Nakon izvještavanja novinara Buke sa ovogodišnje komemoracije iz Srebrenice, ispod tekstova i video priloga dobili smo gomilu uobičajenih komentara prepunih govora mržnje.
Što smo stigli, brisali smo. Međutim, u inbox nam je stigla i ozbiljna prijetnja. Anonimni pošiljalac nam prijeti da će nas sve pobiti bombom.
Kao i svaku prijetnju do sada, i ovu smo prošle sedmice uredno prijavili policiji. Naravno da smo uznemireni i ne pravimo se hrabri, ima budala kojima svašta može pasti na pamet.
Pišemo o Srebrenici jer je tema, i ona se ne može izbjeći ignorisanjem. Moramo barem pokušati razumjeti šta se tim ljudima desilo da bismo spriječili da se bilo kome desi opet. To je sva suština i svrha.
Ne zanimaju nas govori političara, zanimaju nas žrtve i njihove ispovijesti. U tim izjavama nema ni mržnje, ni pozivanja na osvetu, niti na neki novi rat. U tim univerzalnim, ljudskim izjavama, ožalošćene žene i muškarci koji su izgubili svoje najbliže govore o olakšanju sada kad su konačno našli dio tijela koji mogu da sahrane.
Jedan od najupornijih anonimnih komentatora u govoru mržnje nam je, nakon što je pogledao jedan od naših video priloga, poslao poruku u inbox da mu je žao. Napisao je da je izbrisao sve svoje ružne i ljutite komentare, te da ženama iz priloga želi samo najbolje. Napisao je: “Hvala za ovakav otrežnjujući video. Ova napaćena, mudra žena puna dobrote i mira ima VELIKO POŠTOVANJE od mene sa juga Srbije. Iz poštovanja prema njoj i njenim riječima i nevino stradalim Srbima i Muslimanima, izbrisaću sve ružno što sam napisao, povući zbog dobrih ljudi punih patnje…”
Ako smo samo jednu osobu ohrabrili da pogleda ispovijest žrtve i da je razumije prije nego li je odaslala uobičajeni, očekivani komentar, naš posao je vrijedio. Onog trenutka kad nevine žrtve prihvatimo, kako je jedino moguće, kao ljudske i svoje, odzvijerili smo se.
Buka, naravno, piše i o Kazanima. O tekstu “Hoću da znam šta se desilo s mojim komšijama Srbima u ratu”, objavljenom kod nas, jedinom takvom objavljenom uopšte, snimljen je i dokumentarni film. Sjetićete se priče o dragoj Slobodanki koja traži svoje roditelje. Na promociji u Sarajevu bilo nas je oko trideset.
Pisali smo o civilnim žrtvama u selima oko Srebrenice i Bratunca, a posebno o činjenici da za te zločine nije odgovarao niko. Da, baš niko. Slađan, naš novinar koji je izvještavao iz Srebrenice, pisao je i o zločinu u selu Jošanica kod Foče, u kojem je pobijeno 56 nevinih osoba. I tako dalje.
Svaki put kada pišemo i govorimo o zločinima, jave se potpisane i nepotpisane junoše koje nam prijete i kite nas uvredama. Pritom pitaju zašto pišemo o “njima”, a ne o “nama”. Jer žrtve mogu biti samo “naše”, a zločinci “njihovi”, a to se “ne smije izjednačavati”.
U zemlji u kojoj je tema rata i dalje politički isplativija od pomirenja, to je očekivano, ali i sve neizdrživije.
Zapravo, radi se o suštinskom nerazumijevanju. Mi ne pišemo o “našim” i “njihovim” žrtvama, pišemo o ljudskim žrtvama i neljudima, jer to je jedini izbor, jedina mogućnost, jer riječi su najvažnija veza među ljudima, možda i jedina, kako je to zapisao Meša Selimović.
Razočaran sam zbog toga s kakvim bijesom se javnost, inače tradicionalno spremna da govori o civilnim žrtvama, obrušila na ljudski čin članova Delegacije EU koji su položili vijence nevinim civilnim žrtvama na groblju u Bratuncu. Sve što EU radi u Bosni, radi smotano i neartikulisano, što lično kritikujem neprestano i u kontinuitetu. Nije ni u ovom činu bilo potrebno tražiti perfekciju, već ono potrebno sjeme elementarne snošljivosti i razumijevanja činjenice da su tu takođe ljudi ubijeni kao civili, da su nevine žrtve i da i njih neko oplakuje i žali. Ja sam ovo tako i doživio, kao saučešće u tuđem bolu, a ne kao podršku nekoj od strana u ratu ili skrnavljenje istorije. Da li su vijenci mogli biti položeni na nekom drugom mjestu? Vjerovatno jesu, ali bi vjerovatno komentari bili isti, nažalost.
Ne bi trebalo biti nikakve relativizacije i poređenja, civilne žrtve su civilne žrtve, zločini se ne trebaju porediti.
Argumentacija brojanjem žrtava je neljudski kantar koji ljudi ne bi smjeli primjenjivati na druge ljude. Neosjetljivost na tuđu bol takođe. Jer sposobnost ljudskog bića da žali drugo ljudsko biće jedina je stvar koja nas istinski razdvaja od zvijeri.
To što ta vrsta ljudskog saučešća trenutno u ovoj zemlji nerijetko donosi prijetnje, uvrede i zastrašivanja ne smije da nas zaustavi i obeshrabri, jer ona je zasigurno jedino zrnce nade koje može donijeti pomirenje, bez koga ćemo izbudaliti, ako već nismo.