fotografija je ilustrativnog karaktera : foto Freepik
Oksana, plave polu
duge kose i svijetlo plavih očiju, živi u Republici Srpskoj već sedam godina.
Isto toliko godina nije vidjela ni svoju porodicu u Rusiji. “Karta je skupa, a
i rat je. Ali, meni je novac veći problem nego rat. Problem je što ja nemam
novac da kupim kartu sebi i djeci i da odem u svoje selo u Rusiji gdje mi živi
majka, sestre i brat.” Oksana dobro govori naš jezik i izbjegava da govori maternji
van kuće. “Ja ne želim da govorim ruski kad sam vani i kad ga čujem ne
odgovaram na ruskom. Imala sam neprijatne situacije. Neki ljudi ne vole Ruse. Kad
čujem ruski jezik nikad nisam sigurna da li su to Rusi ili Ukrajinci jer i jedni i drugi ga govore. Ja se pravim
da ga ne znam jer ne želim da ulazim u diskusije o ratu i politici.”
Oksanin mlađi brat ima 36
godina i nedavno se dobrovoljno prijavio da ide na ratište kao plaćenik.
Muškarci, poput njenog brata, koji se dobrovoljno javljaju da rizikuju gubitak života,
dijela tijela ili razuma moraju da potpišu ugovor na 12 mjeseci koji mogu da
prekinu jedino pogibijom ili odlaskom u zatvor. Donošenje ovakve odluke, kaže
Oksana, se plaća 3000 evra mjesečno, što i nije loše obzirom da je prosječna mjesečna
plata u Rusiji oko 600 evra. Oni kojima se posreći pa izbjegnu rulet smrti mogu
da zarade fine novce.
Po stavljanju potpisa na
ugovor, Oksanin brat je poslat na trodnevnu obuku nakon čega je je otpremljen vojnim
vozilom sa nekolicinom drugih do juče-civila, danas-saboraca, na nevidljivu prvu
liniju; onu koja razdvaja dojučerašnje prijatelje od današnjih neprijatelja. “Na
obuci je morao da nauči Morzeovu azbuku,” kaže mi Oksana polu nervoznim
osmijehom izmedju dva gutljaja kafe koju pijemo u njenoj iznajmljenoj porodičnoj
kuci. Za posljednjih sedam godina koliko je provela u Bosni ovo je četvrta kuća
i drugi grad u kojem živi. Njen suprug radi i i zarađuje taman toliko da
prehrani porodicu, plati režije i kiriju.
Ruska vojska i dalje
koristi Morzeovu azbuku više od jednog vijeka nakon njenog izuma. Danas se
poruke u morzeovom kodu šalju sa ruskih bombardera ka njihovim kontrolnim
centrima, ili sa brodova Baltičke flote ka njihovim kopnenim štabovima.[1]
Ali, poznavanje Morzeove
azbuke Oksaninom bratu nije pomoglo u obračunu sa nevidiljivim neprijateljem. Teško
je ranjen isti dan po dolasku na front, četvrti dan po ratovanju, ako se obuka
računa u ratno-vojni staž. “Bukvalno, čim je stigao na položaj, minobacačka
granata je tresnula i rasprskala se njemu pod noge. Geleri su mu smrskali desni lakat, a lijevu
nogu ranili. Izvadili su mu dva gelera, ali jedan se duboko zario u meso i moraju
da ga premjeste u drugu bolnicu da mu tamo pokušaju izvaditi taj treći geler.
Problem je što je lakat skroz smrskan i ne znaju da li će ostati invalid,” priča
mi Oksana bez daha i pokazuje zamišljene gelere na svojoj desnoj podlaktici.
Od tri sedmice od kad se
prijavio da ide na front, dvije sedmice se već nalazi na liječenju. “Od siline
eksplozije izgubio je svijest, ali srećom,” kako kaže Oksana, “nije ostao bez
očiju i sluha.” Iako čeka još jednu operaciju i ruka mu je teško ozlijeđena, on
planira da čim mu bude bolje, se vrati na liniju.
“On mora da se vrati na
front. Ugovor ne može da prekine iako je ranjen. Ako neće da ide na ratište
onda će morati u zatvor. Ima njih dosta koji poslije ranjavanja ne žele da se
vraćaju na ratište nego biraju zatvor ili se samopovređuju da odgode povratak na
ratište. Meni brat kaže da će se vratiti na front. Ja to ne želim i govorim mu
da je lud da gine. Za koga da gine? Ja ne vjerujem u patriotizam,” ljutito će
Oksana, možda baš u tom trenutku zamišljajući front i svoga brata kako je poletio
malo od zemlje usljed praska eksplozije.
