Ova balkanska zemlja je jedno od najvažnijih “između” mjesta na svijetu danas. Njena sudbina pomoći će odrediti koja će Velika sila dominirati ovim vijekom i predstavlja zanemareni test američke moći za bilo koga ko u novembru osvoji Bijelu kuću.
Srbija se nalazi u geostrateškoj sivoj zoni, povučena između autoritarnih sila Pekinga i Moskve te, u posljednje vrijeme, nakon godina zanemarivanja, SAD-a i njenih europskih saveznika. Nije sama. Moldavija i Gruzija su još dvije europske države koje balansiraju između tih svjetova. Ukrajinci se više od dvije godine bore kako bi ostali slobodni. U Aziji, proxy borba između demokracije i despotizma vodi se zbog Tajvana.
Zasad, srpski lideri se naginju ovamo i onamo, ovisno o danu, bez eksplicitnog odabira strana. Ali, ova borba će uskoro doseći svoj vrhunac.
Beograd je svjedočanstvo života u limbu. Sjajni stakleni i metalni tornjevi niču uz Dunav, nedaleko od trošnih ulica i zgrada oštećenih vremenom, kakve se rijetko viđaju u europskim prijestolnicama. Grafiti su svuda, agresivni i nostalgični: “Jebi NATO”, savez koji je bombardirao Beograd tokom rata na Kosovu 1999. godine, te “Heroji 1994.”, referenca na etničke Srbe koji su te godine masakrirali oko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici.
Jedne sedmice, kineske zastave lepršaju po glavnom gradu u čast posjete parlamentarne delegacije iz Pekinga ili, kao u maju, kada je kineski lider Xi Jinping potpisao sporazum o slobodnoj trgovini sa Srbijom. Druge sedmice, njemačke zastave lepršaju kad kancelar Olaf Scholz, čija je zemlja najveći investitor u Srbiji, dolazi potpisati ugovor u ime Europe kako bi osigurao opskrbu srpskim litijem. Ili možda francuska trobojnica kada je predsjednik Emmanuel Macron prošle sedmice došao prodati Srbima 12 francuskih borbenih zrakoplova Rafale. Zara i Hugo Boss predvode beogradsku pješačku trgovačku zonu. Većina stranih roba u trgovinama dolazi iz Europske unije, najvećeg trgovinskog partnera Srbije. Ali lokalni mediji puni su pohvala Vladimiru Putinu, najpopularnijem stranom lideru u Srbiji.
Zašto je Srbija u ovom limbu — izvan Europske unije i NATO-a, ali ne u potpunosti u zagrljaju Putina i Xija? I gdje želi završiti?
Srbija ima značajnu ulogu u svojoj prošlosti i budućnosti. Ipak, njeno mjesto u svijetu uvelike će ovisiti o apetitu Washingtona da vodi i pobijedi u novoj Velikoj borbi sila. SAD i njeni saveznici mogu oblikovati ishod ovdje kroz kombinaciju meke i tvrde ekonomske i diplomatske moći. Postoje znakovi da su svjesni izazova; manje je dokaza da imaju fokusiranu strategiju ovdje.
Krivica za srpske pogreške na putu do ovdje je široko raspoređena. Slobodan Milošević je u 1990-ima poveo zemlju u četiri krvava i za Srbiju katastrofalna rata — većim dijelom tog vremena uz snažnu podršku svog naroda. Nakon njegove smjene 2000. godine, prodemokratski srpski lideri koji su vodili ustanak proglasili su svoju želju da balkansku državu pariju uvedu na Zapad. Isporučili su Miloševića međunarodnom kaznenom sudu, razbjesnivši nacionalističke birače. Podnijeli su gubitak Kosova, što je zahtijevalo hrabrost i visoku političku cijenu. Europa i SAD, ometeni sukobima na Bliskom istoku i unutarnjim dramama, posebno u EU tijekom 2000-ih, nisu uzvratili brzim potezima da Srbiju uvedu u europski blok.
U nekom trenutku u posljednjem desetljeću, Srbija je u potpunosti skrenula s puta prema Zapadu. Nacionalisti su počeli pobjeđivati na izborima. Aleksandar Vučić, bivši Miloševićev ministar informiranja i radikalni nacionalist — 54-godišnjak koji je vjerojatno najtalentiraniji srpski političar — pobijedio je na predsjedničkim izborima 2017. godine i krenuo u preoblikovanje Srbije. Ekonomski, to je bilo poboljšanje; politički, tražio je savez s Rusijom i Kinom te legitimno centralizirao vlast oko sebe i vladajuće stranke.
