NATO se okupio u Washingtonu od 9. do 11. jula kako bi proslavio svoju 75. godišnjicu. Bila je to prilika da se istakne odlučujuća uloga Saveza u prošlosti, posebno na zapadnom Balkanu, te da se uspostavi strateška vizija za njegovu budućnost. Dugotrajni rat koji je Ruska Federacija vodila u Ukrajini, pojačano geopolitičko natjecanje i transnacionalni napadi na demokratiju potaknuli su Savez da signalizira jedinstvo i strateški angažman.
Samit je, međutim, samo u ograničenoj mjeri ispunio ta očekivanja. Dakako, radilo se o Ukrajini i predsjedniku Bidenu. Lideri NATO-a pohvalili su Bidenovo vodstvo i korake koje je NATO napravio pod njegovom administracijom u mobiliziranju podrške Ukrajini. NATO je odigrao važnu ulogu u ujedinjenju saveznika protiv ruske invazije 2022.; proširila se prema Finskoj i Švedskoj, a sada više od dvije trećine njenih članica ispunjava svoju obvezu izdvajanja za obranu od dva posto. Iz ove perspektive, NATO summit je ispunio očekivanja.
Uprkos ovom uspjehu, samit je takođe imao pomalo sumoran ton. Izborna kampanja u SAD-u koja je u toku i rasprave oko kandidature predsjednika Bidena uticale su na atmosferu. Saveznici su pažljivo upravljali, pokušavajući učiniti samit uspješnim, izbjegavajući prijeteće pitanje potencijalnih promjena u vodstvu SAD-a, koje bi mogle potkopati napredak postignut na samitu. Neizvjesnosti u američkim izborima, prije svega, ali i zabrinutost oko izbornih rezultata u Evropi, skrenuli su pažnju lidera s dugoročnijih razmišljanja o budućnosti Saveza.
Iako je samit možda ispunio neposredni cilj prikupljanja podrške Ukrajini uprkos značajnim podjelama među saveznicima, nije uspio u izradi sveobuhvatne dugoročne strategije. Rasprave su se bavile sigurnosnim izazovima Ukrajine u Evropi, ali nisu uspjele uključiti Zapadni Balkan u stratešku sliku, s liderima koji su naizgled zadovoljni održavanjem trenutnog, iako krhkog statusa quo.
Veza između sigurnosti i demokratije
Više od vojnog saveza, NATO je politički savez s potencijalom za rekalibraciju i jačanje demokratskih vrijednosti. Dok su se saveznici NATO-a okupili u Washingtonu tokom 75. godišnjice, lideri NATO-a propustili su iskoristiti ovu priliku za ponovno kalibriranje spremnosti Saveza u pogledu promjenjivog sigurnosnog pejsaža i stalno prisutnih sigurnosnih izazova.
Prema očekivanjima, washingtonski samit trebao je biti mjesto za izradu strategije i kapitaliziranje napora za jačanje demokratije, posebice s obzirom na činjenicu da aktualna američka administracija nastoji rat u Ukrajini prikazati kao borbu demokratije protiv autokratije. Iako su države članice s autokratskim tendencijama unutar NATO-a, poput Mađarske i Turske, mogle ograničiti ovu ambiciju, samit je trebao biti prilika za jačanje demokratskog programa unutar saveza, koji, uprkos tome što izgleda kohezivno, ne izgleda u potpunosti usklađen kada je u pitanju njegova budućnost.
Jednako važan zadatak bio je prepoznati NATO-ovu agenciju u podršci regionalnoj stabilnosti i demokratizaciji, posebice na Zapadnom Balkanu. Očekivalo se da će ovaj summit donijeti jasne i konkretne odluke za obilježavanje 75. obljetnice, jer je održan u Washingtonu, D.C., prikladnom mjestu za jačanje transatlantskih strateških napora u regiji. Kako svijet postaje sve nestabilniji i nepredvidljiviji, s pojavom žarišta sukoba, summit se ne bi trebao usredotočiti samo na kratkoročne sigurnosne ciljeve kao u proteklom desetljeću na zapadnom Balkanu. Također treba naglasiti važnost jednakog održavanja i promicanja demokratskih vrijednosti.
Međutim, u Deklaraciji sa sastanka na vrhu, saveznici su ostali dvosmisleni u pogledu Zapadnog Balkana, usredotočujući se na kratkoročnu stabilnost – pristup koji se pokazao problematičnim u posljednjem desetljeću. Ovaj summit je predstavljao idealnu priliku za poticanje demokratskog jedinstva među saveznicima u SAD-u i EU-u, dok se ostaje na oprezu u odnosu na ruske pokušaje da unaprijede svoj autoritarni program u Ukrajini i na Zapadnom Balkanu.
Ukrajinski imperativ NATO-a
Dok je ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu poslužila kao poticaj za ponovno osmišljavanje NATO-a, samit je stavio na kušnju stratešku viziju Saveza, kao i njegovu sposobnost da održi koheziju među saveznicima. Ruska strategija produženja rata u Ukrajini nastavlja iscrpljivati resurse Zapada za održavanje stalne podrške Ukrajini. U pokušaju da ojačaju potporu, saveznici su zagarantovali njen nastavak, ali su se pitanjem članstva Ukrajine u NATO-u pozabavili na dvosmislen način.
Dok saveznici hodaju po tankom ledu pokušavajući osigurati kontinuiranu pomoć Ukrajini, čini se da je ideja o članstvu te zemlje u NATO-u pala u drugi plan. Rasprava o članstvu Ukrajine u NATO-u bila je nedostižna, a među saveznicima su se pojavile nesuglasice. Dok su Francuska i baltičke zemlje sklonije slijediti ovu agendu, Njemačka i SAD zauzele su vrlo oprezan stav.
