Prof. dr. sc.
Tvrtko Jakovina (1972) je predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je knjige: Socijalizam
na američkoj pšenici (MH, 2002), Američki
komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države
1945-1955 (Profil/Srednja Europa, 2003), Treća strana Hladnog rata (Fraktura, 2011), Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća (Fraktura, 2013), “Budimir Lončar. Iz Preka do vrha svijeta”
(2020) i uredio knjige Hrvatsko proljeće,
četrdeset godina poslije (Sveučilište u Zagrebu/Centar Tripalo, 2012) i Dvadeset i pet godina hrvatske neovisnosti –
kako dalje? (Centar Tripalo, 2017).
U
razgovoru za BUKA magazin, dr Jakovina kaže da Evropsku uniju teško može
zamislit bez Zapadnog Balkana, kako je prozvana ova regija. „To bi, što se mene
tiče, trebao biti važan i najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske. Jer
regija, koja je nestabilna i zbog toga što je izvan EU integracja, ne može biti
poželjno susjedstvo za Hrvatsku. Nisam siguran do koje je mjere Hrvatska izašla
iz svoga nacionalizma i osvijestila da joj je uspješna i bogata i stabilna
Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, posebno Crna Gora od vitalnog,
najvitalnijeg interesa, da za taj prostor ima odgovornost, baš zato što taj
prostor, kojem pripada, poznaje, govori isti jezik, zna što su problemi“ –
ističe Jakovina.
Je li Hrvatska pod jakim uticajem moći režima u
Kremlju?
Hrvatska
nikada, osim kao dio Jugoslavije od 1945. do 1948. (kao i ostatak zemlje,
uostalom), nije bio pod utjecajem režima u Kremlju. Danas, zapravo nakon 1991.,
nije pod utjecajem nikakvih posebnih pritisaka, osim onoliko koliko su pod
„utjecajem“ svi koji su velike dijelove svoje imovine i poduzeća prodali nekim
od ruskih kapitalista, a to je često značilo i onima koji su povezani s ruskom
državom. Prvo plinarsko društvo ili njima bliski HDZ, sasvim bi sigurno nešto o
tome mogao reći. Vjerojatno bi i INA, koja danas pripada MOL-u, nekada znatno
manjem konkurentu, jer su je u osobito strateški sofisticiranim politikama
hrvatske političke elite, prodale, mogla jasnije objasniti vezu Rusije i
Mađarske. Tu u tamo, otkrivali smo posljednjih godina u Hrvatskoj, kako je bilo
puno ulazaka Rusa u hrvatske kompanije, mada je najvažniji bio ulaz u Agrokor i
neke od banaka. U tome smislu, možemo pretpostaviti, da je postojao niz
mehanizama na koje je ruska država, Kremlj, mogla vršiti neki tip pritiska na
Zagreb. Ipak, ništa od toga, sve dok nisu eruptirale afere, nije bilo osobito
vidljivo i poznato, a nije ni danas, osim što možemo pretpostaviti da su veze
bile prisutnije, no što je prosječan građanin mogao pretpostavljati. Obzirom na
poslovnu kulturu u Rusiji, nisam siguran da su odnosi ikada bili osobito
preporučljivi za uspostavljanje, ali to je drugo pitanje. U političkom smislu, Rusija
u Hrvatskoj je bila nevidljiva. Nije godinama bilo posjeta na visokoj razini.
Ono što je bilo manje vidljivo, bio je ruski pristanak za hrvatsko članstvo u Vijeću
sigurnosti i dolazak ministra Lavrova u Zagreb, gdje je otvorena nova zgrada
ambasade Rusije 2020. Zapravo, sve do vlade Andreja Plenkovića i ministra
Gordana Grlića Radmana, susreta na visokoj razini nije bilo, a onda je u dvije
godine, tada, kada je Grlić Radman čitao poeziju Lavrovu na ruskom i uzvratnog
posjeta Moskvi, mjesec dana prije napada Rusije na Ukrajinu, bila rupa,
praznina. Sada je ponovo praznina i potrajat će, jer je svijet u novom kretanju
i preslagivanju, gdje će Rusija, bez obzira na rezultate sukoba s Ukrajinom,
biti izolirana poput Sjeverne Koreje, koliko to već može ići s tako velikom
zemljom.
Gdje se u geopolitčkom spektru traži i pronalazi
Hrvatska, a gdje ostatak regije danas?