Dok govori Oksana otežano
diše zbog neuspjele operacije koju je prije nekoliko godina imala u Rusiji, a
pri kojoj su joj greškom ljekara trajno oštećeni disajni putevi. “Svi se
brinemo za njega. Govorim mu stalno da mora da misli na majku, na svoje sestre.”
Prije ruske invazije, većina muškaraca dobrovoljaca nisu imali ratno iskustvo,
uključujući Oksaninog brata. On je radio kao zidar i jedan dan je “samo nestao”.
“Nikom nije rekao da će da se javi kao dobrovoljac. Mi nismo znali gdje je on u
početku. Nije nam još uvijek jasno zašto je otišao u rat. Nije morao. Nije mu
posao bio toliko loše plaćen,” veli Oksana, zabrinuto lutajući očima po zidovima
skromne kuhunje, kao da će negdje baš tu naći ispisan razlog
bratovljeve odluke. Pitala sam, možda je u pitanju neko razočarenje, neka ljutnja?
“Ne znam…možda…On i njegova žena imaju probleme, svađaju se. Dugo već ne mogu da
imaju djece, pa krive jedno drugo zbog toga.”
Iskrivljenog lica od
brige, Oksana pokušava da pronađe razlog zašto joj je brat tako naprasno
odlučio da ode na front. “Moja familija živi normalno, daleko od fronta, od
rata, nije morao da ide nigdje,” kaže Oksana između dva teška uzdisaja. Iako
je Putin samo jednom naredio djelomičnu mobilizaciju vojnih obveznika 2022.
godine, nedavno je izjavio da “svi moraju raditi kao da su na prvoj liniji
fronta, svi se moraju osjećati kao da su mobilisani, i to je jedini način na
koji ćemo postići ciljeve koje smo postavili za sebe.”[2] Kako
Putin kaže, “budućnost Rusije se rješava na frontu.”
Po brizi koju Oksana
ispoljava za brata čini se da je “normalan život” samo privid jer porodice koje
imaju svoje članove na ratištu i same žive strah i neizvjesnost, i u tom smislu
su metaforički, zaista “svi na frontu”, baš kao da i sami ratuju sa nevidljivim
neprijateljem. Kako ona i sama veli, “Moja majka od brige za sinom nije ni živa
ni mrtva.” Rad na normalizaciji militarizacije čitavog društva koje se ubjeđuje
da je rat jedino riješenje za bolje sutra je neprestan na obje strane u sukobu.
Ali, rat je zapravo ništa drugo do poraz politike mira koja melje ljudske
živote, ne samo dok traje, nego i decenijama nakon njegovog prestanka.
Oksana smatra da, “nema
potrebe za opštom vojnom mobilizacijom. Ima dosta ljudi koji se, poput moga
brata, dobrovoljno prijavljuju da idu na ratište po ugovoru.” Oksanin brat joj
je rekao sa bolničke postelje da nikad nije stigao da vidi ukrajinskog vojnika
iako ga je zamišljao. “Samo se puca iz minobacača i ratuje sa dronovima.
Nijednog vojnika nisam vidio, a sav sam izrešetan,” govori svojoj sestri Oksani
sa nevjericom o nasumičnom pucanju u prazno koje ima moć da bude fatalno ukoliko se domogne neprijatelja
ili nekog dijela njegovog tijela.
Njegovo iskustvo me podsjetilo
na iskustvo pjesnika Mosaba Abu Tohu, koji je odrastao i proveo cijeli svoj život
u Gazi. Mosaba nikad do svoje 31 godine i ovog poslijednjeg rata nije vidio
izraelskog vojnika. “Bombardovan si sa neba. Bombardovan si tenkovima. Ne vidiš
ljude, vojnike koji ubijaju tebe i tvoju porodicu.” On govori o šoku koji je
doživio kad je prvi put u svom životu vidio izraelskog vojnika na graničnom
prelazu Gaze u novembru 2023. “Vidim izraelskog vojnika. Vidim izraelski tenk
što je jako čudno. Živiš pod opsadom, pod bombama i nikad nisi video ni jednog
vojnika u životu jer si bombardovan s neba. Prvi put u svom životu sreo sam se
oči u oči sa tim vojnikom. Ti uvek zamišljaš kako bi oni mogli izgledati jer ih
nikad nisi vidio.”