Samit u Washingtonu trebao je nastojati napredovati s ovom agendom s većom odlučnošću, prije nego što rezultati izbora u SAD-u i Evropi dovedu u pitanje angažman Saveza vis-à-vis Ukrajine. Konsenzus o ovom pitanju neće biti lakši kako vrijeme prolazi, tako da je Washington bio ključni prozor za signaliziranje predanosti na najsnažniji način. Budući da proces pristupanja može trajati decenijama, čini se da saveznicima nedostaje plan B u slučaju da dođe do promjene u američkoj administraciji, plana koji bi Ukrajinu lišio jednog od njenih ključnih prijatelja unutar Saveza.
Bavljenje ‘starim’ sigurnosnim izazovima zapadnog Balkana
Dok je Ukrajina, razumljivo, dobila najviše pažnje, druga sigurnosna slaba tačka u Evropi kojom se trebalo pozabaviti jeste Zapadni Balkan. Uglavnom, regija je priča o uspjehu NATO-a, s naporima proširenja NATO-a koji učinkovito zatvaraju koridore Jadranskog i Jonskog mora od ruskog uticaja zbog članstva Hrvatske, Crne Gore i Albanije u Savezu. Nakon ovog uspjeha uslijedilo je članstvo Sjeverne Makedonije 2020. god. Međutim, uprkos ovom uspjehu u širenju NATO-a, sigurnosno okruženje ostaje krhko i još uvijek uveliko ovisi o NATO-u, a prijeti opasnost od destabilizacije.
Secesionistička retorika u Bosni i Hercegovini drži regiju na rubu, a Milorad Dodik iz Republike Srpske, kojeg podržava Rusija, neprestano prijeti odcjepljenjem. U 2024. godini, EU je gotovo udvostručila veličinu snaga Evropske unije (EUFOR) na 1100 vojnika zbog zabrinutosti da bi nestabilnost izazvana sukobom u Ukrajini mogla imati učinak prelijevanja na Zapadni Balkan. U međuvremenu, Rusija ima za cilj ulijevati strah i održavati Bosnu i Hercegovinu u stalnom stanju nesigurnosti; ova strategija takođe nastoji stagnirati pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u i držati je podalje od euroatlantskih integracija.
Slično tome, rat u Ukrajini stavio je pod pritisak misiju NATO-a na Kosovu (KFOR). Džep nestabilnosti u sjevernom dijelu Kosova, koji učinkovito održava Srbija i podržava Rusija, pogoršao je sigurnosnu situaciju. U septembru 2023. došlo je do zabrinjavajuće eskalacije nasilja na sjevernom Kosovu kada je teško naoružana skupina srpskih napadača napala kosovsku policiju u samostanu u Banjskoj (sjeverno Kosovo), vršeći pritisak na KFOR kao jamca sigurnosti na Kosovu da reaguje. Nakon ovog napada uslijedilo je značajno gomilanje srpskih vojnih snaga duž granice s Kosovom, što je potaknulo reakciju Bijele kuće da pozove na povlačenje tih trupa. Kao odgovor na rastuće napetosti, NATO je rasporedio dodatnih 1000 vojnika na Kosovu kako bi održao stabilnost na terenu i odgovorio na sigurnosne rizike koje predstavlja Srbija, koja održava snažnu vojnu suradnju s Rusijom i Kinom.
Za razliku od situacije u Bosni i Hercegovini, gdje su izazovi članstvu u NATO-u uglavnom vođeni iznutra, članstvo u NATO-u za Kosovo i dalje nije započeto jer četiri države članice (Slovačka, Rumunija i Španija) blokiraju njegove izglede. Ovo je očit slučaj u kojem nedostatak kohezije među saveznicima pridonosi uspjehu ruske agende u Evropi. Samit u Washingtonu mogao je biti jedinstvena prilika za omekšavanje pristupa Kosovu kao odgovor na njegov zahtjev za pojačanu saradnju s NATO-om.
Mogao je to biti i povod za pooštravanje stava Alijanse prema autoritarnom režimu u Beogradu, posebno nakon namještenih izbora prošle godine. Odnosi Srbije i Rusije nisu bili ugroženi ratom, a njena destabilizirajuća diplomatija temeljena na progonu “srpskog svijeta” u regiji u suprotnosti je s interesima Saveza.
Dok se washingtonski samit bavio sigurnosnim izazovima u Ukrajini, strategija za rješavanje nestabilnosti na Zapadnom Balkanu takođe je kritično potrebna. Vojni uspjeh NATO-a na Zapadnom Balkanu i zamah nakon 2022. god. ne mogu se u potpunosti ostvariti bez okupljanja saveznika oko zastave demokratije. Nakon washingtonskog samita, Savez će morati biti mjesto gdje demokratski partneri mogu osmisliti strategiju i koordinirati odgovore na više frontova u svojoj borbi protiv autokracija. Trebalo bi intenzivirati napore da se suprotstavi poraznom stavu među saveznicima, kako na političkoj tako i na vojnoj strani. Ovo bi mogla biti posljednja prilika za rekalibraciju i jačanje transatlantskog partnerstva u promicanju demokratskog programa.
[1] “Srpski svijet” je iredentistička, nacionalistička politička ideologija koja odražava imperijalizam “Ruskog svijeta”. Nastoji okupiti sve Srbe koji žive na Zapadnom Balkanu oko ideje Velike Srbije.