“Tiši si nakon iskustva dugog hodanja, smeta ti buka, površnost ti vrijeđa um još malo više nego prije. Postaneš poput nekog tranzistora namještenog na frekvencije divljine, a sve ovo ostalo postaje nepodnošljivi šum. Kako dani odmiču privikavaš se, ali ljudi kojima si okružen ne razumiju gdje si bio, što si iskusio…”
Prije godinu dana, uz podršku kompanije INA Crna Gora, Nikšićkog piva i lokalnih partnera, u Banjaluci, Sarajevu i Mostaru organizovala sam mini turneju na kojoj je iskusni hrvatski avanturista Nikola Horvat Tesla kao gost-predavač govorio o svom bogatom iskustvu višemjesečnih pohoda najpoznatijim svjetskim mega stazama.
Nikola Horvat je napisao dvije knjige, a takođe je autor dokumentarnog filma ”Why Do I Hike”, koji je 2019. godine snimio tokom pohoda Colorado Traila dugog 782 km. Inače, film je učestvovao na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima, na kojima je osvojio 3 grand prix priznanja, pozitivno je recenziran od eminentnih filmskih kritičara, a na Youtube platformi ima 2 miliona pregleda.
Cilj predavanja bio je da domaćim planinarima predstavimo nedovoljno promovisan koncept ”thru-hikinga” koji podrazumijeva višednevno planinarenje stazama koje povezuju najatraktivnija prirodna prostranstva jedne, a nekad i više zemalja. Osim promocije same aktivnosti, cilj nam je bio publiku usmjeriti na mega trail ”Via Dinarica“, koji na sličan način može postati okosnica razvoja thru-hikinga u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i regionu.
Kroz seriju predavanja, ujedno smo podržali kampanju prikupljanja sredstava za posljednji Nikolin izazov – odlazak na Continental Divide Trail dug 5000 km, tokom kojeg je snimio novi film ”Why do I hike 2 – hardships of a thru hike”.
Nakon povratka iz Amerike, razgovarali smo o nekim opštim mjestima iz života thru-hikera, iskustvima i odustajanju na CDT-u, te o novom filmu, čija premijera je održana 10.02.2023. godine u Zagrebu.
Sanja: Sjećaš li se svojih strahova prije prvog thru-hikea? Koji su bili i kako si ih savladao? Mislim da na ovaj način možemo pomoći drugima koji će se po prvi put upustiti u avanturu pješačenja nekim mega trailom.
Nikola: Strah je prirodna stvar i nemoguće je ne osjećati ga. Ono što valja učiniti je napraviti sve potrebne predradnje koje će taj strah svesti na mjeru koja je podnošljiva. U slučaju thru hikea, to je intelektualna priprema. Prije puta valja proučiti sve aspekte nepoznanica, upoznati se s opasnostima, rješenjima, proučiti mape, čitati o životinjama, vrućini, hladnoći i najboljim praksama u slučaju nesreće. Jednom kada se susretneš s izazovom, imaćeš predznanje. Strah će biti tu, ali znaćeš kako se izvući iz nevolje. Sjećam se susreta s medvjedom. Prvo strah. Kratki blok. A onda mozak dozove informacije koje znaš odranije. Tek tada kreće akcija. Da se razumijemo. Posrijedi su sekunde. Kada prođeš to iskustvo, jači si i sposobniji čovjek. Ponovno ćeš osjetiti strah, ali ćeš imati i bržu i samouvjereniju reakciju. Dakle, poanta nije eliminirati strah, već ga dovesti na razumnu mjeru koja nas neće paralizirati. Strah je osjećaj kao i tuga ili sreća. Strah nas čini ljudima i avantura je uzbudljiva zbog cijelog spleta emocija, a od kojih je jedan i strah! Nema dobrih priča bez situacija sa strahom.
Sanja: S kojim strahovima si otišao na Continental Divide Trail? Vjerujem da i pored iskustva koje imaš postoje neke neizvjesnosti koje te plaše, ne moraju biti vezane isključivo za život na stazi.
