Uvodne napomene
Generalna skupština Ujedinjenih Nacija je, dana 23. maja 2024. godine, usvojila rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Usvajanje su, kako se navodi, predložile države koje sa ratnim zločinima imaju mučno istorijsko iskustvo – Njemačka i Ruanda. Tekst rezolucije su naknadno sponzorirale još 34 države među kojima su sve republike Bivše Jugoslavije, osim Srbije. Generalna skupština UN-a je Rezoluciju nazvala Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. (International Day of Reflection and Commemoration of the 1995 Genocide in Srebrenica), pri čemu se pozvala na presude Međunarodnog suda pravde te Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), naglašavajući da je krivična odgovornost za genocid individualizirana, čime je jasno stavljeno do znanja da narod ne može biti smatran krivim za zločin. Rezolucijom je osuđeno svako negiranje genocida u Srebrenici te pozvane sve države da spriječe negiranje genocida prezervacijom utvrđenih činjenica, uključujući i djelovanje posredsvom vlastitih obrazovnih sistema država. Rezolucijom se osuđuje veličanje presuđenih ratnih zločinaca i naglašava važnost okončanja procesa pronalaska i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici. Konačno, rezolucija podsjeća sve države na njihove međunarodne obaveze iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavajnju zločina genocida (Konvencija o genocidu) koje podrazumijevaju sprečavanje i kažnjavanje genocida, te poštivanje aplikabilnih odluka Međunarodnog suda pravde. Nekoliko mjeseci prije usvajanja, emocije na Balkanu su dovedene do usijanja a oprečni etno-narativi bili latentna prijetnja izmjeni postojećih političko-teritorijalnih odnosa, uzimajući u obzir šta se sve razmatralo kao posljedica usvajanja rezolucije, kako u pravnom tako i u političkom ambijentu nesretnog „Zapadnog Balkana“. Pokušaćemo, svjesni činjenice da će analiza posljedica usvajanja rezolucije naići na oprečne stavove involviranih, nakon što su se emocije u određenoj mjeri slegle, stanju stvari pristupiti objektivno.
Terminološka razgraničenja
Termin genocid često je korišten za potrebe komparacije masakara u cijelom svijetu, s ciljem privlačenja pažnje evociranjem uspomena na koncentracione logore Drugog svjetskog rata i njihove žrtve. Drugi svjetski rat i genocid postali su dvije strane jednog te istog fenomena. Međutim, genocid je postao termin koji je korišten s jedne strane da opiše svaki, u biti neljudski akt, počinjen od strane neprijatelja, a s druge strane, poziv na okup ugroženih (u većini slučajeva manjinskih) grupa koje su tražile afirmaciju svoga identiteta i egzistencije. Tako je genocid postao žrtva “verbalne inflacije” na isti način kao i termin “fašizam”. Na ovaj je način termin genocid progresivno gubio svoje početno značenje i postajao opasno prozaičan. U cilju izazivanja šoka kod ljudi i zaokupljanja njihove pažnje trenutnim situacijama nasilja i nepravde, genocid je korišten kao sinonim za masakr, okrutnost i represiju. Daljnja trivijalizacija i simplifikacija genocida proizašla je iz njegovog poistovjećivanja sa „holokaustom“, naročito „populariziranim” putem američkih mass medija 70-tih. Autentični kontekst holokausta je, prije svega etno-religijski, pa je ova identifikacija imala dvovrstan efekat: mistifikacijski i spektakularistički, što je, opet, iskrivljivalo realnost. Masovna ubijanja ljudi izvršena su nekoliko puta u prošlom vijeku – pomenimo samo progon i eksterminaciju Jermena (Armena) koje je vršila Otomanska imperija (1915-16.), Holokaust izvršen nad Jevrejima od strane nacističke njemačke, ubijanja miliona od strane režima Crvenih Kmera (Khmer Rouge) u Kambodži sredinom 70-ih, zločin Hutua nad Tutsima u Rwandi i konačno zločin nad bosanskim muslimanima (Bošnjacima) 1992-95. u Bosni i Hercegovini.
