U savremenom svijetu, gdje se političke odluke često donose bez razumijevanja njihovih matematičkih osnova, razgovaramo sa uglednim profesorom matematike iz Bostona, Ismarom Volićem. U proteklim mjesecima, profesor Volić promoviše svoju najnoviju knjigu, “Računati na demokratiju – Kako matematika poboljšava glasanje, izborne mape i zastupljenost”, a takođe vodi radionice koje istražuju ulogu matematike u unapređenju demokratskih procesa.
U tom kontekstu, započeli smo intervju pitanjem o primjeru iz predavanja ili knjige koji ilustruje kako matematika može doprinijeti poboljšanju demokratskih procesa ili donošenju boljih političkih odluka: “Primjera ima mnogo, ali evo jednog koji je relevantan za predstojeće Američke izbore. Na Ustavnoj Konvenciji na kojoj je Amerika osnovana 1787.g. govorilo se o veličini Doma Naroda, znači koliko bi zastupnika on trebao da ima. Odlučeno je da bi najbolje bilo da svaki zastupik predstavlja između 30.000 i 50.000 stanovnika, i time bi broj zastupnika ovosio o veličini populacije Amerike. To se smatralo optimalnim rasponom da bi zastupnik imao uvid u situaciju u okrugu kojeg predstavlja i razumio potrebe i političke preference svog stanovništva. Danas je taj broj 760.000 jer je prije stotinjak godina veličina Doma Naroda zamrznuta na 435 zbog politike tog vremena koja sada više nije validna. Nemoguće je da zastupnik efektivno predstavlja toliko ljudi. To je samo jedna od numeričkih besmislica koje postoje u demokratskih procesima širom svijeta i koje se rijetko propituju.
Veličina američkog Doma Naroda direktno utiče na predsjedničke izbore jer je broj elektora u takozvanom elektorskom koledžu koji bira predsjednika direktno vezan za broj predstavnika koji svaka od 50 država ima u toj instituciji. Matematički modeli i analiza trendova u funkcionalnim svjetskim demokratijama nam govori da bi broj predstavnika, na osnovu sadašnje američke populacije, trebao da bude bar 700. Kada bi se slušala matematika, ovakve stvari bi bile implementirane i demokratija bi mnogo bolje funkcionisala na svim nivoima”.
Na koje sve načine politika zloupotrebljava matematiku?
Politika je naravno bez skrupula, često je sama sebi svrha pa tako koristi sve u svojoj moći da podredi ljude svojim ciljevima. Najlakše je manipulisati narodom ako se koristi nešto čime se on može uplašiti. To takođe nije nista novo – politika straha je iznimno moćna i efektna -ne trebamo gledati dalje od BiH gdje nas je politika straha zarobila u perpetualnu stagnaciju. Matematika je nažalost jedna od stvari koje se ljudi boje i to je čini efektivnim političkim alatom. Naša tendencija je da prihvatimo kvantitativne informacije bez preispitivanja tako da je na taj način lako s nama manipulisati – plasirani su nam brojevi, statistike ili grafovi koji su nekada potpuno izmišljeni ili iskrivljeni, a često dizajnirani da kod nas stvore neku reakciju, obično emotivnu. Mi uglavnom nemamo imamo kritički odnos prema takvim informacijama.
Druga vrsta matematičkog problema u politici je da su mnogi fundamentalni demokratski procesi ustvari matematički. Metode glasanja i sabiranja glasova, broj i dodjela zastupničkih mjesta, određivanje granica okruga su samo neki od mehanizama demokratije koji funkcionišu na algoritamski, dakle matematički način. Postoji bolja i lošija matematika kojom se ovi procesi mogu provesti i mi, i u Americi i u BiH, uglavnom koristimo lošije. Rezultat je da je politički sistem nereprezentativan, političari koji nisu pravi izbor naroda isplivavaju na površinu i predstavljaju nas.
Juče su u Bosni i Hercegovini održani lokalni izbori, a dan nakon izbora analiziraju se postignuća i neuspjesi. Kakav je vaš pogled na način glasanja u Bosni i Hercegovini, gdje se pobjednik bira relativnom većinom?
Relativna većina je veliki problem, ne samo u BiH nego i u cijelom svijetu, a pogotovo u Americi. Osnovni problem je da se može desiti da neko ko nije dobio većinu glasova pobjedi, što stavlja pod pitanje vjerodostojnost rezultata u smislu istinske preference glasača. Svaki put kada neko pobijedi relativnom većinom sa manje od 50% podrške, postoji opasnost da se manifestuju problemi kao sto su disperzija glasova i “spoiler” efekat po kojem taj kandidat nije stvarni izbor glasača. Na primjer, moj predstavnik u Američkom kongresu, Jake Auchincloss, je pobijedio sa 22% glasova dok su tri progresivne kandidatkinje napravile disperziju i ni jedna nije dobila vise od 21% glasova. Ali iz anketa znamo da bi većina glasača željela da je jedna od njih pobijedila.
Donald Trump je postao predsjednički kandidat Republikanske stranke 2016.g. sa 44% glasova, a većina glasača su željeli da su Marco Rubio ili Ted Cruz bili nominovani umjesto njega. Dakle Trump nije bio volja većine Republikanskih glasaca. Osam godina kasnije još uvijek ne znamo kolike će biti posljedice te matematičke greške; demokratija je još uvijek globalno ugrožena radi Trumpa, a situacija će svakako biti puno gora ako on pobijedi u novembru. Slično pitanje se na primjer može postaviti Džaferovićevoj pobjedi 2018.g. sa 37% glasova ili Dodikovoj sa 47% glasova 2022.g.
Relativna većina je takođe sistem u kojem je teško napredovati ako pripadate nekoj manjini ili manjoj stranki. Ona takođe nagrađuje negativne kampanje i samim tim povećava polarizaciju. Ono što nam treba je sofisticiraniji način glasanja, kao na primer preferencijalno glasanje gdje se na listiću rangiraju kandidati. S obzirom da se ime uzima više informacija od glasača, matematika može i više s tim da uradi, da bolje izračuna pravu “volju naroda”.
Imamo li još izbornih paradoksa u svijetu koji bi bili slikoviti za naše čitaoce?
Jedan od meni najdražih primjera dolazi iz grada Fall River, nedaleko od Bostona gdje ja živim. Tamo je 2019.g. gradonačelnik Jasiel Correira bio optužen za korupciju i prevaru investitora. Nakon što je odbio da podnese ostavku, održani su izbori za opoziv. Prvo pitanje na glasačkom listiću bilo je da li Correia-u treba opozvati. Izbor građana je bio jasan: 61% birača je reklo da, a 39% ne. U drugom dijelu glasanja postavljalo se pitanje ko bi trebao biti novi gradonačelnik. Correia je bio jedan od kandidata jer ga ništa u zakonu nije spriječilo da se kandiduje – i pobijedio je sa 36% glasova. Ostao je gradonačelnik tamo gdje je znatna većina smatrala da treba da bude lišen te pozicije. (Poslije je završio u zatvoru.)
Još jedan interesantan slučaj se desio u Alaski 2022.g. gdje je bila utrka za predstavnika u američkom Domu Naroda između dva kandidata iz Republikanske i jedne kandidatkinje iz Demokratske stranke. Pobijedila je Demokratska kandidatkinja, ali bi, zbog sistema sabiranja glasova koji je korišten, bolje bilo za Republikance da nekih 6.000 ljudi koji su se opredijelili za jednog od njihovih kandidata nisu uopšte glasali jer bi tako Demokratska kandidatkinja izgubila. Dakle za Republikance je bilo gore što je više ljudi došlo da glasa za njih.
Takođe se paradoksom može nazvati i rezultat izbora za predsjednika Amerike 2016.g. koji sam već spomenuo u kojem je Clinton odnijela mnogo više glasova a izgubila zbog elektorskog sistema. Takav scenarij je vrlo moguć i ove godine – moglo bi se vrlo lako desiti da Kamala Harris odnese više glasova od Trumpa a da on ipak pobijedi.
Pred SAD-om su predsjednički izbori. Kakav je matematički pogled na izborni sistem u SAD-u, s obzirom na to da, za razliku od izbora u mnogim drugim zemljama, predsjednika u SAD-u ne bira apsolutna većina glasova, već većina elektorskih glasova? Možete li nam to objasniti?
Američki elektorski sistem je zaostavština jednog vremena i njegove politike. On je nastao da bi se zadovoljile južnjacke robovlasničke države i da bi kontrola biranja predsjednika ostala u rukama nekolicine ljudi a ne u rukama glasača. Dakle svaka američka država ima određeni broj elektora (bazirano na njenoj populaciji) i oni su ti koji biraju predsjednika. To što obični ljudi glasaju je samo da bi se tim elektorima predložilo kako bi oni trebali da glasaju ako stvarno žele da poštuju volju ljudi – ali ih ništa ne obavezuje da tako stvarno i urade. To je jedna od rupa u procesu koju je Donald Trump pokušao da eksploatiše 2020.g. da bi bio izabran umjesto Joe Bidena.
Elektorski sistem moze uzrokovati neusklađenost između onoga ko dobije više glasova i onoga ko ustvari pobijedi na izborima jer osvajanje većine glasova ne znači i osvajanje većine elektorskih glasova. To se desilo 2016.g. kada je Hillary Clinton izgubila izbore iako je osvojila oko tri miliona glasova više nego Trump. Razlog za ovaj fenomen je da kandidat koji dobije najviše glasova u nekoj državi osvaja sve elektorske glasove te države bez obzira na to da li je pobjeda ostvarena sa minimalnom prednošću ili sa velikom razlikom. Tako da neko može pobijediti sa malim marginama u dovoljno država da osigura dovoljno elektorskih glasova, a da drugi kandidat pobijedi sa ogromnim razlikama u ostatku država ali ipak dobije nedovoljno elektorkih glasova.
