Posjeta njemačkog kancelara Olafa Scholza Beogradu, zajedno s odlazećim potpredsjednikom Evropske komisije zaduženim za Green Deal, Marošem Šefčovičem, bila je pomalo čudna. Gotovo da nije ni bilo prethodnih najava same posjete, niti dokumenta koji će biti potpisan. S obzirom da je Šefčovič član Komisije na odlasku, stvar je još neobičnija. Tokom posjete, EU je sa srbijanskom vladom potpisala memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu u oblasti sirovina.
Glavna svrha je pokrenuti projekat multinacionalne rudarske kompanije Rio Tinto za vađenje litijuma u dolini Jadar u zapadnoj Srbiji. Projekat je zaustavila Vlada Srbije krajem 2021. godine nakon masovnih protesta građana, a vlada je prvo odbacila proteste i poslala nasilnike da tuku demonstrante.
Međutim, projekat je zaustavljen jer se smatrao osjetljivim pitanjem uoči prijevremenih izbora 2022. godine. Premijerka Ana Brnabić izjavila je u januaru 2022. godine da je “ovom odlukom , što se tiče projekta Jadar i Rio Tinta, sve gotovo. Gotovo je.”
Međutim, nije bilo gotovo. Vučić je sebe nazvao “najglupljim predsjednikom na svijetu” zbog zaustavljanja dogovora, sugerišući da odluka nije konačna. Početkom 2024. godine kada su završeni (još jedni) izbori i kada je Vučić izjavio da neće biti prijevremenih izbora u narednom periodu – što je bila navika sadašnjeg režima – vlada je signalizirala da će ponovno pokrenuti projekt. U aprilu je Vučić za Financial Times rekao da se projekt vratio na pravi put.
Kad je Ustavni sud 11. jula odlučio da je prvobitno poništenje bilo neustavno, vlada je odmah ponovno pokrenula projekat. Naravno, sadržaj i vrijeme donošenja sudske odluke prava su ilustracija “nezavisnosti” srpskih institucija. Tu na scenu stupaju EU i Njemačka. Njemačka i EU su još 2021. godine signalizirale podršku rudarskom projektu. Potpisivanje Memoranduma o razumijevanju i posjet Scholza i Šefčoviča najdirektniji su i najjavniji iskaz podrške rudarskom projektu do sada. Činjenica da se sastanak na vrhu održava nešto više od sedmicu dana nakon što je Sud otvorio put ponovnom pokretanju projekta trebala bi upaliti alarm.
Od 2022. godine, Srbija je održala dva kruga parlamentarnih izbora, oba obilježena ozbiljnim nepravilnostima, kao i lokalne izbore na kojima je došlo do golemih izbornih prevara. Od 2015. godine nije bilo godine bez masovnih protesta protiv Vučićevog režima, uključujući najveće skupove u Srbiji od pada Miloševića, u ljeto 2023. godine, potaknute dvjema masovnim pucnjavama u Beogradu i okolici.
Upitna je tvrdnja kancelara Scholza da je projekt “dobar jer će se razvijati na ekološki prihvatljiv način, te da je dobar jer stvara ekonomsku aktivnost i prosperitet”. Dok Memorandum o razumijevanju obavezuje Srbiju na najbolje prakse u pogledu ekoloških, društvenih i standarda upravljanja, postoje ozbiljne sumnje.
Prvo, Srbija nema nezavisne institucije koje bi mogle pratiti provedbu takvih standarda. Srpska napredna stranka (SNS) je od preuzimanja vlasti sistemski preuzela sve državne institucije i nijedna od njih ne može djelovati nezavisno od vladajuće stranke i predsjednika. Stoga ne postoje domaće institucionalne zaštite. Nadalje, nema razloga vjerovati da će se to promijeniti, s obzirom na središnju ulogu zarobljavanja države u sistemu vladavine vladajuće stranke.
Drugo, u Srbiji nema prostora za javnu raspravu i kritičke glasove. Iako postoji nekoliko nezavisnih medija, nedostaje im doseg na teritoriji cijele države i demoniziraju ih mediji pod kontrolom vlade ili koje vode privatne kompanije bliske vladajućoj stranci. Svaka kritika vladajuće stranke, predsjednika Vučića ili njihove politike, nailazi na ad hominem napade, klevetničke kampanje i govor mržnje. Hiljade botova na društvenim mrežama pod kontrolom vladajuće stranke pojačavaju te poruke. Stoga je kritički osvrt na provedbu projekta u javnoj sferi nemoguć.
Treće, malo je vjerovatno da će EU biti nezavisni posmatrač standarda. Jasno je da je projekat motivisan interesom razvijanja litijumskih kapaciteta nezavisno od Kine i kao rezultat toga treba se ozbiljno zapitati hoće li EU insistirati na ekološkim i društvenim standardima u Srbiji. Čak i ako hoće, upitni su njeni kapaciteti.
Četvrto, ekološki i društveni rezultati drugih projekata u Srbiji su loši. Nekoliko ulaganja kineskih kompanija u rudarstvo rezultiralo je visokim nivoima zagađenja i robovskim uslovima za uvezenu radnu snagu, što je u suprotnosti sa srpskim zakonom. Srbijanske vlasti istovremeno su zaštitile projekte i njihove investitore. S obzirom na razmjere investicije, malo je razloga da u ovom slučaju bude drugačije.
Na kraju, dogovor se često posmatra kroz pogrešan geopolitički objektiv. Povezivanjem Srbije sa EU može se činiti da je Srbija odbačena od drugih investitora i globalnih aktera, poput Kine. Međutim, Vučić je usavršio svoju geopolitičku igru. Dok je domaća retorika njegovih medija i pomoćnika nacionalistička i antizapadnjačka, on nastoji maksimizirati ‘umjetnost dogovora’ sa što je više moguće globalnih aktera, kako bi osigurao vlastiti manevarski prostor. Dakle, režim se trudio osigurati što manje vanjskih uslova i ograničenja.
Prema tome, malo je razloga vjerovati da će podrška rudniku Rio Tinto od strane EU i Njemačke pomoći u zaštiti ekoloških ili društvenih standarda i da će se time izbjeći korupcija i daljnje osnaživanje vladajuće stranke. Zapravo, Scholzova posjeta i sporazum ignorišu proteste, izbornu prevaru i zarobljavanje države. To uspješno podriva integraciju u EU na Zapadnom Balkanu, jer pokazuje da će ekonomski interesi EU-a nadjačati vladavinu prava i demokratiju. Bilo bi naivno vjerovati da druge vlade zemalja Zapadnog Balkana to ne vide. Oni koji su u Srbiji i regiji izašli na ulice u znak protesta protiv pustošenja prirode od strane nemilosrdnih investitora i saučesničkih država na kraju će se još više osjećati napuštenima. I pogodite šta? Malo je vjerovatno da će se obratiti EU za pomoć ili podršku.