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine definira genocid kao zločin međunarodnog prava, odn. kao “bilo koji od navedenih akata počinjen u namjeri da se uništi, u cjelini ili djelomice nacionalna, rasna ili religijska grupa: ubijanje članova grupe, nanošenje tjelesnih (fizičkih) ili mentalnih (psihičkih) povreda (oštećenja) članovima grupe, namjerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog uništenja, primjena mjera koje smjeraju sprječavanju rađanja unutar grupe; nasilan premještaj djece iz jedne grupe u drugu“. Ono što zločin genocida razlikuje od svih drugih zločina – koje, generičkim pojmom nazivamo „ratni zločini“ – jeste namjera da se uništi, u cjelosti ili djelomično, jedna od pomenutih zaštićenih grupa. Ta genocidna namjera (dolus specialis) koji izdvaja genocid i od krivičnih djela tzv. općeg kriminaliteta (ubistvo, teška tjelesna povreda i sl.) jer kod njih je zaštićeni objekt pojedinac kao član drušva u cjelini a ne pojedinac kao član specifične grupe. Teško je zamisliti bilo koji masovni zločin, uključujući i genocid koji bi počinio pojedinac ili grupa bez podrške državnog ili paradžavnog aparata.
Relevantna presuda Međunarodnog suda pravde
Međunarodni sud pravde (MSP) je, 26. februara 2007. godine, donio odluku u predmetu Bosna i Hercegovina (BiH) protiv Srbije i Crne Gore zbog povrede Konvencije o genocidu. Sud je utvrdio da Srbija nije počinila genocid posredstvom svojih organa ili osoba čije radnje bi je činile odgovornom prema pravilima međunarodnog prava. Ostavljajući po strani evidentnu etičko-političku suspektnost ovakve presude i apstrahirajući – samo iz metodoloških razloga – emotivni diskurs i pijetet prema žrtvama genocida koje je ovakva presuda izaziva, može se konstatirati da presuda eksplicitno tvrdi da Srbija nije bila involvirana u rat u BiH, a presuda implicite tvrdi da Srbija nije počinila genocid u BiH. Budući da se činjenica da je genocid u BiH počinjen ne može prenebregnuti (što re-afirmira i Sud svojom odlukom a pozivajući se na drugostepenu presudu Haškog tribunala generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću), to su implicitni navodi presude da je genocid počinjen od strane organa (uključujući i vojsku) Republike Srpske. Kako sud nije mogao prosto ustvrditi da genocid nije počinjen, svojom odlukom je odgovornost za to prebacio na Republiku Srpsku, odnosno njenu vojsku i policiju. Pravna posljedica ovakvog rezonovanja Suda, prevedena na jezik međunarodnog javnog i međunarodnog krivičnog prava, znači da ne postoji odgovornost države Srbije za zločin genocida koji je, prema mišljenju Suda, počinjen samo u Srebrenici. Čini se da je ovaj redukcionizam u pristupu Sud temeljio na presudi generalu Krstiću za zločin u Srebrenici. U svakom slučaju, odlukom Suda je odgovornost za genocid situirana „unutar granica BiH“, čime je vješto izbjegnut ključni nexus koji bi povezao dvije države – BiH i Srbiju, neophodan za utvrđivanje odgovornosti za genocid.