Rat u Ukrajini je
pretežno artiljerijski. Obje strane bacaju mine jedni druge duž nevidljive
linije fronta koja se proteže stotinama milja duž istočne i južne Ukrajine. Ukrajinski
vojnici danas koriste artiljeriju za bombardovanje ruske teritorije (sa
maksimalnim dometom od 60-70 km, i višestrukim raketnim sistemima (maksimalni
domet 80-120 km), krstareće rakete SCALP i Storm Shadow, kao i balističke
rakete ATACMS (maksimalni domet od 300 km, ali neki izvori tvrde da se može
povećati na 500 km).[3]
U ovom oružanom sukobu,
obje strane koriste na hiljade dronova. Dokazano je da dronovi mogu biti
izuzetno korisni za vojnu jedinicu. Zapravo, oni mogu relativno bezbjedno i
brzo pružiti vojnicima pregled ratišta, ali se isto tako mogu lako pratiti i
često otkrivati informacije o lokaciji operatera. Ukrajinska strana može da
upravlja dronom, čiji je maksimalni domet do 1.500 km i teoretski može biti
povećan. Koristenje dronova jer psihološki efikasno jer se nema svijesti o “tamo
negdje živoj sili” upravo usmrćenoj.
Za razliku od drona, projektili koje vojnici nasumično
ispaljuju iz minobacača su mine usmjerene ka ljudima koje on doživljava kao
neprijatelje. Od njih neki vojnici, uglavnom mladići, kao moj komšija iz
detinjstva, trajno izgube sluh, a neki izgube život. Jedna od takvih mina je
pogodila i Oksaninog brata i njegovog saborca-plaćenika po ugovoru, koji je
igrom slučaja ostao neozlijeđen, te pomogao drugu sa ratišta da ga dopreme do saniteta.
Neozlijeđen fizički, ali mentalno rastrojen, odmah se vratio na prvu liniju, na
mjesto stradanja jer predah i refleksija na moguću pogibiju nisu ni najmanje poželjni.
Propitivanje rata je opasno jer eventualni zaključak vojnika da je rat
besmislen bi doveo do apokalipse vladajućih elita.
Minobacači služe kao
oružje za blisku podršku i rasprostranjeni su zbog jeftine proizvodnje,
pokretljivosti, lakog održavanja i obučavanja. Vrlo je opasno i podmuklo
njegovo dejstvo i brzo se s njim može zauzeti drugi položaj, jer danas postoje
instrumenti za njegovo brzo otkrivanje, kada i on postaje meta. Najmoćniji
nuklearni minobacač ruske vojske je 240-mm proizvod 2B8 ili M-240, koji se
koristi kao deo samohodnog kompleksa 2S4 “Tulipan”.[4]
2S4 može koristiti širok spektar municije sa maksimalnim dometom do 20 km.
Trenutno se sprovodi program modernizacije ovih samohodnih oruđa kako bi se
poboljšale njihove borbene karakteristike.
Bez obzira što “nema
čizme na terenu” i već odavno “borbe prsa u prsa”, čovjek će uvijek biti u
nekom obliku prisutan na frontu. Čovjek, kao Oksanin brat, će uvijek biti u
riziku i da pogine na frontu. Uprkos težini situacije, Putinovi prethodni
napori da mobiliše mase naišli su na značajan otpor. Djelimična mobilizacija u
septembru 2022. godine, kojom je pozvano 300.000 rezervista, dovela je do
protesta, povećanog broja muškaraca u vojnoj dobi koji napuštaju Rusiju i
talasa hapšenja. Ipak, Putin je u martu 2023. pozvao dodatnih 150.000 građana
da se pridruže obaveznom vojnom roku.[5]
Oksanin brat,
na njen komentar da se nada da će se rat brzo završiti, joj šapuće u slušalicu
dok ga hvata bijes: “Neće, barem ne još dvije godine.” “Ja ne mrzim Ukrajince,
moj otac je polukrajinac, majka Ruskinja. Mi smo dosta izmješani, kao i ovaj
narod ovdje. Ja svoju djecu učim da dijele ljude na dobre i loše,
a ne na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Ruse, Ukrajince. Ja im stalno govorim da je rat
jedna katastrofa i da ne želim da oni ikad ratuju za bilo koga,” zaključuje
Oksana nervozno. Preplavljena brigom, ipak se nada da će neko čudo da se desi:
da bi ovaj rat mogao minuti, da će se brat živ vratiti, te da će se stvarnost
koju sada proživljava nestati kao ružan san.
[1] https://theconversation.com/ukraine-war-why-the-russian-army-is-still-using-morse-code-more-than-a-century-after-its-invention-228227
[2] https://www.sd.rs/vesti/svet/putin-buducnost-rusije-odreduju-nasi-ljudi-na-frontu-i-blagostanje-naroda-2024-05-29
[3] https://objektivno.net/spektar/2000-ruskih-bajoneta-probilo-prvu-liniju-odbrane-besni-sukob-budanov-sirski/
[4] https://hr.rbth.com/science/2015/12/08/tulipan-najmocniji-nuklearni-minobacac-opet-u-stroju_548569
[5] https://www.msn.com/en-us/news/world/putin-s-mobilisation-call-to-officials-signals-escalation-without-explicit-mention-of-ukraine/ar-BB1nnS74