Od Vlade Republike Srpske, konkretno od premijera Radovana Viškovića i ministra pravde Miloša Bukejlovića danas ćemo uputiti zahtjev u kojem tražimo povlačenje iz skupštinske procedure nacrt pomenutog Zakona.
S tim u vezi ovo su naši prigovori:
PRIGOVORI
NA NACRT ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KRIVIČNOG ZAKONIKA – u dijelu koji se
odnosi na GLAVU XVIIa KRIVIČNA DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA
1. PREDMETNI NACRT U
SPORNOM DIJELU NIJE U SKLADU SA USTAVOM I EVROPSKOM KONVENCIJOM O LJUDSKIM
PRAVIMA
Član 25. i 26. Ustava Republike Srpske garantuje
slobodu javnog izražavanja mišljenja i slobodu štampe. Eksplicitno zabranjuje
cenzuru štampe a sankciju za neistinito izvještavanje propisuje demant i
naknadu štete, nikako krivično gonjenje.
Član 10. Evropske konvencije je konkretizovan u
sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Iz te sudske prakse
su proistekla pojedina obavezujuća pravila, koje sve države koje su
ratifikovale konvenciju, kao što je naša, moraju sprovesti.
Evropska konvencija, kao najjači izvor prava
zahtjeva da svi drugi propisi moraju biti u skladu s njom kao i predmetna
izmjena Krivičnog zakonika.
Predloženi Nacrt zakona suprotan je
usvojenim pravnim standardima Evropskog suda, ne samo u dijelu koji se odnosi
na krivično gonjenje i težinu kazne već i na standard u kojem su političari i
javne ličnosti dužni da trpe veći stepen kritike, pa makar ta kritika imala
šokantne ili neprimjerene oblike, ali ako je od javnog interesa i takav oblik
izražavanja uživa zaštitu člana 10. Evropske
konvencije. Ovaj Nacrt poništava
utvrđene pravne standarde Evropskog suda, što implicira da će pred Ustavnim
sudom BiH i Evropskim sudom država gubiti i naposlijetku morati uskladiti svoje
zakonodavstvo sa Evropskom konvencijom.
Kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja
moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja i moraju biti
usko tumačena na način da ograniče samo ono delanje za koje je apsolutno
neophodno da se ograniči. Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz u ovom
slučaju Krivični zakonik, mora da
dođe kao ultima ratio (posljednje
sredstvo), i to onda kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja
postoje, i to u okviru građanskog prava. Takođe, ograničenje bi trebalo da bude
„razumno”. „Razumnost” u ograničavanju prava podrazumijeva da ograničenje koje
se nameće nije proizvoljno ili prekomjerne prirode izvan onoga što se zahtjeva
u interesu javnosti. Izražavanje može biti ograničeno samo u najneophodnijem
obliku i takvo ograničavanje ne smije da bude proizvoljno ili pretjerano.
Ukoliko bi ograničenje bilo preširoko, to ujedno ima i efekat odvraćanja pa i
zastrašivanja građana da slobodno izražavaju svoje misli. Restriktivne mjere
koje se nameću zakonima moraju biti u skladu sa principom proporcionalnosti i
trebalo bi da budu odgovarajuće za postizanje svoje zaštitne funkcije, kao i
srazmjerne interesu koji se štiti. U
konkretnom postupanju države ne vidi se proporcionalnost u propisivanju
krivičnog djela klevete. Prevashodno, sasvim dovoljna „kazna” za klevetnika je
trenutno plaćanje nadoknade štete onom kojeg je klevetao i npr. objava presude
u sredstvima javnog informisanja, čime se i postiže svrha ograničenja slobode
izražavanja, odnosno pravično mjerenje na tasu vage prava na slobodu izražavanja i prava
na zaštitu ugleda i časti pojedinca. Ukoliko bi, povrh toga, onaj koji je
koristio izražavanje morao i da prolazi kroz krivični postupak zbog toga što je
pričao, to nikako ne bi zadovoljavalo proporcionalnost u kažnjavanju i zahtjev
da je krivičnopravno kažnjavanje uvijek „zadnja mjera”. Takođe, krivičnopravno
kažnjavanje bi imalo već spominjani odvraćajući efekat na one koji žele
slobodno da se izraze. Odvraćajući efekat u ovom smislu može nastati ne samo
zbog moguće sankcije, već i zbog samog straha
od sankcija, čak i kada bi se na kraju došlo do oslobađajuće presude.
Takav stav imaju i
različite međunarodne organizacije kojih je Bosna i Hercegovina članica, a sa
njom i Republika Srpska kao njen dio, kao što su Savjet Evrope, Organizacija za
evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS; OSCE) i Organizacija Ujedinjenih nacija
(UN). Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, odnosno Savjet Evrope, u svojoj
poznatoj Rezoluciji „Ka dekriminalizaciji
klevete” navodi da je
potrebno da se osigura da građansko pravo pruža efikasnu zaštitu
dostojanstva osoba pogođenih klevetom. Stav Predstavnika OEBS-a za slobodu
medija je da novinari ne bi trebalo da se suočavaju sa krivičnim progonom za
svoj rad, iako se to dešava u mnogim državama, veoma često zbog pisanje
kritičkih priča o javnim zvaničnicima ili institucijama. S tim u vezi
Predstavnik se zalaže za potpunu dekriminalizaciju klevete i razmatranje takvih
slučajeva u organima za rješavanje sporova ili građanskim sudovima. Komitet za
ljudska prava Ujedinjenih nacija je zauzeo stav da države treba da razmotre
dekriminalizaciju klevete. Specijalni izvestilac UN-a za slobodu mišljenja i
izražavanja, Predstavnik OEBS-a za slobodu medija i Specijalni izvjestilac
Organizacije američkih država za slobodu izražavanja su u zajedničkoj
deklaraciji naglasili da kleveti nije mjesto u krivičnim zakonima i da to nije
opravdano ograničenje slobode izražavanja, odnosno da klevetu treba eliminisati
iz svih krivičnih zakona i po potrebi zamijeniti odgovarajućim građanskim
zakonima o kleveti. Ova tijela su zajedno sa Specijalnim izvjestiocem za
slobodu izražavanja i pristup informacijama Afričke komisije za ljudska prava i
prava naroda naglasili i da je kleveta u okviru krivičnih zakona jedna od deset
najvećih prijetnji slobodi izražavanja.
2.
NEUSKLAĐENOST ČLANA
208a NACRTA SA ČLANOM 8. ZAKONA O JAVNOM REDU I MIRU
Jedan od
osnovnih principa krivičnog prava, jeste nulla poena sine lege certa, što znači
da se ne mogu kažnjavati građani ukoliko krivično djelo nije propisano zakonom,
ali tako da su svi pojmovi jasno određeni i razumljivi. Kriminalizacija uvrede
u prekršajnom aspektu izvršena je donošenjem Zakona o javnom redu i miru, te je ista propisana članom 8. u kojem
je navedeno da „Ko grubim vrijeđanjem drugog lica na političkoj, vjerskoj ili
nacionalnoj osnovi ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke
ugroženosti ili uznemirenosti građana kazniće se novčanom kaznom od 200 KM do
800 KM.” Opisani prekršaj, za razliku od bića
krivičnog djela uvrede u Nacrtu,
propisuje osnove vrijeđanja i ponašanja, zatim propisuje posljedicu koja se
ogleda u osjećaju fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana. U Nacrtu kojim je propisano krivično djelo
uvrede, ne zatičemo nastupajuću posljedicu niti bilo kakav opis radnje koja bi
mogla činiti uvredu, drugim riječima zakonodavac kažnjava za uvredu ali je
nigdje ne definiše. Ako bi se usvojile ove izmjene i dopune, građani ne bi
znali sa sigurnošću šta je zabranjeno i kako u svakodnevnoj komunikaciji da se
osiguraju da ne počine ovo krivično djelo. A slijedom toga, ni lica koja budu
morala da primjenjuju ove odredbe neće imati jasno postavljene kriterijume za
određivanje pojma uvrede. Tu leži druga, možda i opasnija posljedica neprecizne
i nejasne odredbe, a to je da će se značenje i domašaji same odredbe definisati
kroz praksu. Ovo predstavlja eklatantan primjer neprecizne i nejasne norme,
koja ne bi smjela da se unese u naš Krivični zakonik, jer bi tako nestao svaki
privid pravne sigurnosti koji imamo.
Po istom
principu je zakonodavac propisao i krivično djelo „Iznošenje ličnih i porodičnih prilika“. Ovo krivično djelo čini
onaj „ko iznosi ili pronosi štogod iz
ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili
ugledu“. Opet je jasno da je ova odredba potpuno neprecizna i nejasna, a
dodatno ne postavlja ni potrebu stvarnog nastupanja štete za oštećenog. Bitno
je samo da se iznosi nešto što prema procjeni onoga ko bude primjenjivao ovu
odredbu ima kvalitet da može naštetiti ugledu i časti nekog lica, bez potrebe
da do te štete i dođe. Niko ko pročita ovu odredbu ne može sa sigurnošću reći
šta je tačno zabranjeno, a to ne može ni zakonopisac. Ovakva odredba ne bi
smjela da bude dio pravnog sistema Republike Srpske.
3.
NAČIN NA KOJI SU PROPISANE NOVČANE KAZNE NIJE U SKLADU SA ODREDBAMA
KRIVIČNOG ZAKONIKA
Član 49. KZ-a
propisuje novčane kazne i to u stavu 1. „novčana
kazna se izriče u određenom iznosu, a ako je moguće utvrditi prihode i rashode
učinioca krivičnog djela, izreći će se u dnevnim iznosima.“ Već iz ovoga
vidimo da zakonopisac nije uopšte ostavio mogućnost da se adekvatno primijeni
ova odredba, propisujući fiksne iznose novčanih kazni za krivična djela. Stav
4. ovog člana propisuje „Broj dnevnih
iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opšta pravila o odmjeravanju
kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog
dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga
primanja, kao i nužne rashode. Prilikom određivanja visine iznosa novčane kazne
sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest
mjeseci.“ Iz ovoga se jasno vidjela intencija zakonodavca da se pokušaju
novčane kazne prilagoditi ličnosti i materijalnoj situaciji učinioca. Cilj
ovoga jeste da mu usljed novčane kazne egzistencija ne bi bila ugrožena.Upravo
suprotno, predviđenim Nacrtom zakonopisac baš i cilja na to da drakonskim
fiksnim iznosima kazni ugrozi egzistenciju lica koji su u krugu potencijalnih
učinilaca. Efekat koji se time postiže je višestruk, ali svakako da će
autocenzura kao materijalizacija straha od zaprijećenih kazni biti
najočigledniji efekat.
Shodno navedenom, ovom
inicijativom apelujemo na predlagača da povuče predmetni Nacrt , odnosno da iz
istog izbaci poglavlje koje se odnosi na krivična djela protiv časti i ugleda.