Vesna Teršelič za Buku: Službene interpretacije svode „Oluju“ na vojnu akciju

„Kad bi Hrvati mogli na tren pogledati na povijest iz perspektive Srba koji napuštaju svoja mjesta 1995. godine, a Srbi iz izbjegličke kolone mogli na tren ući u cipele Hrvata koji su prognani 1991. godine – možda bismo bili nešto bliže suočavanju s prošlošću“ – kaže Teršelič za BUKA magazin.

Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, komentariše za BUKA magazin proslavu godišnjice “Oluje” u Hrvatskoj, te primjenu legislative o zaštiti civilnih žrtava rata u Hrvatskoj i žrtava seksualnog nasilja.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Krajem jula, Documenta je zatražila od Ministarstva hrvatskih branitelja da se zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Hrvatskoj provodi na adekvatan način. Uslijedio je odgovor u kome se Documenti zamjera to što uoči godišnjice „Oluje“ pokušava da se naruši dostojanstvo proslave.

Tražili ste od vlasti poboljšanje legislative za civilne žrtve rata, a umjesto odgovora stigla je propaganda. Kuda dalje sa “odgovorom” resornog ministra?

Kakvi god odgovori stizali od vlasti, organizacije za ljudska prava će nastavit s podrškom svima koji su podnijeli zahtjeve za status civilne žrtve rata i još uvijek čekaju odgovor ili drugostupanjsko rješenje. Situacija za preživjele nije dobra, ali je bolja nego prije 10 godina. Zbog definiranog zakonskog okvira ipak ima dosta žena i muškaraca kojima je priznat status. Ne želim umanjivati značaj pomaka od 2015. godine, kad je usvojen Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i od 2021. godine, kad je usvojen Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata.

No, problem je da neki podnositelji zahtjeva za stjecanje prava rješenja nisu zaprimili ni više od dvije godine nakon podnošenja zahtjeva, što izaziva sumnju, razočaranje, ljutnju, ali i ogorčenost što se njihov status ni nakon više od 30 godina ne rješava, unatoč usvojenom zakonu namijenjenom upravo njima.

Prikupljanje dodatnih svjedočanstava zatočenja u logoru za mnoge je dodatna trauma, posebno jer zbog protoka vremena dužeg od 30 godina mnogi svjedoci događaja više nisu s nama ili je do njih nemoguće doći.

Više smo puta upozoravali da zakon ne prepoznaje djecu stariju od 26 godina čiji roditelji su ubijeni, čime im se onemogućava ostvarivanje prava. Možete zamisliti kako je sada odraslim ljudima kojima je zbog smrti oca, majke ili oboje, ukradeno djetinjstvo, a ni sada ne dobivaju podršku.

Pokazalo se i da Ministarstvo hrvatskih branitelja, nadležno za donošenje rješenja po predanim zahtjevima, ne prihvaća medicinsku dokumentaciju pribavljenu od strane nadležnih institucija susjednih i/ili drugih zemalja u kojima danas žive. Zbog toga veliki broj podnositelja ne može ostvariti svoja prava, što je posebno često slučaj za preživjele izbjegle u tijeku ili nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i drugih vojnih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva.

Također, dosadašnja praksa donesenih rješenja pokazuje kako se civilnim žrtvama zbjega iz VRA ”Oluja” ne priznaje status prema osnovi članka 5. koji nalaže kako pravo ne mogu ostvariti: ”… pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja.” Navedeni članak se ne potkrepljuje nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRA ”Oluja” često kategorizira kao pomagače ili sudionike neprijateljskih snaga.

Pod kojim uslovima se mogu očekivati promjene koje će ići u korist civilnim žrtvama rata?

Za iskorak prema kvalitetnoj primjeni neophodno je vrednovanje i poboljšanje zakona, a za to trebamo političku volju. Kad će je biti, ne znam. Nakon osam godina vladavine HDZ-a, na nedavnim smo izborima dobili još desniju vladu. No, eventualna vlada lijevog centra ne bi nužno donijela promjene nabolje u korist žrtava, jer ponešto ovisi i o promjeni međunarodnog konteksta u korist humaniziranja odnosa prema svim žrtvama. Iz dana u dan samo pratimo skretanje u opću militarizaciju i sekuritizaciju. Zbog toga se smanjuje prostor za razumijevanje i priznavanje potreba stradalih.