Nikola: Najviše sam se pribojavao težine ruksaka i kako ću se nositi s tom težinom. Naime, nosio sam, uz obaveznu opremu, i 5+ kila video opreme. Sljedeći izazov je bila usamljenost koja je na CDT-u ipak češća pojava nego na drugim trailovima na kojima sam bio. Postojao je strah od grizzly medvjeda, do kojih na kraju ipak nisam došao, jer sam odlučio stati na granici Colorada i Wyominga. Kada sam krenuo hodati, shvatio sam da je pustinja u kojoj se nalazim puno zahtjevnija od svih u kojima sam do tada bio, pa sam na određenim lokacijama osjećao “oooooo fuck“ momente, jer je bilo toliko vruće i suho da sam se osjećao poprilično bijedno i zastrašeno zbog nedostatka vode.
Sanja: Da li si na CDT otišao s više ili manje strasti prema ličnim hodačkim ciljevima u odnosu na ranije avanture?
Nikola: Bio sam jako uzbuđen za svoje gabarite. Ljudi sa strane nisu imali taj dojam, ali bio sam uzbuđen i to pokazivao na meni specifičan način – proživljavajući uzbuđenje unutar svoje glave. Početak svake avanture je uzbudljiv i nepoznat do neke mjere. New Mexico je bio nepoznanica za mene i bio je totalni gušt i uzbuđenje hodati novim pustinjskim predjelima. Geografija tog prostora je nesvakidašnja i divna. Boje, oblici, životinje. Sve je nekako posebno.
Sanja: Šta te pokolebalo na posljednjoj avanturi da odlučiš da ti je dosta i da se vraćaš doma?
Nikola: Posve sam se iscrpio. Imao sam full time job za vrijeme hodnje – snimanje filma. Nosio sam kameru s objektivom na stativu u ruci gotovo svaki dan. Ako ne bih nosio kameru, zaustavljao sam se da letim dronom ili snimam Gopro kamerom. Uvijek sam pratio okolinu kako bih pronašao nove i uzbudljive kadrove, postavio bih kameru, prohodao 10, 20 metara pa se vraćao. To je iscrpljujuće i bez ruksaka i hodanja po 20-30 km dnevno. Tu je i upload metarijala na Gdrive, što zahtijeva puno posla dok se drugi hodači bezbrižno odmaraju, a onda i menadžment baterija, što je priča za sebe. U Coloradu mi se pridružio prijatelj, pa smo nekako nesvjesno ubrzali ritam i kroz 20ak dana sam ostavio svoj hiking bubble 10 dana iza sebe. To znači da sam sa svom tom opremom radio i 50% veću udaljenost po danu. To je bilo previše. Došavši do granice Wyominga, koja je predstavljala polovicu mog putovanja i svojevrsan vid kraja jedne velike etape, ostao sam bez doslovno zrna energije. Morao sam stati, jer u suprotnom bih riskirao ozljedu i mentalni slom, a to mi ne treba u životu. Odustajanje je škola za sebe, škola poniznosti, škola mirenja s većim od sebe. Postupio sam ispravno.
Sanja: Proveo si par mjeseci u divljini tokom kojih si povremeno silazio do obližnjih gradova kako bi dopunio namirnice, oprao stvari, pojeo konkretan obrok. Svejedno, ti povremeni izlasci su samo stvar nužde. Vraćao si se u prirodu i svakodnevici u kojoj su kretanje, tihovanje i samovanje. Da li je tako bilo i ovog puta ili si se na stazu vraćao s manje entuzijazma?
Nikola: Ovisi. Svaki grad je nova energija. Neki gradovi ti sjednu odlično, drugi manje odlično, a treći nikako. Ponekad se dobro odmoriš u gradu, a ponekad vrlo malo. To sve utječe na tebe i tvoje osjećaje. Ponekad je ispred tebe izuzetno zahtjevna dionica bez vode, primjerice. Tada ti je u želucu kamen, grč i anksioznost je velika. Ponekad nakon grada ulaziš u planine i snijeg. Strah te je, odugovlačiš pokret. Uvijek je tako bilo, od prvog traila do danas. Ipak, najbolji je osjećaj kada uđeš u dobar grad, energija te okrijepi, ali si uzbuđen da se vratiš na trail i jedva čekaš da kreneš dalje. Tako mi je bilo 2019. kada sam izlazio iz Silvertona u Coloradu s pjesmom na usnama i samopouzdanjem u samoga sebe. S druge strane, na CDT-u jedan od najgorih izlazaka iz grada je bio izlazak iz Lordsburga kada sam kretao u 5 ujutro i dugom cestom po mraku se primicao pustinji koja je siromašna vodom. Kamioni su me udarali svojim zapusima vjetra, a suze su sami klizile niz obraze. Ponekad je to tako, naprosto je teško.