S druge strane, Sud je utvrdio da je Srbija odgovorna zato što nije spriječila genocid i kaznila njegove počinioce te što nije izručila generala Ratka Mladića, optuženog za genocid. Ova „osuda“, sama po sebi, iako na prvi pogled ne izgleda toliko značajna, vrlo je teška po svojoj prirodi, jer je, prvi put, presudom najviše međunarodne sudske instance, utvrđena odgovornost jedne države za povredu Konvencije o genocidu. Sud je smatrao da, zbog težine djela (nesprječavanja i nekažnjavanja genocida), samo navođenje ove činjenice u dispozitivu presude ima značaj i kvalitet sankcije odn. adekvatne zadovoljštine (satisfakcije). Ovom presudom za Srbiju je nastala međunarodno-pravna obaveza da odmah poduzme djelotvorne korake da osigura puno poštovanje Konvencije o genocidu, da kazni radnje genocida koje su definirane u članu II Konvencije ili bilo koje druge radnje iz člana III Konvencije, kao i da izruči optužene za genocid ili za pomenute druge radnje Haškom tribunalu. Posebno je indikativno da se u stavu 6. dispozitiva odluke, pominje izrijekom Ratko Mladić i navodi da je Srbija njegovim neizručenjem, povrijedila svoje međunarodne obaveze koje stipulira Konvencija o genocidu. Utvrđivanjem ove činjenice, implicitno se podrazumijeva da je vlast u Beogradu znala gdje se optuženi nalazi odn. da se nalazi na teritoriji Srbije. Da nije bilo ove pretpostavke, nelogičnim bi se činilo unošenje ove obaveze Srbije u dispozitiv odluke. Iako je površnom posmatraču ili laiku izgledalo da je Srbija izbjegla odgovornost, nije bilo tako: Srbija je označena kao jedina država koja je osuđena za povredu Konvencije o genocidu, jer je imala međunarodnopravnu obavezu da poduzme radnje i spriječi zločin, ali je propustila da tu obavezu izvrši. Na ovaj način, odluka ne dozvoljava BiH bilo kakav zahtjev prema Srbiji za naknadu štete (u vidu reparacija), niti to BiH može učiniti unutar svojih granica, tražeći naknadu od jednog svog dijela, dakle, praktično, od same sebe.
Donošenjem ove odluke, Srbiji je nametnuta međunarodno-pravna obaveza čije bi neizvršenje za ondašnji srbijanski politički establishment predstavljao nepotreban i nepoželjan politički luksuz, sa dalekosežnim negativnim pravno-političkim konsekvencama. Garant izvršenja obeveza namentutih presudom predstavlja Vijeće sigurnosti, kome se, u skladu sa članom 94. Povelje Ujedinjenih naroda, može obratiti svaka stran(k)a u postupku ukoliko protivna strana ne ispunjava svoje obaveze određene presudom Međunarodnog suda pravde. Vijeće sigurnosti „može, ako smatra potrebnim, dati preporuke ili odlučiti o mjerama koje treba preduzeti da bi se presuda izvršila“. Iz ovakve formulacije, jasno se vidi da Vijeće sigurnosti nije obavezno da reaguje, nego može djelovati ako to smatra potrebnim. Šta to znači u svjetlu teškog postizanja konsenzusa u Vijeću sigurnosti, ne treba posebno naglašavati. Sintagma „ako smatra potrebnim“, može onemogućiti donošenje odgovarajuće odluke Vijeća sigurnosti u ovom slučaju, čime djelotvornost Vijeća sigurnosti čini ovisnim o političkom konsenzusu velikih sila. Kasniji zahtjev BiH za revizijom ove presude, podnesen pred sami kraj isteka objektivnog roka za njeno izjavljivanje (10 godina), odbijen je iz formalnih razloga.