Prije rata u Ukrajini, SAD i EU mogli su zanemariti Vučića i Srbiju, puštajući ih da stagniraju u ovom političkom limbu. Smatran je previše autoritarnim i previše nacionalističkim. Međutim, Putinov napad na Ukrajinu prije dvije godine učinio je Srbiju — poput Ukrajine — važnim faktorom u većem sukobu s Kinom.
Washington i europske prijestolnice počele su tražiti Vučićevu pažnju. Predsjednik Joe Biden imenovao je iskusnog diplomatu za Balkan, Chrisa Hilla, za ambasadora u Beogradu kako bi pronašao mogućnosti za suradnju s vladom Srbije. Nedavni uzastopni posjeti predsjednika Macrona i kancelara Scholza odražavaju želju Europe da se približi Srbiji.
Nije jasno gdje predsjednik Vučić želi da Srbija završi. Prima investicije i povoljne trgovinske uslove od Kine. Svjestan je emocionalne povezanosti Rusije sa srpskom javnošću koja traje vijekovima. Odbija uvesti međunarodne sankcije protiv Putinove vlade. Peking i Moskva zauzvrat ne prigovaraju Vučiću zbog pitanja poput medijskih sloboda i političkog pluralizma. Ipak, Vučić izjavljuje da želi da Srbija uđe u EU.
„Vlada ima podršku Zapada, Rusije, Turske i Kine, sve istovremeno. Nikome od njih ne smeta što Beograd aktivno surađuje s ostalima,“ izjavio je bivši ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, koji je vodio oporbenu stranku koja je izbrisana na parlamentarnim izborima prošlog prosinca.
Međutim, Vučić šalje suptilne, ali jasne signale prema Zapadu. Njegova vlada je, ne govoreći to javno, zatvorila oči na oko 900 milijuna dolara vrijedne srpske oružane pošiljke koje su otišle u Ukrajinu kako bi podržale njezine napore u ratu protiv Rusije. Kupnja borbenih zrakoplova Rafale bila je više politička nego vojna odluka da se kupi europsko oružje. U sporu s Kosovom oko srpske etničke enklave, zapadni dužnosnici primjećuju da je Srbija pokazala više suzdržanosti. Prošle sedmice, SAD je stao na stranu Beograda nakon što su kosovske vlasti zatvorile lokalne srpske opštinske urede.
Proces proširenja EU-a je uglavnom zastao. Za to se više krivi nedostatak volje u Bruxellesu za novim članicama nego mješovite rezultate Srbije u ekonomskom napretku i političkom nazadovanju. Kad sam pitao visokog ministra o sporazumu o slobodnoj trgovini s Kinom potpisanom prošlog mjeseca s Xijem, koji bi mogao otežati buduće članstvo Srbije u EU, ministar je povikao: „Što biste vi učinili!?“ Srbija je ispunila zahtjeve EU-a, od uhićenja Miloševića 2001. do usvajanja novih pravila, ali se čini da nije ništa bliža članstvu. „Mi smo mala zemlja. Što biste željeli da učinimo? Da ne radimo ništa?“
„Nije riječ o tome da mi pokušavamo doći do Zapada,“ nastavio je ministar. „Pitanje je želi li Zapad nas.“
Srbi imaju dobre razloge da se žele približiti Europi i Americi. Nitko tko je važan u Beogradu ne želi ići na odmor, ulagati novac ili slati djecu u Moskvu ili Peking.
Iako je zemlja zabilježila snažan gospodarski rast (gotovo 5 posto godišnje) i smanjenje nezaposlenosti (s 26 na 9 posto), Srbija nije ostvarila puni potencijal u ovom limbu. Susjedi poput Hrvatske, Rumunjske i Bugarske, koji su se pridružili EU, stoje bolje, i Srbi to vide. „Na kraju dana, Vučić želi uspješnu zemlju“, rekao je zapadni diplomat.