Sanja: Da li si čvrsto odlučio da si završio s mega-trailovima ili ćeš im se još vraćati?
Nikola: Dosta ovisi o mom fizičkom zdravlju. Nakon svake duge hodnje, tijelo šalje neke nove signale. Imam 43, nisam dvadestogodišnjak koji se regenirira poput gušterova repa. No, taj adrenalin pripreme za hodnju, pa onda sami pokret i silna novost kojoj se prepuštaš su svojevrsna droga. Iskreno, moj je cilj hodati dok ne dohodam do groba. Gdje će me sve odvesti noge, ne znam, ali znam da je to sastavni dio mene i teško da će prestati.
Sanja: Na CDT si otišao s ciljem, ne samo da ga prehodaš, već i da tokom avanture snimiš nastavak filma ”Why Do I Hike”, koji te proslavio. Znam da si posvećeni videograf, da nosiš mnogo opreme sa sobom, da si svestran i da si one-man-show na način da ono što bi ozbiljna produkcija uradila s tri čovjeka, ti sve uradiš sam. Da li su te ti dodatni zadaci usporavali i dodatno crpili energiju?
Nikola: Napravio bih samo ispravak da ozbiljna produkcija ovo što ja radim sam radi s 10 ljudi, uključimo li i montažerske, režiserske, marketinške, ekonomske i ine zadatke kojima sam prepušten nakon što film zgotovim. Ta činjenica i odgovara na pitanje usporava li me. Ipak, pokazalo se da sam brži od dobrog dijela hodača. Nazvali su me Iron man, haha. Rekao sam im: “I ain't no Iron man, I am a stupid man”, aludirajući na svu patnju koju sam svjesno odabrao zbog snimanja.
Sanja: Da li je na tvojim hodačkim avanturama primarno da stazu prehodaš ili da snimiš priču o hodanju, životu na stazi i promišljanjima o suštinskim pitanjima?
Nikola: PCT sam išao prije svega prehodati, a tek onda zabilježiti. Croatian Long Distance Trail 2018. sam morao prehodati do kraja jer sam snimao gps, zapisivao waypointse. Radio sam novu dugoprugašku stazu i odustajanje nije bila opcija. K tome sam i snimao. Colorado Trail 2019. je bio dugačak svega 800 km i bilo bi smješno odustati. Nisam imao nekih ozbiljnijih kriza te sam uspio snimiti izuzetan film. CDT pak sam znao da neće biti lako pa sam si rekao idem probati do kraja, ali uz to ću snimiti abnormalno puno i dobro. Nije išlo. Ovo “abnormalno i puno“ video materijala je ipak imalo i svoj danak, kao i loša taktika hodanja, koja se, eto, može dogoditi i iskusnim hodačima.
Sanja: Kako izgleda trajni povratak u civilizaciju, život i svakodnevica u gradu kada se avantura završi? Nekim blagodatima se svakako raduješ ali ti i brojne stvari sa staze nedostaju. Znam da mnogi pate od posthodačke depresije (Post Trail Depression). Možeš li nam opisati to stanje i kako se nosiš s tim izazovima?
