Sredinom sedamdesetih godina XX vijeka, u jeku borbe sa sovjetskim totalitarnim zlom, američki politički filozof i ekonomista nobelovac James Buchanan nabacio je ideju o kvantifikovanju političkih režima metodom koji je nazvao “linija slobode”. Na lijevoj strani linije nalaze se zdravi politički režimi koji se utemeljuju na ljudskim pravima, individualizmu, slobodnom tržištu, pravnoj državi, podjeli vlasti, striktno ograničenoj vladi itd. Taj nas dio linije ovaj put ne zanima – iz prostog razloga što mi Srbi kao narod gotovo da nikada nismo živjeli u toj vrsti države. Na našu žalost, uvijek smo se nalazili na pogrešnoj strani – udesno, i varirali smo od manje kancerogenih poredaka pa sve do diktatura. Srećom, još nikad nismo skliznuli u pakao totalitarne tiranije, kakvu su recimo iskusili Rumuni za vrijeme Čaušeskua. Ali smjer kojim idemo uporno je pogrešan, i u zadnje vrijeme, naročito u Srbiji, i zlokoban. Stoga nije loše da Bjukenenov metod primjenimo na naše današnje države pa da vidimo gdje se trenutno nalazimo. On naime, vrlo precizno određuje markere karakteristične za sve vrste država sa desne strane linije – od autokratije, preko diktature i tiranije pa sve do totalitarne države.
Autokratija
Autokratiju pojednostavljeno možemo definisati kao vladavinu jednog čovjeka ili male grupacije, a koja se proteže na sva područja sistema. U zdravim državama vlast je podijeljena i postoji efektivan sistem checks-and-balances kojim jedna grana vlasti ili jedna institucija može da ograničava ostale. To je slavna “republikanska barijera” protiv uzurpacije vlasti. Na primjer: kada Bajden hoće da uputi pomoć Ukrajini on to ne može uraditi aktom predsjedničke volje i zapovjediti Kongresu da to izglasa – vidjeli smo da je Kongres u stanju da ospori volju Predsjednika i da ovaj ne može nametnuti svoju politiku čak ni većini poslanika svoje stranke. Takva situacija nije, recimo, u Republici Srpskoj gdje predsjednik može da naredi Narodnoj skupštini da izglasa šta god mu padne na pamet. Kako je sam rekao: “Ja imam 46 ruku i to je to”. U parlamentarnoj demokratiji autokratski režimi funkcionišu kao forma partijske države i stoga svaki “narodni” poslanik pretpostavlja volju partije bilo kakvoj argumentaciji koju može čuti za govornicom skupštine. Da li se ikad desilo da neko od poslanika vladajuće većine glasa protiv nekog prijedloga Predsjednika ili Vlade? Isto je i sa ostalim dijelovima sistema, poput recimo sudova. Koliko god Bajdenoova administracija bila za abortus – ona nema mogućnost da Vrhovnom sudu SAD nametne svoju volju i vidjeli smo da je sud s lakoćom odbio pritisak Predsjednika. Kod nas pak, kada predsjednik nije zadovoljan radom Ustavnog suda on odluči da razvali sud.
Jasno je da ovakvi režimi predstavljaju opasnost za društvo jer nema stvarne podjele vlasti. Sva moć – i to ne samo politička, već i ekonomska, pa i sudska, de facto je skoncentrisana u rukama jednog čovjeka ili male grupacije. Oni odlučuju bukvalno o svemu: od toga ko će biti imenovan na neku funkciju, kome će se odobriti sredstva i sl., do toga šta će se presuditi.
To znači da sudbine ljudi ne zavise, kao u normalnim zemljama, od personalnih kvaliteta, konkursnih procedura i sl, već od volje moćnika. Kako je sam Predsjednik RS naglasio – “možete biti najbolji student … ali ako niste član stranke nećete daleko dogurati”.
