratiti realno stanje. Unatoč tome tvrdi da se brojka kreće između 20 i 25 nastupa, što s The Bad Seeds, što solo, što s Grindermanom. Što u Zagrebu, što u Ljubljani, što u Beču, Budimpešti i Beogradu. Što bi moglo biti blizu realnoj brojki. Sve ovo ne govorim zato što se imam potrebu hvaliti svojim iskustvom vezanim za koncerte Nicka Cavea, već samo zato da istaknem koliko je njegov sinoćnji nastup u zagrebačkoj Areni u sklopu prateće turneje albuma “Wild God” bio poseban čak i za nekoga tko ga na koncertima rigorozno prati već gotovo tri desetljeća.
Kroz ta tri desetljeća, Nick Cave je prerastao iz alternativnog favorita u globalnu superzvijezdu i odjednom s lakoćom puni arene poput ove naše zagrebačke, a čak i kad snima prilično komorne albume kakvi su oni iz njegove recentne trilogije s Bad Seedsima i parafernalije s Warrenom Ellisom, njegovi koncerti su uvijek tako moćni da osupnu kako fanove tako i namjernike svojom kvalitetom koja se može mjeriti vjerojatno samo s kolektivnom religijskom ekstazom. Ovdje moram priznati da su mi oduševljene reakcije publike na nekoliko zadnjih turneja djelovale ne samo zakašnjelo, nego i prilično pretjerano kao nekome tko je imao sreću pratiti neke davnije nastupe koji su, po mom mišljenju, kvalitetom nadmašivali ove posljednje.
No, novi album “Wild God” podiže ovo na sasvim novu razinu potpuno prigrljujući gospel moment koji je uvijek bio prisutan u Caveovoj glazbi, pretvarajući ga u oružje namijenjeno upravo za izazivanje te ekstaze i udivljenja na gotovo besraman način. Rezultat toga je, odgovorno tvrdim, najbolja ploča koju je Cave snimio u zadnjih dvadeset godina i – sad znamo – najbolja koncertna turneja koja je prati u više od tri desetljeća.
Do sinoć bismo rekli da je najbolja turneja bila ona iz 2005. kad se svirao dvostruki album “Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus” kad smo zajahali svaku priliku da ulovimo te koncerte u bližoj i daljoj okolici Hrvatske i skupili gotovo trećinu od onog ukupnog broja viđenih Caveovih koncerata prvenstveno zato što su tada s gospel zborom The Bad Seeds razinu moći svog zvuka podigli na novu razinu, ali ta razina u usporedbi sa sinoćnjim koncertom djeluje mršavo.
Kor je na ovoj turneji pretvoren u oružje za masovnu destrukciju i koristi se obilno prometnut u ključnu kariku na pozornici, drugu samo u odnosu na karizmatičnog mesiju i gurua koji vlada i caruje u njezinom središtu, ne više onaj mračni post punk propovjednik, već opuštena, gotovo nonšalantna pojava iz koje ipak konstantno izbija autoritet umjetnika čiji izričaj uvelike nadmašuje i samu glazbu po kojoj je postao poznat.
Da ste me do sinoć pitali koji je najbolji koncert Nicka Cavea kojemu sam prisustvovao, bez puno razmišljanja bih odabrao Ljubljanu 2001. na turneji “No More Shall We Part” kad je setlista donijela koncertne raritete poput rane “Saint Huck” ili “The Curse of Millhaven” koju nakon toga nismo imali priliku čuti i kad sam ga natjerao da pokuša izvesti “The Ballad of Robert Moore and Betty Coltrane” koju nikad u životu nisu odsvirali uživo, a već nakon sinoćnjeg otvaranja s prve tri pjesme s “Wild God” (izvedene u obratnom redoslijedu), od uvodne “Frogs” s crvenim zaslonom koji je vrištao stihove poput: “KILL ME!”, preko mrvicu ubrzane naslovne pjesme kad je u bijelom je s ekrana udaralo “BRING – YOUR – SPIRIT – DOWN” u ključnim trenucima, do “Song of the Lake”, morao sam se zapitati:
Je li ovo jedan od najboljih Caveovih koncerata ikad?
