Kao i obično za taj neuspjeh krivi su nam svi drugi sem nas samih: prema
izvrnutoj logici naših političara glavni krivac je sama Evropa koja, zamislite
samo te drskosti, ima vlastita pravila za ulazak i neće da ih olabavi zbog nas.
Mi smo do te mjere ogrezli u kulturu korupcije da tražim ispod žita ulazak čak
i u jednu takvu međunarodnu organizaciju. No pogledajmo šta je stvarni problem.
Strašno
poglavlje 23
Premda su pravila donekle izmjenjena i sada su strukturisana
u formi klastera, početni i najvažniji korak je isti: to su famozna Poglavlja
23 i 24 sa kojima pregovori svih država-kandidata otpočinju. Važno je biti
svjestan sledeće stvari: o tim poglavljima se zapravo ne “pregovara” – ona su
ultimativni zahtjev koji svaka država koja želi biti članica EU mora
ispoštovati da bi uopšte bila uzeta u obzir. Od famoznih 14 “prioriteta” čak 13
se odnosi na tematiku iz Poglavlja 23 i 24. Zašto su ta poglavlja takav bauk za
naše političke elite?
Poglavlje
23 odnosi se na “Pravosuđe i osnovna prava”. Kao takvo uključuje i borbu protiv
korupcije. Međutim, ovdje se ne zahtjeva samo usvajanje odgovarajućih zakona
neophodnih za to. Zapravo, adekvatni zakoni su već usvojeni i u FBiH i u RS. Srpska je napravila i dodatni korak i uspostavila i odgovarajuće
odjele pri sudu i tužilaštvu. Ipak, svjedoci smo da su efekti mizerni i gotovo ravni
nuli. Očito je problem implementacija takvih zakona – naše političke elite u
stanju su da iskoriste “prazan prostor” demokratije i uspostave visok stepen korupcije
i pod takvim zakonima. E tu dolazimo da pravih efekata “dobijanja datuma” i
otpočinjanja pregovora: Poglavlje 23 zahtjeva i automonitoring – tj država mora
da dokaže da efikasno primjenjuje te zakone. Hrvatska je npr u procesu pridruživanja
morala dokazati efikasnu implementaciju antikorupcijskih zakona kao i integritet
sudova i tužilaštava.
Sve u svemu, kada jednom počnu pregovori,
“borba protiv korupcije” neće tako lako ostati samo mrtvo slovo na papiru. Efekti
se često postižu naoko malim potezima. Tako je u Hrvatskoj neobično veliki učinak
imala “mala” promjena u konkursnoj proceduri za imenovanje sudija: famozni “intervju”
koji kod nas često nosi i do 50% konkursnih bodova redukovan je na minimalno
bodovanje, dok je gro bodova dodjeljen objektivnim kriterijima tipa uspjeha na
studijima, rezultatu testa i sl. Time je prostor za koruptivno imenovanje sudija
drastično smanjen.
Nije
manje značajan ni instrument pritiska na domaće pravosudne organe. Evropska
tužiteljka – sjajna i sada već slavna dama Laura Kovezi ima pravo uvida u bilo
koji projekt u kome ima bar 1€ novca evropskih
poreskih obveznika. Ona, naravno, ne hapsi po državama članicama ali ima
kapacitet da zahtjeva od državnog tužiteljstva svake zemlje da provede istragu
protiv sumnjivih. Koliko je to efikasan sistem govori nam iskustvo bivšeg gradonačelnika
Zagreba Milana Bandića, koji je, bojeći se istrage o trošenje evropskog novca,
odbijao da aplicira za inače izdašne Evropske fondove. Pod pritiskom Kovezi trenutno
se vodi postupak protiv dekana jednog zagrebačkog fakulteta i nekoliko njegovih
saradnika, računajući i pomoćnika ministra, koji su fond namjenjen za istraživanje
mora, iskoristili da kupe jahtu za odmor profesora i ekipe. Možda i najbolja
ilustracija učinkovitosti cijelog ovog sistema je da je Kovezi izabrana na
poziciju evropske tužiteljke mimo volje Rumunije, njene vlastite zemlje, u kojoj se i proslavila suzbijanjem
korupcije – izgradnja istinski pravne države u svim zemljama ima iste protivnike.
Po svim istraživanjima BiH i Srbija su konstantno “lideri” regiona u korupciji
pa ne čudi da nam ova EU perspektiva nije tako draga.
Poglavlje 23 odnosi se i na osnovne
slobode i građanska prava. Na prvi pogled ne vidi se zašto bi ovo predstavljalo
takav bauk za naše vlastodršce. Međutim, ako imamo u vidu do koje mjere oni
opstaju na proizvodnji animoziteta, zle krvi i mržnje prema drugome, jasno je
da insistiranje na ljudskim pravima izbija jedan od glavnih instrumenata za
političku moć populističkim liderima. Poglavlje 23 uključuje zahtjev za zabranom
diskriminacije, slobodu medija, prava LGBT populacije i drugih manjnskih grupa
i slično. Ako pogledamo svakodnevnu praksu naših političkih elita jasno je da
su oni šampioni u kršenju upravo ovih načela. Recimo, teško da bi vlasti Republike Srpske
uspjele usvojiti “zakon o kleveti” u atmosferi pristupnih pregovora sa EU.
