Slovenski filozof svjetskog glasa, Slavoj Žižek, govorio je za ruski neovisni ruski portal Meduza o rusko-ukrajinskom ratu kao dijelu globalnog ideološkog sukoba.
Komentira situaciju u samoj Rusiji, ideološki okvir Putinove agresivne politike, zablude Zapada i ljevičara, u koje se i sam svrstava… Evo najintrigantnijih izvadaka:- Ne vidim nikakvu mogućnost da neki specijalni avion doveze Putina, Medvedeva i ostale u Haag, a da se Rusija prije toga ne promijeni. Tako da, umjesto da demoniziramo Putina, trebalo bi razmotriti podrijetlo ove situacije i zapitati u čemu je Zapad pogriješio 90-ih godina prošlog stoljeća, jer svakako nije nevin u svemu ovome.
Pogledajte paradoks Rusije iz Jeljcinove ere: dogovor između postsovjetske Rusije i zapadnih zemalja značio je da će Rusija biti priznata kao jedna od supersila, ali pod uvjetom da se ne ponaša tako. Zapad je nastavio u oportunističkoj maniri – ‘Iskoristimo priliku i oslabimo Rusiju‘. Proces privatizacije u Rusiji otišao je u pogrešnom smjeru: nekoliko oligarha je krenulo grabiti sve velike prirodne resurse i dobili ste kapitalizam u svom najmanje produktivnom izdanju. Tako da mislim da su korijeni ove katastrofe, korijeni autoritarnosti, u Jeljcinovom periodu (uz sve simpatije prema njegovom zaista teškom položaju).
Uzmite Jeljcina 1993. godine, kada je izveo tenkove, granatirao parlament i proširio predsjedničke ovlasti: to je ono što većina ljudi želi. U tome sam pesimist – zbilja mislim da ljudi zapravo ne žele punu demokraciju. Potpuna demokracija znači veliku odgovornost. Ljudi žele režim koji nije teroristički, gdje se možete osloniti na vladavinu zakona, ali režim u koji možete vjerovati, koji barem ostavlja dojam da zna šta hoće. I zato je ono što se sada događa s Rusijom rezultat Jeljcinovih godina. Putin nije stvorio taj poredak – on ga je samo preuredio.
Do katastrofe je došlo jer je politički pluralizam prerastao u sukob između oligarha. Nije to specifično ruski proces… Sada vidimo da neki bliski saveznici napuštaju Putina i svađaju se među sobom. Ovo je izuzetno opasan trenutak, ali apsolutno nisam protiv Rusije kao države ili protiv njenih građana. Sve je to jako tužno. Nominalno, ‘politička‘ borba za vlast poprima oblik sukoba između oligarha i to prilično otvoreno. Evgenij Prigožin napada ministra obrane Šojgua. Ozbiljna država ne može sebi dozvoliti da plaćenička grupa priča kako je najefikasnija grupa na bojištu itd. To je opasno i jako me brine…
Jedinu kritičku primjedbu koju imam na Ukrajinu jest to što mi njihova glavna poanta, ‘Mi branimo europsku civilizaciju od barbarskih hordi‘, sliči pomalo na Aleksandra Dugina kada govori o ‘ruskoj istini‘ i držanju Europe na distanci. Pogledajte Sjedinjene Države, gdje ljevica i desnica komuniciraju jezikom nasilja. Amerika je na ivici građanskog rata. Većina republikanaca ne smatra Joea Bidena legitimnim predsednikom. Donald Trump je nedavno rekao da je u borbi za slobodu (kako je on razumije) dozvoljeno kršiti ustav. Dakle, upravo kao ljevičar kažem, ne igrajte se vatrom. Imamo globalnu krizu, sa globalnim ideološkim sukobima koji nemaju nikakve veze sa ‘euroazijskim vrijednostima‘ ili ‘zapadnom dekadencijom‘…
Kada je izbio rat, mnogi moji poznanici su potajno priželjkivali brzu pobjedu Rusije. ‘Neko vrijeme ćemo negodovati‘, mislili su, ‘ali sve će uskoro biti gotovo‘. Ukrajinski otpor je za mnoge na zapadu bio iznenađenje. Drugo, postoji stara ljevičarska predrasuda da kad god se umiješaju Europska unija ili SAD ili NATO, mi moramo biti na suprotnoj strani. To je pogrešno. Pogledajte Drugi svjetski rat, kada su staljinistička Rusija i Zapad bili na istoj strani. Iznenadilo me je koliko je ljevičara, posebno u Njemačkoj, s vulgarnom, pragmatičnom arogancijom govorilo o ratu i o tome kako će on utjecati na njihov životni standard – kazat će Žižek za portal Meduza.