Na klaviru je bio zalijepljen papir koji je Caveu služio kako ne bi zaboravio ključne pojmove na hrvatskom jeziku – “Dobro vechair” i “Fala” kojima je obilno zasipao publiku. Kad je krenula “O Children”, nažalost jedina s diptiha “Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus” koji je u ovoj formaciji mogao biti mnogo bolje iskorišten – pogotovo nakon što su na posljednjoj turneji kad smo ih gledali na INmusic Festivalu na sam početak nastupa izbačene njegove bombe “Get Ready for Love” i “There She Goes My Beautiful World” – pomislio sam kako je pjesma tih emocionalnih gabarita sa tako bombastičnom završnicom postavljena prerano u setlistu, jer bi se po iskustvu dosadašnjih koncerata do takvog finala trebalo postupno graditi, no bio sam u krivu što uopće dovodim u pitanje Caveovo umijeće sastavljanja setliste.
Jedino slično iskustvo pristupu slaganja popisa izvođenja pjesama kao umjetničkom djelu doživjeli smo možda od Leonarda Cohena na njegovoj posljednjoj turneji. Sinoćnja setlista je bila cjelovečernja baraža izvrsnosti, a katarza nije bila nešto do čega treba stići nego nešto što jednostavno traje konstantno ta dva i pol sata, poput droge koje odbija prestati djelovati.
Case in point, rekli bi stranci, “Jubilee Street”, još jedan od koncertnih favorita u zadnjih petnaestak godina, izvedena je u nabrijanoj verziji s ubrzanim pumpajućim finalom koji ne štedi ni grama energije, a tek smo došli do kraja prve četvrtine nastupa. Može li se nastaviti tim tempom, pitali smo se, a odgovor dobili maljem u glavu kad je s početka kataloga Bad Seedsa izvučena spektakularna “From Her to Eternity”.
Naravno da ova iteracija benda ne može proizvesti onu heroinsku psihozu s početka osamdesetih i da George Vještica (“V-džestika” prema Caveovom izgovoru) nikad neće biti u stanju proizvesti zvukove kakvi su izlazili iz smrtonosne gitare Blixe Bargelda, ali ni na koji način ne mogu ovaj kultni klasik iz pomračenih horor fantazija ne proglasiti jednim od najboljih momenata ovog koncerta za koji sam se u ovom trenutku morao pitati:
Je li ovo najbolji Caveov koncert ikad?
Intenzitet je tad prepustio mjesto melodijama i osjećajima, “Long Dark Night” s novog albuma izvedena je potpuno razoružavajuće, “Cinnamon Horses” nije nimalo zaostajala, a zatim je “Tupelo” opet zazvučala kao vrhunac koji bi u svakoj drugoj situaciji bio neponovljiv, suludi spoj Starog zavjeta, Johna Leeja Hookera i legende o Elvisu utopljen u kišnu oluju koja doslovno grmi i sijeva s pozornice dok bas (ovaj put u rukama Colina Greenwooda iz Radioheada kojeg smo ove godine gledali na beogradskoj pozornici na Caveovom solo showu) tutnji u otkucajima srca uplašenoga djeteta.
I kako to nadmašiti? Cave je rješenje našao u “Conversion”, najboljoj pjesmi s novog albuma koja teče u smirenom kontemplativnom tonu prije nego što eksplodira u četiri minute zborske fantazije kojoj smo svjedočili odvaljenih gubica. “Ja sad idem po sto piva,” rekao je Denis u šoku kad je pjesma završila. “Donesi i meni sto piva,” zamolio sam ga u vlastitoj mentalnoj izmaglici.
“Bright Horses”, druga konjska pjesma sa setliste, ova izabrana s prethodnog albuma Bad Seedsa “Ghosteen” ustupila je mjesto žalobnom manifestu radosti “Joy”, a “I Need You” s mučne ploče “Skeleton Tree” zvučala je nekako manje bolno nego na prethodnim turnejama, a više kao melem ako to uopće ima smisla, isto kao i “Carnage” s istoimenog albuma s Warrenom Ellisom.