Nepostojanje podjele vlasti može da odvede u terorske režime, ali često se i ne osjeti tako dramatično. Ovakvi režimi uglavnom primjenjuju silu ograničeno: samo u borbi za vlast ili profit. Ali po pravilu ne maltretiraju ljude zbog političkih i ideoloških uvjerenja, seksualnih ili identitetskih razlika, i slično. Pričajte i radite šta hoćete dok god se izbori dobijaju a biznis odvija neometano.
Diktatura i totalna država: kult Vođe
Što se jedno društvo dalje kreće u pogrešnom smjeru ove linije ono sve više pokazuje znake ozbiljne bolesti, i preko (često samo privremene) diktature može da završi u paklu tiranije i totalitarnog terora. Diktatura se razlikuje od totalitarizma u odnosu građana prema vlasti i vrsti podrške koju vlast ima. U suštini diktatura opstaje na strahu građana. Totalitarizam je pak kasna faza diktature gdje je ona već uspjela da dobije masovnu podršku stanovništva i stvori neku vrstu kulta vođe/partije. U takvom sistemu građani egzaltirano podržavaju vlast koja ih je permanentnim psihološkim pritiskom uspjela hiponotisati. Što bi jedna naša poslanica rekla, u takvim sistemima “Šef je Bog”.
Dok u diktaturi takvi iskazi bezuslovne odanosti dolaze iz straha, u autokratiji su iskaz obične partijske lojalnosti: režim (vođa) obezbjeđuju sistem klijentelističkih privilegija za odane i stoga je odanost u suštini interesnog karaktera – bez vođe i stranke ti likovi ne bi uživali privilegije koje imaju. U totalitarizmu, međutim, režim hoće da obezbjedi kvazireligijsku odanost vođi i stranci. Predsjednik – dakle, puki mandatno izabrani političar, predstavlja se kao svojevrsno božanstvo.
Teži se da podrška Vođi ne bude više samo glasačka, već da poprimi obrise kulta. U takvim sistemima bivši građani su pretvoreni u podanike-sljedbenike koji će slijepo slijediti svaki potez vođe. Istorija nas uči da to može da ide do nevjerovatnih formi. Danas je teško shvatiti kako je moguće da su milioni Nijemaca podržavali nacističke budalaštine i notorne gluposti i gadosti koje su ovi propagirali. Ali oni nisu podržavali politike i stavove, već Vođu – šta god on tvrdio.
U takvom sistemu nije više moguća istinska pravna država i vladavina prava. Ukoliko Vođa nešto definiše kao “opšti interes” nikakve pravne norme niti ljudska prava ne mogu više da zaustave njegovu volju. On može, kako je to Predsjednik Srbije sam posvjedočio, oteti privatno vlasništvo ljudi u ime nečeg što je režim označio opštim interesom.
U takvim društvima stratifikacija je dvoslojna: na pripadnike režima i ostale građane. Ako ste član možete da radite šta hoćete: možete da krivotvorite diplome, plagirate doktorate (poput Siniše Malog) ili čak naprosto slažete svoju kvalifikaciju (poput Milice “Zavjetnice”) i budete ministar. Srbija je zastranila do mjere da članovi režima čak mogu da gaze ljude po ulicama bez da odgovaraju.
Orvelovski inferno
Autokratski režimi uspijevaju dostići totalitarnu odanost jednom specifičnom dominacijom nad javnim prostorom. Gebels je otkrio formulu – naše “TV Bastilje” samo ponavljaju obrazac. Psihološki rat koji vlast Srbije vodi protiv vlastitog naroda je možda i najagresivniji napad te vrste koji smo mogli vidijeti u novijoj istoriji. I najduži: intenzivno psihološko mrcvarenje ljudi PINK/Happy/Informer/itd smećem traje permanentno već više od deset godina. Obično su takve prakse redukovane na par godina a onda se javna sfera polako normalizuje.