Nikola: Nakon 4 duge hodnje od sveukupno preko 9000 km, mogu reći da mi je povratak sa staze sve bezbolniji. Već pomalo znam proces povratka i koji su mi koraci bitni da ublažim šok. Po povratku s PCT-a 2016. sam otišao na glavni trg u Zagrebu, stao sam i 15 minuta gledao u svjetinu koju ne razumijem. Poput vanzemaljca koji je tek sletio na Zemlju. Tiši si nakon iskustva dugog hodanja, smeta ti buka, površnost ti vrijeđa um još malo više nego prije. Postaneš poput nekog tranzistora namještenog na frekvencije divljine, a sve ovo ostalo postaje nepodnošljivi šum. Kako dani odmiču privikavaš se, ali ljudi kojima si okružen ne razumiju gdje si bio, što si iskusio. Small talk “i kako ti je bilo?“ je poput udarca čekićem posred čela. Ček, hoćeš li da ti ispričam ukratko u periodu od tjedan dana ili ćeš pričekati da napišem knjigu? S druge strane, stalna prisutnost vode u stanu, tuširanje kada poželim, frižider pun hrane i trgovina preko puta zgrade ili pak pamučna, mekana i čista odjeća…. sve to uzrokuje fenomenalne osjećaje. Nažalost, ta zahvalnost s vremenom pomalo blijedi i na kraju se probudiš na onom istom trgu, u masi ljudi, u onoj istoj brzini, s istom bukom na jeziku i shvatiš da je vrijeme da se vratiš divljini.
Sanja: Šta nam možeš reći o thru-hikerskoj zajednici. To je vrlo specifična subkultura u kojoj postoje određeni fenomeni poput trail anđela, prihvatilišta u divljini koja nude okrepu i priliku za socijalizaciju s ostalima, novih identiteta koje hodači dobijaju na mega trailovima.
Nikola: Meni se vrlo teško uklopiti u bilo koju zajednicu. Prilično sam neprilagođen. Ipak, na svakom trailu naletim na ljude koji me shvaćaju i nije nam potrebno 100000 riječi da se pohvatamo. Krene spontano negdje u nekom zapećku divljine s rječju ili dvije. Onda ponovni susret, pa povećamo taj broj riječi i na kraju hodamo danima skupa i upoznajemo se. To je dragocjeno. Pa onda ti ljudi – anđeli što nam dijele hranu, pružaju smještaj u svojim domovima. Divni trenuci svjedočenja veličini ljudske dobrote. To obvezuje da i sam postaneš bolji. Thru-hikerska zajednica je fino izbrušeni dijamant s ponekom nečistoćom unutar sebe. Na CDT-u su me ljudi učestalo prepoznavali na trailu kao onog koji je napravio ”Why do I hike”. Jedan je uzbuđeno prepričavao kako je sa ženom nekoliko puta gledao moj film i inspirirao se za svoj prvi thru hike. I takvih je susreta bilo podosta. Tada sam shvatio da sam svojim radom i trudom postao jedna od referentnih točaka thru-hiking zajednice u Americi. Meni je to velika čast o kojoj nisam niti sanjao kada sam prije 7-8 godina još tek maštao da krenem u Ameriku na hodanje. Danas kada se predstavim s Tesla nema više onog famoznog: “Oh, like a car!“, kao što su me ispitivali 2016. godine, već kažu: “Why do I hike!“
Sanja: Tri puta si bio na američkom kontinentu kako bi prehodao mega trailovima. Da li te zanimaju i mega trailovi na drugim kontinentima? Kakva su tvoja saznanja o razvoju thru-hikinga na drugim kontinentima?
Nikola: Zanimaju me i drugi kontinenti, ali Američki trailovi su djedovi od 60 i više godina, za razliku od nekih svjetskih koji su tek ušli u pubertet ili krenuli u školu. Volim hodati bez da se ubijam od navigacije i bez da krčim put. Neprekinuto hodanje mi pruža prostor u kojem moj um odlazi na razna mjesta, tada mi na um padaju najbolje ideje i rastem u svom svemiru svijesti, dohvaćam nove spoznaje. Kada se borim s navigiranjem ili šikarom, to prestaje i nedostaje mi. Tako da sam pomalo i razmažen tim američkim trailovima. S druge strane, Amerika je toliko različita da imam 3 života ne bih sve uspio vidjeti.
Ipak, diljem svijeta niču novi trailovi i svaki je priča za sebe. Lijepo je imati mogućnosti otići u stranu zemlju i tjednima hodati bez brige da ćeš zalutati ili se naći na asfaltu uz prometnice.
