Više od 100 milijardi dolara javnog novca dodijeljeno je privatnim ulagačima na sudovima za rješavanje sporova između ulagača i države (ISDS), prema dosad najopsežnijoj analizi o kojoj piše Gardijan.
Kontroverzni arbitražni sistem koji omogućava korporacijama da tuže vlade za odštetu zbog odluka za koje tvrde da utiču na njihovu dobit uglavnom se provodi iza zatvorenih vrata, a neke se presude drže u tajnosti. No, prema globalnom ISDS alatu za praćenje koji je danas pokrenut, investitorima je do sada isplaćeno 114 milijardi dolara iz javne kese – otprilike onoliko koliko su bogate zemlje dale klimatske pomoći 2022. godine .
Kompanije koje se bave fosilnim gorivom bile su daleko najveći korisnici ovog sistema, zaradivši 80,21 milijardu dolara od 1998. godine. Ako se trenutni trendovi nastave, još najmanje 48 milijardi dolara biće isplaćeno za rješavanje slučajeva koji su trenutno u sudskom postupku, pokazuje istraživanje.
Lucía Bárcena iz Transnacionalnog instituta, jedne od tri organizacije koje su napravile ovaj alat za praćenje, rekla je: „Slično kao što je britanska vlada platila robovlasnicima oko 7 biliona funti u današnjem novcu za ukidanje ropstva, mehanizam ISDS nastavlja sistem u kojem korporativni počinitelji bivaju plaćeni da učine pravu stvar, ili barem prestanu činiti pogrešnu stvar. Ovaj novac treba potrošiti na odštetu nevinim žrtvama globalnog zagrijavanja, a ne uručiti ga korporacijama odgovornim za njegov uzrok.”
Tom Wills, direktor Pokreta za trgovinsku pravdu, koji je jedan od tvoraca alata za praćenje, rekao je: „Podaci podupiru ono što smo govorili godinama: ISDS je tajno oružje za kompanije koje koriste fosilna goriva protiv klimatskih zakona. Korporacijski sudovi takođe se koriste za prijetnje vladama da ne popuste popularnim lokalnim ili nacionalnim zahtjevima za klimatskim mjerama. Ovome treba stati na kraj. Podaci pokazuju da je reforma hitno potrebna.”
Sistem ISDS je uzdrman nakon što su se zemlje EU prošle sedmice masovno povukle iz ugovora o energetskoj povelji, jednog od najznačajnijih izvora potraživanja investitora i države.
Ali mehanizam ostaje jedan od elemenata većine modernih međunarodnih sporazuma o ulaganjima. Daje stranim ulagačima pravo da tuže države za milijarde dolara kada na njihovu očekivanu dobit utiču javne mjere kao što su zeleni propisi.
Za razliku od nacionalnih sudova, ISDS sudovi dopuštaju ulagačima da biraju vijeća koja će saslušavati njihov slučaj, što predstavlja “očigledan rizik od pristranosti, sukoba interesa, potencijalnog nedoličnog ponašanja i drugih zloupotreba ovlasti”, navodi se u izvještaju UN-a prošlog listopada.
Sistem ISDS spriječio je države da provedu klimatske mjere, čak i kada je to bilo “neophodno i predviđeno prije više decenija”, navodi se u izvještaju.
Tragač ima pretraživu arhivu svih 1362 podnesena ISDS slučaja. Pokazuje da su ulagači do sada pokušali potraživati 857 milijardi dolara od nacionalnih vlada, sa 129 registrovanih zahtjeva za milijardu dolara ili više.
Neki od slučajeva koji najviše privlače pažnju uključuju:
Tužba od 15 milijardi dolara od strane TC Energy protiv američke vlade zbog otkazivanja naftovoda Keystone XL koji bi svaki dan prenosio 830.000 barela visoko zagađujuće nafte iz katranskog pijeska do američke obale. Dozvolu je povukao Joe Biden prvog dana na dužnosti nakon duge kampanje koju su proveli američki starosjedioci , farmeri i klimatski aktivisti. Naftovod je zagovarao bivši predsjednik Donald Trump i postao je pitanje kulturnog rata.
Potraživanje Ruby River Capitala za “ne manje od 20 milijardi dolara” nakon što je vlada Quebeca otkazala postrojenje za ukapljivanje prirodnog plina na rijeci St Lawrence. Procjena uticaja na okoliš pokazala je da bi postrojenje povećalo emisije stakleničkih plinova, naštetilo autohtonim kanadskim zajednicama i uništilo biološku raznolikost. RRC-ovo potraživanje bilo je najveće ikada prema Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (Nafta).
Najunosnija tvrdnja ISDS-a koja se trenutno čuje je slučaj Zeph Investmenta protiv Australije vrijedan 200 milijardi dolara zbog ogromnog planiranog rudnika u zapadnoj Australiji koji je, tvrdi Zeph Investment, australska vlada “efektivno uništila”, kršeći sporazum o slobodnoj trgovini Aseana.
Avima Iron Ore traži 27 milijardi dolara od Republike Kongo, nakon što je poništila licence za iskopavanje željezne rude za tri tvrtke u australskom vlasništvu, predajući ih umjesto toga maloj kineskoj investicijskoj grupi. Zbroj je gotovo dvostruko veći od prošlogodišnjeg BDP-a zemlje.
Savremeni ISDS sistem naširoko se smatra rezultatom nastojanja da se spriječi bivše kolonije na globalnom jugu da prisvoje ili nacionalizuju industrijske kompanije nakon sticanja nezavisnosti. Ured američkog trgovinskog predstavnika čak hvali ISDS kao miroljubivu alternativu diplomatiji topova iz 19. vijka. Međutim, on se uveliko razvio kako bi ograničio nacionalne poticaje za društvenu i ekološku regulativu koja bi mogla nepovoljno uticati na ambicije ulagača.
Fabian Flues, iz nevladine organizacije PowerShift, koja je učestvovala u izradi analize, rekao je: “Nepravda je očigledna: zemlje na globalnom jugu su glavne žrtve ISDS-a, dok korporacije iz Evrope i Sjeverne Amerike profitiraju. Prebacuje javni novac u ruke nekoliko korporacija i njihovih dioničara. Ovo mora prestati. Krajnje je vrijeme da zemlje posvuda napuste ugovore koji uključuju ISDS kako bi mogle graditi pravednu i održivu budućnost.”