Teško da bi i retorika podjela
“Mi”/”Oni” mogla da se održi u postojećem stanju. Naime, kako pokazuje
dosadašnje iskustvo, naročito pozitivan efekt početka pregovora je da se ona
fokusiraju na tehničke i relativno “male” političke teme. Ona onemogućavaju političkim
elitama da beskonačno reprodukuju kvazinacionalističke diskurse “ko je počeo rat”,
već zahtjevaju uporan i dugotrajan rad grupacija eksperata. Kriteriji za
članstvo ne dostižu se populističkim “svesrpskim” i “svebošnjačkim” saborovanjima
i sličnim foliranjima za zamajavanje masa, već tehničkom ekspertizom i stvarnim
radom. Pregovori će, samom svojom prirodom, drastično smanjiti prostor za
političke blefere, folirante i mufljuze svih vrsta koji sada dominiraju našom
političkom scenom.
Teško da bi tu opstala i politička
(ne)kultura nepostizanja kompromisa. Ispunjavanje tehničkih zahtjeva iz
pregovora traži da svi stalno, iz dana u dan i na svakom pitanju, moraju pomalo
popustiti i odustati od maksimalističkih zahtjeva. Logika u kojoj svi hoće da
budu “glavni baja” koji diktira uslove po formuli: “Ako ovo ne bude ovako ništa
od dogovora”, ne može biti metod za postizanje članstva u EU. Početak pregovora ima dakle i vaspitnu
funkciju: da rogove u vreći nauči kulturi dogovaranja, popuštanja i kompromisa.
Antievropski
narativi
Dakle, već na ovom prvom koraku jasno možemo vidjeti
zašto naše političke elite ne žure da se posvete poslu pristupanja EU. Naprotiv,
oni uporno forsiraju različite anti-EU narative. Svakodnevno možemo čuti bezbrojne “analitičare” kako nas ubjeđuju u stilu: “što
bi ulazili – EU će se ionako uskoro raspasti”, pa sve do toga da je Ukrajina
dobila članstvo “samo zato što je izložena napadu Putina”. Tužna istina je
sasvim drugačija: Ukrajina je uradila više.
Naši RS političari
čak su toliko drski da nam promovišu članstvo u BRIKSU, i ubjeđuju nas da je to mnogo logičnija “politika” za Srbe.
Inače Srbi su narod u samom centru Evrope, gotovo
kompletna naša ekonomija je vezana za zemlje EU, a i 90+% ekonomske podrške
koju smo do sada dobijali došao je iz EU. Unatoč tome, populisti svih vrsta nas
ubjeđuju kako nam je mjesto u nekim dalekim savezima sa kojima i nemamo neke
veze – niti ekonomske, niti kulturne, niti istorijske. O geogafiji da ni ne
govorimo.
Naročito je morbidna logika koju ovih
dana ponovo možemo čuti na političkoj sceni RS: “mi se ne možemo baviti tim pitanjima koja traži EU jer smo zarobljeni
u BiH”. Navodno prvo moramo postati nezavisni da bi upeglali državu i posvetili
se stvarima kakve su one iz Poglavlja 23. To je neobično bezobrazan izgovor da
se ništa ne radi, do isprazno mlati zastavom i grbom.
Posljedice
Mnogo toga se našim vlastima moglo progledati
kroz prste, jer BH nije laka za hendlovanje, ali da nisu u stanju da aktiviraju
pristupne pregovore sa EU, nije ništa drugo do nevjerovatna bahatost, bezobrazluk
i odsustvo elementarne odgovornosti prema narodu koji predstavljaju. Vlasti i
BiH i RS postaju najveća opasnost po građane ove
države i njenih entiteta, konstitutivnih naroda i svih koji dišu i pokušavaju
kako-tako da ostanu na ovim prostorima. To najočitije možemo vidjeti po
egzodusu kojem svjedočimo. Ali i po bezbroj “malih” stvari tipa činjenice da
ćemo i dalje svaki put kada prelazimo Savu gubiti po sat-dva svog života čekaju
na granici svog geta u koji smo se sami zatvorili. Nedavno je jedan naš poljoprivrednik/biznismen,
revoltiran što ne može da aplicira za neki EU fond, rekao sledeću rečenicu: “Republika Srpska postaje najveći neprijatelj Srpskog naroda ovdje.”
Njegov bijes je lako razumljiv. Sve nas dotiču konsekvence neodgovornosti i
diletantizma ljudi koje smo izabrali na vlast. Dok se naši političari bave
svojim “velikim istorijskim misijama” i fatamorganama svih vrsta, vi, na primjer,
ako dijete želi da vam studira u Švedskoj, morate platiti 8000-10000€ školarine po godini, dok je za roditelje/studente komšija Hrvata,
kao i ostatka EU, to besplatno.
Na kraju, moć odluke ipak je u rukama
naroda. Što smo po ovom pitanju nedavno vidjeli u Gruziji: kada su njihovi
anti-EU političari pokušali da okrenu zemlju na suprotnu stranu, suočili su se
sa masovnom pobunom. Koliko god nacionalistički populizam bio efikasno sredstvo
kontrole masa u jednom podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko,
pitanje EU integracija trebalo bi da je tako očito jasan prioritet da građani reaguju
i prinude političare da se uozbilje.