Dovoljno je danas pogledati (nacionalne) portale i individualne blogove – pa utvrditi da, nažalost, ne samo odrasli, nego i djeca smatraju sebe kvalifikovanim da tumače šta se desilo a šta nije tokom oružanog sukoba. Djeca kada se rode ne mrze, mržnju im usađuju stariji – porodica, škola, ulica i dr. Niko od involviranih ‘strana’ nije spreman čuti drugu stranu priče, niko nije spreman suosjećati, niko nije spreman za drugačiji narativ, nije spreman za iskreno pomirenje, a svi kao beskrajnu mantru ponavljaju samo svoju ‘istinu’. Nakon skoro 30 godina, politički, stanje je isto – u političkim koalicijama su ratni, politički i ideološki protivnici i neprijatelji, a takvo stanje su izglasali oni koji su tokom sukoba bili u rovovima. Kako reče neko – misleći na rat – “Dali ste svoje najbolje godine za najgore ljude”. Dokaz su kuće, vile, vikendice, jahte, limuzine, tornjevi, akcije, političke funkcije. Svako ima svoju istinu, pati samo svoju vlastitu patnju, ima “drugog” krivca za to i nema te sile na Svijetu koja bi mogla ovakvo stanje izmijeniti. Kad bi u BiH ponovo izbio oružani sukob, bio bi, sasvim sigurno krvaviji i svirepiji pet puta od minulog. Znamo to, znamo to svi, ali o tome niko ne govori. Za ove tvrdnje imamo pokazatelje do unazad nekoliko vijekova, a za posljednju ratnu i post-ratnu tragediju, neprekinuti niz od trideset godina beznađa i moralnog i materijalnog sunovrata. S druge strane, niko nema, niti može imati, ni jedan ozbiljan argument koji može navesti u prilog tvrdnji da će, nekada, biti bolje.
Relativizacija krivice
Ako se danas, u ozračju „kućnog mira“, čiste savjesti, bez mržnje i pristrasnosti (sine ira et studia), sjedne pred ekran računara, pročitaju sažeci presuda MKSJ, ne može se biti neozbiljan i reći: „Ovo nije istina, sud je samo sudio nama, vidi ovaj predmet, u njemu nije to i to, a zašto oni nisu odgovarali za ovo i ono …“. Presude MKSJ predstavljaju povijesne činjenice i one su, manje više, onakve kakvima ih je sud opisao u svojim presudama. A osuđeni su pripadnici sva tri konstitutivna naroda. Zbrajanje godina na koje je osuđen „jedan narod“, tvrdnja da „sudi samo nama“, da je sud formiran „da na nas stavi breme kolektivne krivice, kao da drugi nisu činili zločine“, neozbiljne su, netačne i proizvod misaone matrice koja operiše kolektivnim kategorijama a koji je proces i doveo do oružanog sukoba i zločina u Jugoslaviji. Zbog te emotivne pogreške i usvajanje rezolucije je shvaćeno kao etiketiranje i stavljanje na stub srama jednog naroda.
Istinu (činjenice) svojim presudama utvrđuje sud, samo sud, ne političari, ne antropolozi, ne istoričari, ne inženjeri, ljekari, poslanici u parlamentima i ministri u vladama, ne naši očevi, majke, djedovi i bake, ne naši prijatelji i stranačke kolege nego samo i jedino sudovi. Statistika MKSJ nije bezrezervno mjerilo istine ali je značajan doprinos njenom utvrđivanju, nažalost ne i doprinos pomirenju. Za Balkan, posebno BiH, moglo bi se reći – naprotiv. Uprkos opšte prihvaćenomnarativu međunarodne zajednice da je MKSJ doprinio pomirenju, on to nije, naprosto jer sudovi nisu osnovani da doprinose pomirenju – to nije njihov mandat i nadležnost, nije njihova „misija“.
Neodrživa i besmislena percepcija kolektivne odgovornosti
Ono što se zaboravilo i stalno se zaboravlja, a posebno u mjesecima prije usvajanja pomenute razolucije, upravo je slijedeće: (1) zločin ima svoju pravnu kvalifikaciju (naziv); (2) zločinac ima svoje ime i prezime, (3) počinilac je izvršio određeno krivično djelo za koje mu je suđeno i izrečena mu je zakonom propisana kazna; (4) izvršilac može biti određene etno-nacionalne afilijacije ili ispovijedati i prakticirati određenu vjeru; (5) zločin i počinioca identificira i utvrđuje samo sud, (6) suđenje jednom Bošnjaku, Hrvatu ili Srbinu nije suđenje svim Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Krivica je individualna kategorija. No, kao što je rečeno, to je ono što se zaboravilo, što se stalno zaboravlja i stavlja u kraj i BiH i na Balkanu, dok se običan čovjek (ru)kovodi resentimentom spram “onog drugog”. Za nešto što bi moglo zvučati kao nekakva utjeha, može se reći slijedeće: kada svaki građanin BiH, samostalno (pa i kao pripadnik nekog kolektiviteta) osudi svaki zločin kao individualni protivpravni čin, kada ne bude mislio da se sudi njegovom narodu nego zlom pojedincu, kada se shvati da narod ne može biti zločinac, kada se ne bude sramotno identificiralo sa zločincem samo zato što se s njim dijeli vjera ili nacionalna pripadnost, kada svako bude spreman i sposoban odvojiti svako dobro od svakog zla, tada i samo tada, možda se pojavi krhka nada da će nekad biti bolje i da ćemo, konačno, naučiti biti ljudi. Za sada se takva praksa na horizontu ne nazire ni u rudimentarnoj formi.
