Bosanski Bošnjaci, označeni kao kosmopolite, kao
europski, umjereni muslimani, postajali su simbol opstanka pravednih, primjer
pobjede ljudskosti nad zlom, perjanica tolerancije, umjerenosti, širine duha,
kreativne iskre, koja plamen novog nebeskog svjetla rađa na zgarištima
poharanih ognjišta. Svi su znali za Grad Prkosa i Inata, junačko Sarajevo, što
je izduralo gotovo 1500 dana gladi, žeđi, granatiranja i snajperske vatre, u
raljama najduže novovjekovne opsade.
Gotovo sva slobodno-misleća Europa i Amerika, u svojim
tekstovima je grlila tu bošnjačku Bosnu i njene stanovnike, podizala nas na civilizacijski
pijadestal i veličala našu spremnost na opraštanje. Prepoznavali su tragove
nekadašnje multietničke, multikonfesionalne Bosne, u tom preživjelom i
izmučenom nacionalnom korpusu, koji je BiH doživljavao svojom majčicom
domovinom. Bili su to Bošnjaci, Bosanci, oni nejasno definisani građani, kojima
su svi bili naši, koji su se tako osjećali.
Imali smo prijatelje diljem svijeta, mnoge države su nas
simpatisale, bile nam naklonjene, osjećale historijsku krivnju zbog tragedija,
koje su dozvolili, da nam se zgode na krvavom balkanskom trokutu, nagnječenom između
Istoka i Zapada!
A onda su krenule greške, jedna za drugom! Sistematično i
dosljedno su lideri bez vizije, bez političkog sluha, gurali projekat u kojem
nismo ništa dobijali, već smo gubili i ono što smo već imali.
Zahvaljujući lošem vodstvu, prije svega SDA, kao krovne
stranke Bošnjaka, forsirana je etnička svijest nasuprot nacionalne, a što je
najgore, taj etnički identitet je dominantno izjednačavan sa religijskim.
Religijski narativ je, pri tome, kontinuirano radikaliziran, progresivno
forsiran u javnoj sferi, evidentno ugrožavajući principe sekularnog društva.
Pravo na vjerski identitet je stavljano u kontekst prava na vlastitu državu i
prava na politički identitet, što je uz evidentnu vjersku radikalizaciju, bila
više nego jasna poruka, da takva političko-historijska projekcija, predstavlja
apsolutni otklon od nekada, kao umjerene, percipirane, muslimanske zajednice,
saživljene sa evropskim civilizacijskim tekovinama.
U isticanju našega prava, da budemo ono što jesmo,
prelazili smo granicu opšte pristojnosti, koju podrazumijeva naš realni geopolitički
položaj, ne samo u geografskom, ideološkom i političkom smislu riječi, već
nadasve i prije svega onaj, koji se tiče činjenica nadolazećeg svjetskog
preustroja, kojem svjedočimo od trenutka ruske invazije na Ukrajinu i sa njim
povezane polarizacije ne samo Europe već i cijeloga Svijeta.
Ti «naši» bahati lideri bez sposobnosti da naslute i
projiciraju budućnost dužu od njihovih političkih mandata, zloćudno su
zlorabili bolna iskustva svoga naroda, koji je sistemski uništavan u ratu
devedesetih. Taj bol je temeljni pokretač ubjeđenja da nama Bošnjacima nešto po
pravdi ljudskoj i Božijoj pripada, da imamo prednost u odnosu na druge i da
smo, kao oni koji su podnijeli svetu žrtvu, dali ogroman danak u krvi, patnji i
nepodnošljivoj agoniji, na neki način sudbinski odabrani, za mesijansku ulogu,
koju svi treba da prepoznaju i priznaju i da joj se poklone.
Politička nezrelost jednog naroda, slična je životnoj
nezrelosti pojedinca, koji gaji ideju da postoji neki kosmički red, da je
pravda dostižna i da ideja te pravde podrazumijeva njenu životnu realizaciju.
Međutim, ne postoji ništa što pojedincu ili narodu
pripada izuzev onoga za šta se izborio, bilo tako, što je sam stvorio, od
drugoga oteo, ili na prevaru dobio. Ta politička nezrelost Bošnjaka evidentna
je u nesposobnosti, da se prikriju misli, stavovi, osjećanja, želje i motivi.
Evidentna je u nesposobnosti, da se čeka rasplet i strpljivo nosi sa
neizvjesnošću i nesigurnošću lateralnih dešavanja u toku nastajanja i
realizacije projekta. Evidentna je u etnocentričnoj slici svijeta, koja nije u
stanju da vidi mogućnost realizacije svojih potreba, kao dugoročne posljedice
ostvarivanja aktuelnih interesa velikih partnera.
Naprotiv, mi neumoljivo tjeramo sve od sebe i u svakoj
komunikaciji postavljamo pitanje naših interesa i potreba, bacajući se poput
emotivno nezrelog djeteta u histerične erupcije gnjeva, tuge i nezadovoljstva,
jer eto, drugi nisu sa nama suosjećali i pristali, da smo mi, iako nas je par
miliona, uglavnom polupismenih, najvažniji narod na svijetu.
Prijetimo pri tome, okretanjem leđa, našim decenijskim
prijateljima, pa i priklanjanjem njihovim neprijateljima. Najzorniji je primjer
tome, izjava SDA perjanice Zahiragića na FACE televiziji, kako bi se Bošnjaci trebali
okrenuti Rusiji i Srbiji, ukoliko Europa i Amerika nastave ignorisati njihove
želje i prava. Uz to, taj isti slijepi telal poruči u eter, kako je u BiH na
sceni urota Zapada i Vatikana protiv Bošnjaka, jer smo muslimani i da se vrši
naša diskriminacija po vjerskoj osnovi, te nam se uskraćuje pravo na političko
postojanje, samo zato, jer smo muslimani. Pri tome niti on niti njegovi šefovi
nisu u stanju vidjeti, da smo mi sami sebe diskriminirali, tako što smo
politički identitet stavili u spregu sa vjerskim, namjesto sa nacionalnim.
Zbog ovoga svega je više nego jasno zašto su važne poruke
stranih diplomatija, da u trenutnoj državnoj vlasti vide partnere sa kojima
mogu pronaći dodirnu kulturno-civilizacijsku tačku. Zato je prilika, koju se ne
smije propustiti, zaključak susjedne Hrvatske da je Konaković, kao ministar
vanjskih poslova, doživljen kao umjereni musliman, sa kojim se može otpočeti
dijalog. Zato je važno da socijademokracija sa Nikšićem na čelu, počne
predstavljati Bosnu, a prije svega njen bošnjački segment, kako bi umanjili
otpor prema nama, kao muslimanima u očima islamofobičnog Svijeta današnjice, kako
bi dobili priliku da gradimo istinski građansko društvo.
Jednostavno rečeno, da bi BiH dobila šansu i povratila
prijatelje, SDA mora da ode sa političke scene!