To su šarmantni stihovi pjesme starog sarajevskog šmekera Fazle čiju pjesmu rođak Š. često interpretira kad se družimo.
Najrasprostranjeniji termin za fizičko skladištenje novca korišćen u nekadašnjem srpsko-hrvatskom jeziku je novčanik, a postoje još i šlajpek, šlajpik, buđelar, lisnica, novčarka, šlajbok, geldtašn, itd.
E sade, pretragom dolazimo i do istočno hercegovačko – krajiškog dijalekta kojim izvorno govore Srbi iz istočne, južne, srednje i sjeverne Like, kao i ostali na područjima Korduna, Banije, Slavonije, pa i Srbi srednje i sjeverne Bosne, kao i istočne i južne Bosne i Hercegovine, kao i zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Prostorno, to je najrašireniji dijalekt srpskog jezika.
Riječi poput:
bena, benetina (budala), majkan (momčina), špijati (špijunirati), grota (gre'ota, šteta), deder (ajde), popara (jednostavno jelo od starog kruva ili hljeba), preša (žurba, hitnost), zeru, zerice (malo, jako malo), treviti (biti, desiti se, sresti nekog) ćaća (otac, tata), parip (konj) … mogu se čuti i danas u govoru, a često nas podsjećaju na naše stare kojih više nema.
Tu negdje, zakačena, zakotvljena, sakrivena od ludosti moderne, našla se i riječ šajtov koja je takođe sinonim riječi novčanik. U materijalističkom svijetu kapitalizma koji živimo, vrlo važna terminologija. Pretpostavljam da osnovu vuče od gore navedenih termina – šlajpek, šlajpik i šlajbok, a negdje usput, vjerovatno između generacije mojih roditelja i mene, je izgubila slovo v, pa je ostao samo šajto.
Ogoljen, go k'o pištolj – prazan šajto.
***
Kad sam bio mali, riječ šajto je mirisala na sladoled, na jaje i šato, na vesele i neodređene boje. Nisam nikako mogao da je uhvatim, ukrotim, u potpunosti razumijem. Tako bliska, a strana, nedokučiva, tajanstvena.
Sintagma Veseli šajto nastala je negdje preko puta Zadra, najvjerovatnije u mjestu Preko, na ostrvu Ugljan. Kreirali su je možda čika Nešo i tečo Veljko u imaginarijumu izbrisanih sjećanja. U stvari, sve sam izmislio da bih pojačao zaplet čitave priče.
Smislili su je roditelji male djece iz Prijedora koji su ljetovali na predivnoj jadranskoj obali. Radnička klasa zemlje koje sada nema. Srednji stalež popljuvane istorije i lijepog života. Generacija koja izmiče.
***
Veseli šajto se formirao pri dolasku na more i predstavljao je zajednički legat roditelja i djece. Punio se namjenskim budžetskim prilivima zaposlenih roditelja i trošio zajednički, uglavnom na ravne časti. Plaćalo se dnevno sledovanje sladoleda za djecu, ali i kafe ili hladne pive za roditelje. Naravno, morao je da postoji konsenzus oko trošenja. Ne stopostotni, ali bar prećutno dvotrećinski. Takođe, spontano se birao i ministar finansija koji je bio dužan da obavijesti učesnike o obavezama, prikupi gotovinska sredstva, drži ih na sigurnom mjestu i nosi svaki put kad je potrebno, odnosno kada se veseli šajto koristi.
Dakle, započela ga je generacija naših roditelja, a praksu upražnjavamo i mi. Blanka, portugalka i supruga preminulog profesora R. iz Porta nam je u povjerenju rekla da slična stvar postoji i u njihovoj kulturi i da se zove Komuna. Zanimljiv mediteranski susret.
Izazovi u praktikovanju su razni, počevši od onog da se šajto može i izgubiti, kao što se to nedavno meni desilo na stepenicama jednog jadranskog primorskog grada. Bio sam uznemiren jer smo ga tek napunili sa 60 ojra, pa sam knjižio gubitak u blagajni i častio to veče društvo sladoledom, knjižeći vanredne rashode u ličnoj blagajni. Onda, recimo, djeca znaju da manipulišu i testiraju roditeljske granice tražeći da se njima posebno udovolji ili izađe u susret što onda može izazvati lančanu reakciju dječje grupe i otjerati čitav koncept u onu stvar. Dodatno, ako je neko dijete bolesno ili bolešljivo, može mu se pogodovati, ali ima i razmaženih mama i tata koji nevoljno pristaju na jednakost svih učesnika, pa lako može kresnuti varnica svađe u grupi. Ograničenje mogu biti i godine vaše djece, odnosno šajto je prikladan samo ako vaše društvo ima djecu mlađeg uzrasta (od nekoliko, pa do 14, 15 godina) jer već ovi stariji traže posebne uslove. To pak onda ponovo narušava teško uspostavljenu harmoniju i ravnotežu.
***
Šta nas može naučiti veseli šajto, odnosno koje priče nam govori?
On promoviše zajedništvo jer djeca budu zajedno i dobijaju slična/ista iskustva. To rađa jednu vrstu solidarnosti. Slično je i sa roditeljima koji grupno piju kafu i pri tom se druže.
Jednakost – svi su jednaki u očima zajedničkog veselog šajtoa i to je takođe važno. Nema posebnih tretmana i pogodovanja pojedincima. Naravno, postoje izuzeci ali i za njih mora postojati dogovor većine. Dalje, svi učesnici ulažu isti novac po glavi djeteta ili roditelja. Pravično.
Budžetiranje – ono što naše javne politike loše rade, veseli šajto koriguje. On kaže narodnim jezikom – prema guberu se možeš pružiti, odnosno trošiš onoliko koliko imaš. Odgovorno. Ako želiš više, izvoli ubaci u zajedničku kasu. Naravno, tu već nastaje zadrška.
Demokratija – zaboravljeni vid upravljanja kod nas gdje se novac troši u skladu sa istinskom voljom učesnika, odnosno finansijera. Recimo, to je kad bi mi kao poreski obveznici odlučivali na koje od nekoliko ponuđenih i procijenjenih projekata će se trošiti prikupljeni novac. Sjajno, zar ne.
Povjerenje – onome ko nosi šajto grupa daje bezgranično povjerenje, tako da je i to jedna od važnih, a zaparloženih stvari današnjice. Rekao bih čak demode, ali opet tako bitna jer bez povjerenja ne biva ničega.
***
Moja djeca su već povelika, pa nisam siguran koliko ću u budućnosti koristiti blagodeti zabavnog veselog šajtoa tokombudućih godišnjih odmora, ali sam zahvalan na prilici da osjetim tu čar zajedništva, bliskosti i slatkog trošenja šoldi u grupi.
Mi roditelji, generacijski bliski i naša djeca, putnici u neizvjesnu budućnost.
Na tromeđi života i predahu od redovnih aktivnosti.
Sve u svemu, donio nam je šajto prilično radosti tokom trošenja na ukusne sladolede ili kafe sa mlijekom pod borovinom. Malo li je pred ekološko-koruptivne okršaje koji nam na Balkanu neminovno slijede?
Što reče EKV:
– uvek sam želeo da osetim dodir, novac u rukama .. –