Vještački stvoren ali namjerno dnevnom politikom održavan i pothranjivan koncept „kolektivne odgovornosti“ već tri decenije opterećuje obične ljude, etno-nacionalne i religijske zajednice, dnevnu politiku i odnose Bosne i Hercegovine sa susjednim državama. Krvlju iscrtan, emocijama i tragedijama isfabrikovan i od opšteg zla i tragedije sazdan, sasvim pogrešan, neprihvatljiv, nezakonit i u biti duboko nehuman i nepravičan koncept „kolektivne odgovornosti“ i danas u regionu Balkana uzima svoj svakodnevni danak, čemu svjedoče i recentna dešavanja i emitovane etno-matrice nakon usvajanja rezolucije.
Zašto je to tako? Iz više razloga. Prije svega zato što se, zbog jednog individualnog protivpravnog čina koji treba osuditi svako, neprimjereno, nepotrebno i pogrešno krivim za zločin osjeća sveki pripadnik onog etničkog korpusa kome pripada osumnjičeni ili zločinac. Taj „pripadnik“ se osjeća krivim, i onda se prirodnim čini da se brani na način da negira počinjeni zločin (kao da ga je i sam počinio), uprkos tome što ga je utvrdio organ koji je jedini nadležan da utvrdi počinioca i zločin, a to je sud. Ne ni jedan drugi organ, građanin, političar, vjerski poglavar ili dužnosnik niti običan čovjek. Onaj na koga se presuda odnosi je jasno označen i individualiziran pa osuda jednog Bošnjaka, Hrvata ili Srbina nije osuda svih Bošnjaka, Hrvata ili Srba, a pogotovo to nije osuda jedne etničke grupacije, naroda. U BiH i na Balkanu, svi živimo i još dugo ćemo živjeti naše tri „istine“, tri „istorije“, tri crno-bijele vizije, tri etno-istorijska narativa. Još dugo ćemo vaspitavati vlastitu djecu naglašavajući dobrotu i čovjekoljublje naših i zlo i dvoličnost njihovih, odgajati generacije mrzitelja, djece a kasnije i ljudi koji nikada neće moći shvatiti svu ljepotu i blagodeti etno-kulturološkog i konfesionalnog diverziteta koji je vijekovima odlikovao Bosnu. Današnji odgoj djece u BiH, ometanje ili sprječavanje uvida u kontra-narativ, nepovjerenje prema drugom i drugačijem, logično je dovelo do potpunog otsusutva empatije za apstraktnu žrtvu, koja, kao takva, ma čija bila, naprosto vapije za pravdom, onom koja uključuje ali nije ograničena na kažnjavanje počinioca zlodjela.
Pravno-politički začaj rezolucije
Na osnovu stanja stvari koje je opisano, može se konstatovati slijedeće:
1. Rezolucija u biti, ne predstavlja nikakav novum i nema obavezujuću snagu;
2. Rezolucija je usvojena na tragu presuda nadležnih međunarodnih sudova i konstatuje činjenično stanje koje su te presude utvrdile,
3. Rezolucija nedvojbeno ima međunarodni politički autoritet, jer ju je Usvojila generalna skupština UN, te predstavlja vid jednog od mehanizama tranzicijske pravde – memorijalizacije;
4. Rezolucija jasno i nedvosmisleno ističe da se ne odnosi na cio narod nego potcrtava da je krivica individualizirana;
5. Rezolucija ne ovlašćuje BiH za bilo kakvu pravnu akciju protiv Srbije, jer je pravna bitka u tom smislu, okončana u postupku pred Međunarodnim sudom pravde.