Još jedan nedostatak elektorskog sistema je da glasači u određenim državama u kojima se unaprijed ne zna ko će pobijediti (takozvane “swing states”) imaju puno veću glasačku moć nego oni koji glasaju u državama gdje je rezultat predodređen. Na primjer, ja glasam u Massachusettsu koji je većinski Demokratski i sigurno ce Kamala Harris, koja dolazi iz Demokratske stranke, ovdje pobijediti se velikom većinom. Što znači da moj glas nije toliko bitan u Massachusettsu. Ako ne glasam, ništa se neće promijeniti. Ali da živim, na primjer, u Wisconsinu, gdje se ne zna da li će Harris ili Trump pobijediti – i ko god pobijedi, to će sigurno napraviti sa malom prednošću, mozda nekoliko hiljada glasova – moj bi glas značio puno više i nosio veću težinu. Ovo je evidentno narušavanje principa “jedan čovjek – jedan glas” koji je jedan od stubova reprezentativne demokratije.
Elektorski sistem u Americi treba eliminisati. Nijedna druga demokratija na svijetu ne koristi nista slično, i to bi nam trebao biti znak da nešto s njim nije u redu.
Da li je to jedina problematika? Kako se navedeni problemi mogu riješiti kako bi izborni rezultati bolje odražavali volju birača? Da li se o tome uopšte govori u SAD-u?
Problematika je višestruka i duboko ukorijenjena u sve sfere američke politike. Skoro svi od 520.000 javnih službenika u Americi su izabrani metodom relativne većine, koja je katastofalna. Gerrymandering, ili određivanje granica distrikta na način koji garantuje pobjedu jednoj stranci, je toliko uzelo maha da je vise od 90% okruga nekompetitivno. Kao što sam već ranije naveo, Dom Naroda je premali da bi dobro radio svoj posao. Ovi sistemi podrzavaju duopol Demokrata i Republikanaca koji je detrimentalan za demokratiju jer guši višestranačku kompeticiju i omogućava ekstremnim kandidatima da se uzdignu u vrh politike.
Na sreću, ovdje se dosta se govori o tome da su izborni i drugi demokratski procesi zastarjeli i trebaju se mijenjati. Nekih 70% Amerikanaca su nezadovoljni trenutnim političkim stanjem. Sve više ljudi prepoznaje da kvantitativna analiza demokratije – nesto sto je apolitično, objektivno, neemocionalno i univerzalno, kao što matematika i jeste – može da ponudi jednu drugačiju viziju u ovo vrijeme strašne polarizacije i netrpeljivosti. Amerikanci uopšte više nisu sposobni da razgovaraju jedni s drugima o politici ako se ne slažu, sto je porazno i opasno za opstanak demokratije. Međutim matematički pristup nam daje zajedničko objektivno tlo na kojem možemo da stojimo jedni pored drugih i izgradimo sistem koji bi poboljšao reprezentativnost za sve nas, ne samo za one koji pripadaju ovoj ili onoj stranki.
Za uspjeh demokratije potrebna je i dovoljno razvijena “demokratska svijest” društva i kritičko promišljanje, a ne samo dobra izborna pravila. Na kojem su nivou američko i bh. društvo po pitanju ovih vještina?
Što se tiče kvantitativne pismenosti i kvantitativnog kritičkog razmišljanja, Amerika malo prednjači nad BiH, ali ne puno. Dovoljno je da se podsjetimo koliko je otpora postojalo prema naučnom pristupu rješenja pandemijske krize (teorije zavjera, ignorisanje nauke, odbijanje vakcina, itd.) ili da sagledamo trenutnu situaciju gdje pola Amerike slijepo vjeruje predsjedničkom kandidatu koji konstantno izmišlja brojeve i statistike pa da nam bude jasno koliko je dalek put do društva u kojem je norma kritičko razmišljanje bazirano na činjenicama. Naše škole, ni u Americi niti u BiH, nemaju ništa u svojim nastavnim planovima što bi analiziralo demokratiju sa kvantitativnog aspekta i poboljšalo političku kvantitativnu pismenost. U Americi se malo situacija mijenja – znam to iz ličnog iskustva jer svakodnevno dobijam poruke od profesora srednjih škola koji traže materijale iz matematike i politike koje bi mogli implementirati u svojim učionicama – ali još uvijek nema dovoljno svijesti da bi se na sistemskom nivou donijele neke velike odluke o takvom obrazovanju. Nada postoji i u BiH jer sam nedavno držao radionicu iz matematike i demokratije za dvadesetak profesora srednjih škola iz cijele zemlje koji shvataju vrijednost političke kvantitativne pismenosti i to je bilo predivno iskustvo. Nadam se da ću imati priliku da tu radionicu ponovim još mnogo puta.