Ipak, ugledni filozof vidi i tračak optimizma, iako strahuje od mogućih scenarija raspleta čitave situacije:
– Mislim da ima prostora za neku vrstu pregovora, a taj prostor je stvorila podrška Zapada. Bez te podrške, Ukrajina bi odavno pala. Ta stabilizacija obesmišljava rat i sada imamo paradoks: uspješni ukrajinski otpor stvorio je prostor za mogući kompromis, pregovore i mir…
Možda Rusija ne želi samo komad zemlje već kontinuirano, postupno širenje. Ovaj ekspanzionizam se neće dobro završiti. Rusija je dovoljno velika zemlja da može napraviti korak unazad. U suprotnom, to će otvoriti vrata novim populistima. Tko je najpopularniji strani političar u Ukrajini? To je premijer Poljske – zaštitno lice novog konzervativizma, tendencije koja postaje sve jača zahvaljujući nevjerojatnoj gluposti ljevice.
Mogao bih naširoko pričati i o greškama Ukrajine. Ali ona je napadnuta i pravo je čudo koliko Ukrajinci iskreno vjeruju u slobodu i koliko su spremni da se za nju bore…
Ideologija ljudi oko Putina i samog Putina sasvim je jasna: to je neofašizam. Oni ne koriste ovaj izraz, ali čitav okvir ruskih imperijalističkih pogleda – s pravom na agresivno širenje državnih granica, pa unutarnjom politikom po mjeri oligarha itd – osnova je onoga što možemo nazvati neofašizmom. Rusija tvrdi da je antiimperijalistička sila, ali čak i ovo ima fašističke presedane, u propagandi koju je koristila Njemačka kada je okupaciju europskih zemalja pravdala otporom britanskom i francuskom imperijalizmu. Japan je koristio istu retoriku u regiji Pacifika 1939. godine.
Ako pogledate Lenjina pa Trockog, oni su se fanatično protivili ruskoj dominaciji nad Ukrajinom. Putin to odlično zna. Poslednji tekst Trockog bio je o Ukrajini. To je sjajan tekst, koji polazi od pitanja ima li Ukrajina pravo odcijepiti se od Sovjetskog Saveza kojim dominira Rusija? Odgovor Trockog je da, apsolutno… Zato imamo ono što zovemo ‘proleterski internacionalizam‘. Državne granice naprosto nisu bitne. Sada, dok Ukrajina uklanja Lenjinove statue, Putin kaže da će Rusija pokazati svijetu što je ‘prava dekolonizacija‘.
Ovo ukazuje na stvarnu opasnost. Putin i ljudi oko njega rade nešto prilično lukavo i opasno. Ne oslanjaju se samo na pravoslavne konzervativne mislioce poput Aleksandra Dugina i Ivana Iljina. Oni također koriste antikolonijalni ljevičarski jezik, govoreći svijetu da nastupaju u ime svih potlačenih naroda u njihovoj borbi protiv kolonijalne imperijalističke dominacije. I to ima određenu privlačnost u nekim nacijama trećeg sveta. To vidim kao veoma zlokoban znak. Putinovo obećanje pluralizma, gdje zemlje puštaju jedna drugu da na unutrašnjem planu rade što hoće, osnova je njegovog dogovora sa talibanima u Afganistanu. Dogovor s kineskim liderima je u tome da im se pusti da rade što god hoće sa svojim muslimanima. Ali to nije antiimperijalna emancipacija: to je zapravo prijedlog novog neofašističkog jedinstva. Imam noćne more o tome da će se sve to povezati s novom desnicom u SAD i zapadnoj Europi i da ćemo dobiti antiliberalnu osovinu. Mislim da je to najveća opasnost.
Tko su novi članovi ove osovine? To su zemlje poput Irana i Sjeverne Koreje. Rusija ostatku svijeta nudi neofašistički model lažne međusobne tolerancije među autoritarnim režimima. Dugo to ni sam nisam ozbiljno shvaćao…
Svakako ne želim slušati ni pokliče zapadnog trijumfalizma: ‘Uništite Rusiju, uništite Putina‘. Ovdje se radi o opstanku Ukrajine kao autonomne suverene države. To bi bilo dobro i za Rusiju dugoročno gledano, iskreno to mislim. Dakle, prvo: Ukrajina mora preživjeti. A drugo, što se tiče Zapada, nemojmo se igrati zamišljene moralne superiornosti. I mi na Zapadu smo u krizi – u stanju trajne, ali jalove samokritike. Ako ne postane stvarna i produktivna, gotovi smo – kaže Žižek u svom razmatranju o stanju u Rusiji i Ukrajini za neovisni ruski portal Meduza.
Slobodna Dalmacija