Hrvatska je tamo gdje je uglavnom bila veći dio
svoje povijesti, na rubu Zapada. Graničarski položaj nije osobit, nije
isplativ, nije često dobar, ali je ovoga puta Hrvatska barem iza zida. Naime, u
hrvatskom romantičarskom gledanju na prošlost, hvaljen je bio položaj u
Habsburško doba, kada smo bili „predziđe kršćanstva“, kako se pisalo dok su
Osmanlije bile na europskom Jugoistoku. Predziđe, znači da niste niti zid. Sada
je to nešto bolje, jer smo iza zida, iako uz zid. Zidovi nisu dobri i nema EU
bez ulaska Zapadnog Balkana, kako je prozvan, u EU. To bi, što se mene tiče,
trebao biti važan i najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske. Jer regija, koja
je nestabilna i zbog toga što je izvan EU integracija, ne može biti poželjno
susjedstvo za Hrvatsku. Nisam siguran do koje je mjere Hrvatska izašla iz svoga
nacionalizma i osvijestila da joj je uspješna i bogata i stabilna Srbija, Bosna
i Hercegovina, Makedonija, posebno Crna Gora od vitalnog, najvitalnijeg
interesa, da za taj prostor ima odgovornost, baš zato što taj prostor, kojem
pripada, poznaje, govori isti jezik, zna što su problemi. Nažalost, stanje u
regiji nije osobito dobro, jer način na koji se vode politike i ponašaju mnogi
političari, dovelo je do zamora. Regija se predugo ne mijenja i ne mijenja na
bolje. Nije odgovornost samo „svijetu“, već prije svega na nama samima.
Hrvatska je preskočila zid, s kašnjenjem, uz brojne prepreke, ali uspjela
pronaći minimalni konsenzus oko ulaska u EU i NATO i, ono što je važno, uspjeli
smo imati zaintresirane s druge strane, kojima je isto bilo stalo da Hrvatska
na kraju postane dio toga svijeta, zbog bilo kojeg razloga. Ono što ne bi bilo
dobro za regiju jest predugo stanje u kojem će postojati razlike između jednih
i drugih.
Mislite li da bi rat u Ukrajini mogao imati
projekcije u regiji Jugoistočne Evrope i Zapadnog Balkana koje ne bi bile samo
ekonomske, već i političke?
Rat u Ukrajini sigurno je već dramatično
promijenio svijet i nastavit će ga mijenjati. SAD su istisnule EU iz položaja u
kojem je bila prije rata, zapravo su na neko vrijeme ponovo Evropu učinile
sporednijim igračem. Za regiju bi, u jednoj sretnijoj varijanti o kojoj je nedavno
govorio i moj, sada prijatelj, a dugo vremena netko čije sam životno razdoblje
i život proučavao Budimir Lončar, mogla imati pozitivan efekt. EU, istisnuta iz
najviše politike kao nekada glavni partner SAD-u, a sada tek sljedbenik
politike, mogla bi se možda okrenuti rješavanju dugo zanemarene Jugoistočne
Europe, očito puno sporednijeg pitanja, onda bismo možda imali nekog većeg, a
pozitivnog smisla, iz katastrofe na istoku Europe. S jedne strane moguće je da
bi se konflikti mogli prelijevati, da bi Rusija mogla koristiti veze s
određenim desnim krugovima na Balkanu, kako bi stvari zaoštrila,
zakomplicirala, olakšala si pritisak zapada zbog Ukrajine. S druge strane,
možda bi sve ovo moglo pokazati da Evropa mora biti aktivnija na Balkanu, da
Bugarska i Grčka ne smiju nalaziti opravdanje za svoje bivše ili buduće
politike blokiranja susjeda, već bismo trebali shvatiti da će nam svima, Bosni
i Hercegovini prije svega, biti bolje unutar EU. Ništa tu, u EU, nije savršeno,
nije dokraja ni pošteno, ali je najbolje i jedino što trenutno imamo na Starom
kontinentu. Jedina je to zajednička platforma kod većine sva tri naroda u BiH,
nadam se.
Kako vidite poziciju Evropske unije s obzirom na
trenutne geopolitičke težnje režima u Kremlju?