6. Narativ da narod čije političke vođe smatraju da se rezolucija kao i presude odnose na narod, preciznije tvrdnje da „narod nije genocidan“, suštinski ne stoje, jer rezolucija ne tvrdi da je narod čiji su izvršioci pripadnici, genocidan;
7. Osjećaj kolektivne krivice, koji dominira post-ratnim emocijama unutar sva tri naroda u BiH, posljedica je bezirane identifikacije pripadnika naroda sa izvršiocima zločina, što, samo po sebi, jeste neprirodno;
8. Rezolucija je korak naprijed u afirmaciji tzv. sudske (forenzičke) istine, ali je korak nazad za među-etničko razumijevanje i pomirenje na Balkanu i kao takva će, do nekih novih okolnosti i nekih novih vremena, predstavljati kamen spoticanja za odnose Bošnjaka i Srba u regionu Balkana;
9. Strah od regionalne destabilizacije koja bi bila posljedica usvajanja rezolucije čini se pretjeranim, ali produbljivanje među-etničkih nesuglasica jeste jedna od posljedica usvajanja rezolucije;
10. Novi oružani sukob u BiH ne čini se realnim scenarijem, budući bi se moralo odgovoriti na pitanje: čime bi se ratovalo? Naime, potencijalne antagonističke strane ne raspolažu materijalno-tehničkim sredstvima odn. naoružanjem i municijom (za što se pobrinula međunarodna zajednica nakon sukoba 1992-95.), dok je pješadijsko naoružanje pod strogom kontrolom izvanjskog faktora.
Zaključak
Veliki antički filozof i mislilac, kojeg su zbog njegovih ‘teških’ misli i teško razumljivog jezika zvali ‘mračnim’, Heraklit (540-480), zapisao je nešto što važi uvijek i svuda, na Balkanu a posebno u Bosni i Hercegovini: “Ime pravde ne bi ljudi poznavali kad ne bi bilo nepravde”. Desmond Tutu je jedne prilike izrekao slijedeće: „Pomirenje nije samo u tome da (ponovo) bude ugodno, niti je u tome da se pretvaramo da su stvari drugačije nego su bile. Pomirenje zasnovano na lažima, nesuočavanju sa realnošću, nije nikakvo pomirenje“.
Prihvatanje istorijskih činjenica koje su utvrdili sudovi (suočavanje sa prošlošću) je osnov za iskren dijalog, iskren dijalog je osnov za pomirenje. Presude međunarodnih (ali i domaćih) sudova nisu prihvaćene zbog osjećaja kolektivne krivice i neće biti prihvaćene još dugo, tako da je smirivanje etno-nacionalnih tenzija i u konačnici pomirenje na Balkanu, bar još jedno izvjesno, ne baš kratko razdoblje, ‘nemoguća misija’.
Završićemo citatom iz nove knjige autora ovih redova koja će uskoro biti objavljena, konstatujući da je autor „konsterniran činjenicom da, dok ostatak Svijeta – ili njegova većina – ima potpuno drugačiju životnu agendu, koja se sastoji od školovanja, izgradnje karijere, putovanja širom Planeta te upražnjavanja svake vrste „uživanja u životu“, Bosna i Hercegovina je, skoro 30 godina nakon oružanog sukoba, četvrtvjekovni taoc strašnih, retrogradnih, po zemlju i njene stanovnike pogubnih nacionalističkih politika koje kreiraju i provode vođe etno-klero-nacionalističkih političkih stranaka, a njeni stanovnici, svih tih 30 godina žive u permanentnom strahu od izbijanja novog oružanog sukoba“.
Piše prof. dr sc. Zarije Seizović