Neprijatelj u politici
Karl Šmit, jedan od korifeja totalitarne misli svojevremeno je opisao značaj postojanja neprijatelja za ovakve režime. Oni naime uvijek postoje u formi binarnih Mi/Oni matrica. Zašto je to tako? – zato što oni zahtjevaju mnogo veću homogenizaciju nego je to u normalnim političkim sredinama. U ovakvim režimima oni koji “nisu sa nama” ne shvataju se kao normalna politička opozicija, već su anatemisani kao “unutrašnji neprijatelj”: “izdajnici”, “strani plaćenici”, “soroševci” i sl. Pri tome se zahtjev za totalnom homogenizacijom ne odnosi samo na političke stranke već se proteže na cjelokupan društveni sistem: od NGO do nezavisnih intelektualaca. Ovakvi režim uvijek teže da eliminišu svaku nesaglasnost.
Totalna homogenizacija društva nikad nije moguća na standardnim političkim temama – mi ćemo se uvijek neslagati oko podrške ovom ili onom projektu. Ali moguća je u situaciji ugroženosti zemlje. Zato ovi sistemi koriste tipičan metod izmišljanja spoljnjih neprijatelja. Ko nam sve više nije prijetio: od “Zapada”, Hrvata&Bošnjaka, Masona, Vatikana, itd.
Histerija koju je Vučićev režim nedavno podigao oko rezolucije UN o Srebrenici klasičan je primjer ove metode u praksi. I uvođenje vojnog roka i kult militarizacije u funkciji su ovog dijaboličnog projekta – prava svrha nije odbrana od spoljnjeg agresora kojeg nema, već stvaranje fatamorgane o maglovitom neprijatelju koji nas ugrožava. Vučić nas u pravilnim razmacima od svaka 3-4 mjeseca informiše da “slijedi najveća kriza od 1945.” – samo izdajnik se u takvoj situaciji može baviti kritikom režima.
Teror
Težnja svih ovih poredaka je da cjelokupan politički, ali i društveni sistem, stave pod svoje. Režim u Srbiji je već uspio da ovlada gotovo svime: opozicija je devastirana i de facto je uspostavljen jednopartijski sistem; mediji i Crkva praktički su članovi stranke. Jedino još Beogradski Univerzitet pruža herojski otpor, i ovih dana svjedočimo da je i taj poslednji bastion slobode izložen intenzivnom napadu režima.
Tamo gdje ne prolaze “soft” metode klijentelizma, korupcije, ispiranja mozga i sl. pribjegava se zakonskim progonima pa i golom teroru. Po pravilu se teži obezbjediti zakonsku osnovu za progon nesaglasnih. Takva je npr. funkcija tzv “Zakona o kleveti” koji je usvojen kod nas u RS ili tzv. “Zakona o stranim agentima” koji je najavljen. Oni značajno proširuju represivne metode koje vlast može zakonito upotrijebiti protiv neistomišljenika. U Srbiji smo ovih dana svjedočili šokantnom prijedlogu zakona koji bi de facto stavio van zakona svako javno neslaganje sa režimom.
Ukoliko bude usvojen Srbija će biti pretvorena u policijsku državu u kojoj će građani ležati u zatvorima zbog poziva na protest ili čak obične kritike vlasti.
U Srbiji smo već svjedočili bezbrojnim slučajevima takve vrste “zakonitog progona”. Poput hrabre tužiteljke Savović koja je procesuirala odgovorne za kriminal u EPS i nakon toga bila smijenjena i mjesecima šikanirana po režimskim medijima. Kao i njena jednako hrabra kolegica Milena Božović. Policajka Katarina Petrović je čak doživjela da bude uhapšena jer se drznula procesuirati pripadnika režima. Aleksandar Obradović, radnik fabrike oružja Krušik, prijavio je kriminal u režiji vladajućeg režima i za nagradu je uhapšen. Itd – više nije moguće ni pobrojati ovakva nedjela srbijanskog režima. Važno je uočiti da se režim ne susteže od javnog napada i javnog linča ovih hrabrih pojedinaca – to je karakteristična praksa za režime u odmakloj fazi diktature: javnim linčom nesglasnih želi se poslati jasna poruka građanima gdje vodi bilo kakav otpor režimu.