Sanja: Na koji način možemo popularizovati thru-hiking u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Koliko znam, osim tebe još je samo prošle godine Aleksandar Damnjanović pohodio Pacific Crest Trail, ali se zbog objektivnih razloga morao vratiti kući s pola puta, ne dovršivši ga u komadu. Kako razvijati thru-hikersku scenu u Regionu?
Nikola: Region je 50 godina u zaostatku. To je naprosto činjenica. To najbolje vidim po Croatian Long Distance Trailu. Mi smo sada tamo gdje je Amerika bila jedno 1975. Štoviše, nema kulture kampiranja, nema kulture izlaženja u divljinu, nema odgoja u prirodi. S ljudima koji žive i odgojeni su u takvoj sredini nije lako iskomunicirati ljepotu thru hikinga. S toga, ja naprosto hodam, snimam i dijelim te ljepote. Kako naš čovjek neće prodati auto da ode Ameriku hodati, računam da će prodati nešto manje i otići hodati po našim prostorima. Eto, mi entuzijasti smo se pobrinuli da staze za dugo hodanje postoje, na njima je da krenu….i budu, ali treba malo vremena. Smatram da je to najbolji način za popularizaciju.
Sanja: Koji su najpopularniji i po tebi najljepši mega trailovi na svijetu? Prije dvije godine je zvanično predstavljena i najduža pješačka staza na svijetu, Trans Canada Trail, koja je duga 24000 km.
Nikola: Svaka je staza lijepa na svoj način. Meni osobno je PCT i dalje top topova. Što sam tamo doživio i vidio nisam, niti prije, niti poslije. Zasigurno postoje još tako lijepi trailovi, ali ne bih o njima, jer nisam bio da se uvjerim. Trans Canada zvuči izazovno i zanimljivo, ali to je putovanje financijski u razini dobrog, trosobnog stana u Zagrebu, pa ću za sada preskočiti.
Sanja: Kakva pravila važe na stazama kojima si hodao u Americi? Ko upravlja tim stazama? Kako se održavaju? Šta bismo mogli preuzeti i usvojiti kao dobru praksu u cilju razvoja i korištenja hodačke infrastrukture u zemljama Regiona?
Nikola: Pravila su jasna i velika većina ih poštuje – ne ostavljaj tragove, ostavi onakvim kakvim si našao, poštuj ljude i gradove kroz koje prolaziš i hyoh – hike your own hike. Sve ostalo je podložno varijacijama. Kada netko krši ova pravila, vrlo brzo nailazi na osudu drugih hodača i zapravo mu postaje nemoguće ostati predugo na trailu. Hikeri ga iscijede poput prišta na nosu.
Stazama upravljaju neprofitne organizacije koje se financiraju, što iz državne kase, a što iz donacija. Iako imaju zaposlene, uglavnom se radi s volonterima i ljudi se masovno javljaju da volontiraju. To je kod nas nezamislivo. Naš čovjek se valjda naradio za besplatno ili bivao potplaćen, pa sada neće da radi za opće dobro. Čast izuzecima.
Ono što mi u Udruzi Long Distance Trail Hrvatska radimo je komunikacija s ministarstvima, turističkim zajednicama, lokalnim upravama kojima prezentiramo važnost staze za lokalno stanovništvo i turizam općenito. Participiramo zajedno na fondovima i malo po malo na taj način razvijamo svijest i potrebu za ovakvim vidom infrastrukture. To je evropski način i drugačije ne ide. Od Amerikanaca pak uzimamo razne praktične ideje koje kada hodam po Americi vidim da funkcioniraju. Prva je bila kolaboracija s najpoznatijom tvrtkom za trail aplikacije Farout, gdje je CLDT uvršten kao prvi evropski trail. Uzeli smo i vizual kako bismo bili instantno prepoznati tko smo i što smo, a trail anđeliranje redovito radimo hodačima za koje znamo da hodaju CLDT.
Zainteresovana publika će novi film Nikole Horvata ”Why do I hike 2 – hardships of a thru hike” moći pogledati na festivalima ili kupovinom linka što će Nikola najaviti i promovisati putem društvenih mreža i svog sajta.