„Mi u Srbiji imamo kartu i definitivno znamo gdje pripadamo, a pripadamo u europsku zajednicu,“ rekao mi je Marko Đurić, 41-godišnji srpski ministar vanjskih poslova. „Srbija nije figura na šahovskoj ploči.“
Kao student, Đurić je sudjelovao u Otporu, pokretu protiv Miloševića. Ovog ljeta, nakon poziva državnog tajnika Tonyja Blinkena, Đurić je bio u Washingtonu na summitu NATO-a, prvi srpski ministar vanjskih poslova koji je ikad prisustvovao. Dvadeset pet godina nakon što je savez vodio rat sa Srbijom, njegova prisutnost prošla je nezapaženo, ali je bila izvanredna. „Srpsko vodstvo namjerno je odlučilo ulagati u SAD,“ rekao je. „Otvorili smo se za suradnju u svim sferama.“
Srbi to ne čine jednostavnim. Javno, Vučić često kritizira SAD i Europu. U posljednjih nekoliko tjedana, dok su tisuće prosvjednika izašle na ulice protiv predloženog rudnika litija, okrivio je „hibridni“ rat koji podržava Zapad za napad na njegovu vladu. Ugovor, koji je zaključio Scholz, u potpunosti je u interesu Europe i dodatno će usidriti Srbiju na Zapadu — što Vučićeve tvrdnje čini politički zgodnim i neiskrenim. Prosvjednici su mješavina anti-Vučić opozicije, ekoloških i nacionalističkih skupina.
Ali ni Washington ni Bruxelles nisu se ozbiljno posvetili Srbiji. Čini se da im je glavni cilj spriječiti da Srbija postane ruski satelit poput Bjelorusije. „Naša najveća briga je zlonamjeran utjecaj Rusije“, rekao je zapadni diplomat koji je želio ostati anoniman. „Želimo da Srbija bude usklađena sa Zapadom, dio sustava koji se protivi ruskom ekspanzionizmu.“
To je niska ljestvica. Postoje ljudi s obje strane Atlantika koji žele više. „Strateški, trebamo Srbiju na našoj strani“, rekao mi je francuski diplomat, dodajući da Pariz želi ubrzati europske napore da se Srbija uključi. Prema ovoj logici, brige o demokratskim slobodama su neprimjerene. „Europa se puno promijenila otkako je počeo rat u Ukrajini,“ rekao je. „Mjesta poput Srbije i Moldavije su između velikih igrača i morate se nositi s realnostima kakve jesu.“
Srbi koji žele zapadnu orijentaciju, najviše gledaju prema Washingtonu. Visoki ministar rekao je da bi SAD trebao koristiti svoj utjecaj kako bi pomogao Srbiji, kao što je to učinio s Poljskom i drugim zemljama srednje Europe prije više od 20 godina, da uđu u EU. Mnogi Srbi se sjećaju da je posljednji američki predsjednik koji je posjetio Beograd bio Jimmy Carter 1980. godine. Xi Jinping je bio ovdje dva puta, a Putin tri puta. Malo više fokusa na Srbiju iz Washingtona moglo bi napraviti razliku na terenu — da se ovoj vladi pruži put ka bližim vezama s slobodnim svijetom i, usput, učini ih manje sklonim autokratima i autokratskim navikama.
2024. nije 1990-e: ne možete vratiti vrijeme na doba kada su Tony Blair ili Bill Clinton mogli preoblikovati europsku kartu brzinskim uključivanjem država u EU ili NATO. Ti klubovi su se također promijenili. Ali mjesta koja danas postoje u sivim zonama ne prihvaćaju da u “postameričkom svijetu” nije važno u čijoj sferi utjecaja završite. Rusija i Kina vjeruju da se vrijedi boriti za ta mjesta — krvavo u Ukrajini, a u Srbiji kroz utjecaj i pritisak.
Ljudi koji rade s Vučićem inzistiraju da bi on bio otvoren za zapadni zagrljaj. Gledajte što radi u Ukrajini, na Balkanu i s Europom — a ne ono što govori domaćoj javnosti, kažu. EU ostaje privlačan cilj.
U najmanju ruku, obećanje Srbije o istinski bližim vezama i koristima koje dolaze s članstvom u slobodnom svijetu moglo bi samo po sebi odvući ovu balkansku državu od Rusije i Kine. Sidro demokracije i prosperiteta donijelo je stabilnost u Europi. Sive zone to nisu. Prije sto deset godina ovoga ljeta, Srbija se našla u jednoj od njih, koja je postala iskra za Prvi svjetski rat. Srbi znaju ovu povijest. Znamo li mi?
Prevedeno sa Politico/ BUKA