Kako ocjenjujete reputaciju VRO “Oluja” skoro tri decenije poslije? Kako tu reputaciju grade političke elite i mediji?

Službene se interpretacije „Oluje“ u Hrvatskoj sve više pojednostavljuju i svode samo na vojnu dimenziju akcije. Najviši dužnosnici na obilježavanju u Kninu govore kao da izbjeglička kolona i usmrćeni civili u tijeku i nakon akcije nisu važni. Tome pridonosi i tek nekoliko pravomoćnih presuda za počinjene ratne zločine. Komemoriranje stradanja u pojedinim mjestima nije tema za državno obilježavanje već se organiziranje prepušta Srpskom narodnom vijeću i organizacijama za ljudska prava.

Da li će se i pod kojim uslovima hrvatsko društvo suočiti s posljedicama “Oluje”?

Vjerojatno neće, jer će za većinu u prvom planu ostati oslobođenje okupiranih područja. Oni prije svega vide kako je iz tih krajeva većinski dio hrvatskog stanovništva tijekom 1991. i 1992. mahom prognan iz svojih domova, a oni koji su ostali bili su gotovo svakodnevno izloženi raznim oblicima nasilja, pljački, verbalnom i fizičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju, prisilnim odvođenjima i ubojstvima. Na tome su području od 1991. do 1993. počinjeni brojni zločini nad hrvatskim civilima, ali i onim građanima koji su se odbili prikloniti politici nasilja, nastojeći zaštititi svoje susjede Hrvate. Kad bi Hrvati mogli na tren pogledati na povijest iz perspektive Srba koji napuštaju svoja mjesta 1995, a Srbi iz izbjegličke kolone mogli na tren uči u cipele Hrvata koji su prognani 1991. – možda bismo bili nešto bliže suočavanju.

Da li je u ovom političkom ambijentu moguća lustracija i koje bi bile njene prednosti?

U ozračju osporavanja sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima, lustracija zapravo nema šanse. Frapantno je kako je, ne samo u Hrvatskoj, već u gotovo svim post-jugoslavenskim zemljama, sve češće poricanje činjenica iz pravomoćnih presuda pred Tribunalom i domaćim sudovima. Čini se da o odstranjivanju pravomoćno osuđenim osoba iz javnog života ne možemo ni sanjati. Ono za što se vrijedi boriti jeste zaustavljanje slavljenja zločinaca, putem imenovanja ulica, slikanja murala i otvorenog poricanja i iskrivljavanja činjenica. Također, treba nastaviti borbu za nastavak procesuiranja ratnih zločina i uklanjanje prepreka za obeštećenje svih civilnih žrtava.

Da li je obilježavanje VRO “Oluja” jedan čin državnog spektakla i šta je njegov glavni zadatak?

Malo je prilika u Hrvatskoj kad se okuplja cijeli državni vrh na proslavi oslobođenja, a u spomen na poginule, nestale i ubijene hrvatske branitelje lete MIG-ovi i Rafalei. Poruka je da se nemamo čega stidjeti. U nesigurno vrijeme obilježeno ratovima u Gazi i Ukrajini, pokazuje se vojna snaga, a stradanje civila ostavlja se za druge prilike. To je dan za klasično patrijarhalno slavlje dobivene bitke. Mada se svake godine u javnosti vode polemike oko načina obilježavanja, sigurno ima ljudi koji žele baš ovakvu ceremoniju.
Meni bi puno više od slavlja pobjede značio nastavak započetog procesa izgradnje povjerenja. Pamtim korake u smjeru zajedničkog komemoriranja žrtava, poput otkrivanje spomen obilježja ubijenim civilima u Varivodama, uz prisustvo tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića 2010. te polaganje vijenca i govor premijera Andreja Plenkovića 2020. Sudjelovala sam i na prošlogodišnjem komemoriranju, u kojima su predsjednik Srpskog narodnog vijeća i gradonačelnik Otočca zajedno položili vijence na spomenike stradalim hrvatskim braniteljima u Otočcu i stradalim srpskim civilima u Doljanima. Voljela bih da takva okupljanja postanu putokaz za budućnost.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije