Oni koji nemaju prirodnu averziju prema nasilju trebali bi iz iskustva znati da radikalne revolucije, u što spada i „vraćanje na staro“ nasilnim putem, rijetko dostižu proklamirani cilj, a redovito uzrokuju velika, nepotrebna i, na kraju, besmislena stradanja svojih sugrađana.
Zoran Pusić iz Antifašističke lige Hrvatske nakon nedavnog verbalnog napada u centru Zagreba govori za BUKA magazin o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji u Hrvatskoj.
„Jedan od prvih prijedloga Domovinskog pokreta, iznio ga je gospodin Stephen Bartulica, saborski zastupnik DPa, je hitna izgradnja Muzeja žrtava komunističkog režima. Po svemu što su do sada govorili za njih su te žrtve prije svega ustaše u NDH i u emigraciji. Drugi zahtjev je provođenje ideologizacije školstva u smjeru nacionalističke zatucanosti, a protiv kritičkog mišljenja i otvorenosti. Tragikomično je da oni namjeravanu indoktrinaciju u javnom obrazovanju nazivaju borbom protiv indoktrinacije“ – ističe Pusić u razgovoru za BUKA magazin.
Da li su Vam poznati uzroci nedavnog verbalnog napada na Vas?
Zbog čega je do verbalnog napada došlo mogu samo nagađati. Tu dvojicu ljudi nikad nisam vidio; osupnu vas takve krvoločne prijetnje, usred bijela dana, na glavnom zagrebačkom trgu, ničim izazvane. Psovanje četničke majke valjda se odnosi na to da smo moje kolegice i kolege iz Građanskog odbora za ljudska prava, a i iz drugih NVOa, koji smo javno osuđivali kršenja ljudskih prava po etničkoj osnovi, progone, deložacije i praktično obespravljivanje mnogih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, posebno 1990-tih, od radikalnih desničara i nacionalista percipirani i imenovani kao neprijatelji Hrvatske. Na to sam navikao; vjerojatno se ne bi ni okrenuo. Prijetnja klanjem je nova „pjesnička figura“ koja pokazuje da je mržnja i sklonost nasilju kod ekstremista potencijalno prisutna. Ovisno o vanjskoj situaciji, o stanju i trendovima u društvu i politici, ta mržnja ostaje zapretena ili se javno demonstrira. Da se to dogodilo neposredno nakon uspona DPa do vlasti, čiji čelnici u svojim govorima potiču netrpeljivost, ali sada kao budući ministri i državni tajnici, dovodi na pomisao da ti događaji nisu sasvim nepovezani. Mnogo puta se već pokazalo da se netrpeljivost širena s govornice pretvara u prijetnje nasiljem na ulici.
Mislite li da je s novom hrvatskom vlašću na redu obračun s antifašizmom?
Jedan od prvih prijedloga DPa, iznio ga je gospodin Stephen Bartulica, saborski zastupnik DPa, je hitna izgradnja Muzeja žrtava komunističkog režima. Po svemu što su do sada govorili za njih su te žrtve prije svega ustaše u NDH i u emigraciji. Drugi zahtjev je provođenje ideologizacije školstva u smjeru nacionalističke zatucanosti, a protiv kritičkog mišljenja i otvorenosti. Tragikomično je da oni namjeravanu indoktrinaciju u javnom obrazovanju nazivaju borbom protiv indoktrinacije. Njihovi istaknuti članovi su ljudi koji javno negiraju zločinački karakter Jasenovca i izmišljaju „žrtve komunističkog sistema“ u Jasenovcu poslije rata. Sigurno će pokušati potaknuti trend falsificiranja povijesti, to smo već prošli. Tako gospodin Mario Radić žali što DP nije uspio u pregovorima postaviti Zlatka Hasanbegovića, u javnosti poznatog po njegovim proustaškim stavovima, za ministra kulture. Zatim ušutkavanje njima nepodobnih medija, kao što je nekad HDZ napravio s „Feralom“, oni bi danas s „Novostima“. Odnos prema stečenim pravima žena zlokobno podsjeća na „Sluškinjinu priču“. A izražena averzija prema antifašizmu i vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao, jedna je od temeljnih odrednica DPa.
Da li je to više usmjereno na institucionalni poredak ili na akomodaciju interesa birokratskih grupa?
Potpredsjednik DPa, gospodin Mario Radić, istaknuo je kao njemu najvažniji zahtjev DPa povećanje plaća saborskim zastupnicima, ministrima, državnim tajnicima i cijeloj toj pauperiziranoj klasi u hrvatskom društvu. Dramatičnim riječima: „Tražit ću to pa makar me streljali“. Ne znam točno koji bi ga to revolucionari streljali ali dosta govori o , što bi se na novohrvatskom reklo, svedobnom interesu birokratskih grupa. Ti interesi su, kao što se toliko puta potvrdilo, ispred ideoloških stavova u koje se stranka zaklinje. U ovom slučaju , srećom. Konačno, samo par dana prije sretnog koalicionog braka partneri su jedni o drugima izjavljivali da su korumpirani lopovi,mafijaši i Jugoslaveni, odnosno zli kreteni i imbecili.
A što se tiče institucionalnog poretka i antifašizma, antifašizam se i do sada svodio samo na NOB i koristio kao prigodničarsko odijelo, uglavno „za van“. Možemo se okladiti da će na skorom obilježavanju 80. godišnjice iskrcavanja u Normandiji, hrvatski visoki političari s ponosom isticati „Najveći pokret otora u okupiranoj Europi“; pri tome će, koliko je moguće, spominjanje Tita izbjegavati. S DPom u Vladi i izrečenim stavovima nekih njegovih čelnika, koji su bliže stavovima onih protiv kojih se iskrcavanje u Normandiji dogodilo, to još zvuči dobro. Da će svoje stavove DP pokušati institucionalizirati gotovo je sigurno. I to nije nikakav hrvatski specifikum. Slično postupa radikalna desnica širom Europe.
Da li u Hrvatskoj ili Evropskoj uniji postoji snažna društvenost koja će biti otpor normativnoj državi?
Kad se govori o društvenosti obično se misli na civilno društvo i promoviranje mirotvorstva, tolerancije i ljudskih prava, što je bilo i jest karakteristično za dio civilnog društva. Naspram toga je normativna država sa svojim usvojenim normama pretočenim u zakone, sa sudstvom i policijom koji bi ih trebali provoditi. Ono što je bila i jest opasnost, posebno s iskustvom devedesetih, jest da država u praksi podržava širenje netolerancije i ne sprečava kršenja ljudskih prava, a instrumente prisile kojima bi upravo te vrijednosti trebala štititi i garantirati, koristi protiv svojih kritičara. Još je gore kad država donosi zakone koji joj takvu praksu omogućuju; kad kršenje nekih već dostignutih ljudskih prava postane zakonska obaveza. Takve tendencije pojavljuju se u više država EU, ono što je pred desetak godina smatrano ekscesom, Orbanova iliberalna demokracija ili vladavina stranke Pravda i pravičnost u Poljskoj, počinje izgledati kao trend. To vodi do pitanja kako su takvi režimi demokratskim putem došli na vlast; pitanje koje si je svaki čovjek sklon demokraciji, a zabrinut za sudbinu vlastite zemlje, trebao postaviti od dolaska nacista demokratskim putem na vlast.
U tom smislu opravdano je preformulirati Vaše pitanje i u „suprotnom smjeru“. Da li će se održati postojeća normativna država, odnosno postojeći, normativno usvojeni, standardi zaštite ljudskih prava nasuprot pritiska iz dijela društva koji podržava ekstremno desne stavove? Da li će se anticivilizacijske norme koje nameće ekstremna desnica, ponovo pretvoriti u norme države? To je vrlo relevantno pitanje trenutačno za Hrvatsku, a dugoročno, a možda i ne tako dugoročno, za postojanje EU.
Koje su perspektive (nove) ljevice u toj situaciji?
Osnovna karakteristika ljevice je oduvijek bilo zalaganje za promijenu društva prema većoj socijalnoj pravednosti. Načelno veliki dio društva želi veću socijalnu pravednost ali je većina ljudi u isti čas i konzervativna, navikla na postojeće stanje i skeptična prema promjenama; posebno naglim. Ta diskrepancija jedan je od razloga političkog djelovanja i turbulencija u društvu, od političkih stranaka suprotstavljenih programa do revolucija i kontrarevolucija. Umjerena ljevica i umjerena desnica koja je sklona očuvanju postojećeg stanja i s takvim stavovima ide prema biračima, odriču se nasilnih revolucija. Oni koji nemaju prirodnu averziju prema nasilju trebali bi iz iskustva znati da radikalne revolucije, u što spada i „vraćanje na staro“ nasilnim putem, rijetko dostižu proklamirani cilj, a redovito uzrokuju velika, nepotrebna i, na kraju, besmislena stradanja svojih sugrađana.
Međutim, radikalne ljevice, neke koja bi predlagala ograničenja ili ukidanja već dostignutih ljudskih prava u ime nekog višeg cilja, u današnjoj Hrvatskoj, pa ni kod njenih susjeda, nema, ali radikalne desnice, koja takve prijedloge iznosi i ograničenja želi uvesti, ima. Jedna stranka takvih radikalnih nazora, DP, upravo je manji partner u formiranju Vlade i vlasti u Hrvatskoj.
Nova ljevica trebala bi se formirati i na iskustvu o pogreškama iz prošlosti. U tom smislu zalaganje za individualne slobode treba postati jednako važna njena odrednica kao i zalaganje za veću socijalnu pravednost. I tu se ona u idejama i dobrom dijelu djelovanja preklapa s modernim antifašizmom. Smjer djelovanja nove ljevice trebao bi biti suprotstavljanje nastojanjima radikalne desnice, koja teži da „revolucionarnim“ metodama ukida već dostignuta prava i slobode, nečemu što bi društvo učinilo primitivnijim, militantnijim i netolerantnijim. I, paralelno, neodustajanje od nastojanja da se, sredstvima primjerenim cilju, društvo učini otvorenijim, ravnopravnijim i tolerantnijim. Perspektiva takvog djelovanja, posebno u olovnim vremenima, ovisi o našoj ustrajnosti.