Nova “Final Rescue Attempt” pokazuje se već sada kao potencijalni koncertni favorit u budućnosti, a čak je i “Red Right Hand”, pjesma čija popularnost uvelike nadmašuje krug Caveovih obožavatelja i koju smo čuli toliko puta uživo da nam odavno izlazi na uši, zvučala kao nešto čemu treba pružiti potpunu pozornost i pjevati s Nickom poznatu melodiju orgulja u rugajućem tonu.
A zatim je udario “The Mercy Seat”, pjesma koju smo čuli jednako puta kao i “Red Right Hand”, ali koja nikad ne postane naporna. Njezin uspinjući intenzitet zavrtio nam je glavama u toj mjeri da je jedino što o toj izvedbi mogu reći ta jedna misao koja me cijelim putem proganjala, ono isto pitanje s početka koje je jednostavno došlo do svoje prirodne sljedeće razine:
Je li ovo jedan od najboljih koncerata ikad?
“White Elephant” je već na prethodnoj turneji pokazala svoju moć transformacije od mrmljanja u bradu jednog nasilnog mrguda do još jedne gospel bombe dostojne za zatvaranje regularnog djela koncerta, a za otvaranje bisa izvučen je još jedan od favorita stare garde fanova, “Papa Won’t Leave You, Henry” s kultnog trideset godina starog albuma “Henry’s Dream”.
Glupo je govoriti o zamjerkama koncertu poput ovog sinoćnjeg, ali jedina stvar koja je ostavila pomalo gorak okus u cijeloj priči bila je činjenica da su izvedbe pjesama bile produžene u toj mjeri da je sa setliste na koncu morala ispasti divna posveta pokojnoj Nickovoj muzi Aniti Lane “O Wow O Wow (How Beautiful She Is)”, izvedba kojoj smo se posebno radovali nakon što smo vidjeli kako je emotivno Cave izvodi na prethodnim koncertima turneje.
Organizator je, izgleda, tjerao koncert kraju, pa smo se tako zadovoljili s legendarnom “The Weeping Song” (još uvijek nam nedostaje Blixa) i klasikom “Into My Arms” na kojemu je publika pokušala reprizirati onaj nezaboravni moment s INmusica u kojemu mu aplauzom nismo dopustili da nastavi pjesmu nakon stihova “But I belive in love”, ali Nick nas je smirio rukom i postalo je jasno da su neponovljivi trenuci poput spomenutog upravo takvi, neponovljivi.
Ne bi bilo fer završiti ovaj tekst a da se ne spomene The Murder Capital, briljantno odabrana predgrupa iz Dublina koja mi je pozornost privukla prije dvije godine singlom “Ethel” za koji mogu reći samo to da su ga uživo izveli na razini dostojnoj koncerta koji im je slijedio. Njihov izričaj temelji se uglavnom na mračnijem post punku školovanom na pločama Joy Divisiona, a izvedenog s intenzitetom suvremenih prvaka žanra kao što su IDLES i Fontaines DC i čini mi se da bi već sljedećim albumom mogli privući uho publike i štovatelja ovih većih bendova ako nastave proizvoditi jednako kvalitetan materijal kao dosad.
Umjesto da dovršim izvješće nekim općim mjestima pohvale kakva bi nakon svega dosad napisanog vjerojatno bila izlišna, posegnut ću za mobitelom da se prisjetim nekih od poruka koje su mi stigle po završetku koncerta s dojmovima različitih drugova koji su bili rasuti po golemoj dvorani. Jedna od njih stigla je od Bilog koji je pitao: “Jesam li ja sada bio na najboljem Caveovom koncertu na kojem sam mogao biti, s obzirom na to da ne potežem preko granice često?”. Odgovorio sam:
Bio si na najboljem koncertu ikad.