Rat je ionako slabašnu EU i veliku birokraciju
pomaknuo u stranu. Nakon Brexita, koji je, doduše, očito katastrofalno udario
Britaniju, koja je, sama sebi učinila povijesnu krivu odluku i ozbiljno
ozlijedila Evropu, jer Britanija jest europska zemlja, trebalo je imati
ozbiljne i snažne političare koji bi bili u stanju osigurati da se iz ove krize
pokuša izvući sa što manjom štetom za Stari kontinent. Nije se to za sada dogodilo,
bez obzira što je očito jasno da Kremlj nema šanse vojno ugroziti mnoge od
svojih nekadašnjih prostora, no može stvoriti situaciju u kojoj neće biti mira,
u kojoj ćemo izdvajati sve više za oružje, u kojoj će militarizacija učiniti
korak unatrag u civilizacijskom smislu, u kojoj ćemo svi biti siromašniji jer
neće biti jeftine energije i, vrlo vjerojatno, kineskih jeftinih proizvoda.
Djeluje li EU dovoljno stabilna da zaštiti sve svoje
članice negativnog uticaja ili ucjena režima u Kremlju?
Najbolje i najviše što imate, jest EU. EU, je uz
SAD okosnica zapada. Svi Zapad mogu kritizirati i često trebaju, s pravom, no
boljeg, pa i alternativnog prostora zapravo nemate. Sve drugo ne jamči ni sreću
ni bogatstvo, konačno niti ne postoji. Po Hrvatskoj vidite koliko je, kad smo
mi sami, pa i s novcima, teško bilo što učiniti. Imamo novce, ne možemo
izgraditi više od 6 kuća na Baniji! No, kad postoji netko da vas gura, kao što
su Slovenci htjeli da ne plaćaju roaming na Jadranu, a Bavarci htjeli lakše do
naših plaža, onda je lakše riješen i Schengen i ulazak u EU. Mislim zato da EU
može biti korisna i snažna u pokušaju da očuva veliki dio onoga što je europska
ideja i ono što je EU bila, a to znači prostor koji još nije zatvoren, završen,
u kojem mora biti mjesta i za sve ostale države koje su europske, a nisu dio
EU.
Šta prema Vašem mišljenju čini lijevi pogled na
Evropu i Evroaziju? Vjerujete li da su „lijeve inicijative“ vidljive na
evropskom kontinentu?
Ne vidim puno novih lijevih politika, od trenutuka
kad su mnoge od „lijevih“ politika preuzele i desne europske stranke. Na našem
području je „lijevo“ ondaj tko je za istinske europske vrijednosti, tko se ne
boji susjeda, tko je za meritokraciju i nezadovoljan upropaštavanjem sudstva,
zdravstva, nacionalizmom, mržnjom, klerikalizacijom, zagovorom zabrane
abortusa… čitavog toga spektra tema. Svatko tko je u kontekstu najrazvijenijih
zapadnih zemalja srednjostrujaš, kod nas je „lijevo“. No, problem je što
ljevica nije našla dovoljno jasne poglede na svjetske teme.
Kakva je
politička situacija u Hrvatskoj na tom spektru, kako su i koliko vidljive te
inicijative?
Hrvatska
ima problem vizije, kadrova u visokoj politici, problem zasljepljujućeg i
uskogrudnog nacionalizma, koji otežava viziju rješavanja i aktivnijeg
sudjelovanja u pitanjima regije. Hrvatska se boji prošlosti, Tita prije svega,
svega iz Titovog vremena, a to je najbolja, najlakša i najkonstruktivnija
spojnica sa svima na slavenskom Jugu. Problem je i to što su moćne
organizacije, poput crkvi (svih), doktrinarno na razini seoskih popova iz nekog
davnog doba. Naši su nacionalizmi i crkvene organizacije koje ih suportiraju i
snaže, svedene na strah od razgolićene žene, strah od psovke i otvorene jedino
vjeri u naciju, ono što je bilo u Titovo doba. S takvom bazom, nećete daleko,
ne možete vidjeti jasno ni prošlost, ni budućnost, ne možete biti osobito
konstruktivni, jer ako želite pomoći susjedstvu na korist EU i Hrvatske, ne
možete biti orijentirani samo na jedan dio vlastitog naroda, a od svih drugih i
svega drugoga bježati. Mnoge desne politike su slične – pogledajte kako Putin
kažnjava korištenje riječi stranog podrijetla i pogledajte već desetljetne,
posve iste, napore hrvatskih desnih „jezikoslovaca“, Matice Hrvatske (a slično
je i u Srbiji). Na još jedan način bi trebalo iskoristiti ovaj rat u Ukrajini
i, bez obzira koliko je Ukrajina tu dobra kandidatkinja, pokazati da je ovo rat
protiv takvih, desničarskih, isključivih, najnazadnijih i najopasnijih metoda
koje uništavaju slobodu i uništavaju budućnost milijuna ljudi. To sada čini Putin.