Za razliku od Srbije u Republici Srpskoj još uvijek nema sistemskog progona nesaglasnih pojedinaca. Ali ni našim vlastima nije strana metoda medijskog linča. Sjetimo se samo ogavnog priloga RTRS iz emisije “Pečat” o Miladi Šukalo sa nedavnih izbora. To je inače tipičan primjer kako ovakvi režimi uništavaju institucije. Javni servis u zdravim društvima ima funkciju da bude platforma za informisanje građana o bitnim temama. U režimima sa desne strane Bjukenenove linije on je pretvoren u represivni instrument režima koji služi da diskredituje svakog protivnika vlasti.
Falange
Tamo gdje “maka moć” zakona i medijske represije nije dovoljna, ovakvi režimi pribjegavaju goloj sili pa i likvidacijama neistomišljenika. Režim u Srbiji ne libi se da koristi metod falangi, tipa “Levijatana” i navijačkih grupa kojima širi strah među protivnicima. Sjetimo se samo bakljada koje je Đuka zvani “Bizon” & Co izvodio u zgradi gdje žive porodice opozicionih lidera. Sjetimo se famoznih “fantomki” koje su po nalogu Predsjednika palili kuće ljudi u Savamala. A nedavno smo svjedočili da režimski “crnokošuljaši” ne prezaju čak i od napada na studente. U RS ovakvih praksi (kao sistemskih) donedavno gotovo da nije bilo, ali smo prošle godine i mi svjedočili fizičkim napadima na novinare, LGBT aktiviste i druge pojedince koji su bili targetirani. U Srbiji još nema padanja sa balkona kao u putinizmu, ali otvorene prijetnje nesaglasnima su praktički svakodnevne. Opskurni likovi poput Kapetana Dragana otvoreno se hvale kako “prave spiskove” građana Srbije koji se protive politikama režima, a nedavni slučaj zadržavanja Severine na granici razotkrio je da i vlast ima takve KGB-ovske spiskove. Nesaglasnost kod Srba postaje sve opasnija.
Svrha svih ovih metoda je očita: postići jednodimenzionalno društvo – famozno “nacionalno jedinstvo” u kome bi svaka nesaglasnost sa Vođom/Režimom bila de facto nemoguća. Što je udžbenička definicija totalitarnog sistema.
▪
Dakle, lako je vidjeti da mi Srbi ne stojim dobro po ovom mjerenju i više nego imamo razloga za strepnju. Gotovo sve metode vladanja koje primjenjuju režimi sa desne strane Bjukenenove linije možemo prepoznati u našoj političkoj stvarnosti. Nismo svi podjednako odmakli u pogrešnom smjeru, ali generalno idemo kako ne treba i neophodan nam je zaokret u rikverc. Srbija je, nažalost, dobrano poodmakla u pogrešnom pravcu i tamo je kancer autoritarizma već metastazirao. Republika Srpska je, srećom, još uvijek mnogo bliže centru Bjukenenove skale: ona je neka vrsta relativno blage autokratije i partijske države klijentelističkog tipa. Premda nije na dobrom putu, ipak je daleko od toga da bude Sjeverna Koreja ili putinistički inferno. Daleko je i od toga da bude država tipa Srbije. Kod nas se još uvijek prije može govoriti o autoritarnim praksama nego o autoritarnom sistemu. Loša vijest je da to nije posljedica prosvećenosti naših vlasti o tome kuda bi uspostava takvog sistema odvela, već prije objektivnih okolnosti i nekapacitiranosti da se takav sistem uspostavi. Loša vijest je i da se ne vidi sila – ni personalna a pogotovo ne partijska, koja bi bila kapacitirana za zaokret u pravom smjeru. Naprotiv, opozicija većim dijelom odaje utisak da bi bila ista: “gori Dodik od Dodika”. Niko iz opozicije ne ostavlja utisak da je spreman da se posveti mukotrpnom poslu izgradnje institucija i njihovom oslobađanju partijskog stiska. Naprotiv, ostavljaju utisak da bi samo zamijenili dominaciju jedne stranke nad institucijama sa drugom strankom. A jedini način da se sa desne strane linije pređe na pravu stranu istorije je izgradnja jakih institucija, koja će svaka biti u stanju da se odupre pritisku eventualnih uzurpatora.