Svi znamo da su i Republika
Srpska i BiH duboko u krizi. Opterećeni smo cijelim nizom suštinskih problema.
Na primjer, Srbi su, uz komšije Bošnjake, jedna od najsiromašnijih nacija Evrope. I to stanje će
biti sve gore: inflacija i cijene konstantno divljaju dok plate nisu rasle već
nekoliko godina – a očito je da u dogledno vrijeme i neće. Prema riječima
ekonomista, naša kupovna moć je čak 30% manja nego prije 4 godine. To je drastično
osiromašenje. Takođe smo i najdalje od svih zemalja regiona zaostali na putu za
EU. Prema nekim procjenama, ovim tempom trebaće nem 40 godina da reformišemo državu
da bude spremna za Evropu. Dodatno je loše što smo upali u neku formu poluautokratskih
režima, gdje je demokratija, kao i pravna država, poprilično na klimavim nogama.
Itd. Itd. Otuda ne čudi da smo suočeni sa pravim pravcatim egzodusom sa ovih prostora
i to najviše mladog stanovništva – što je možda i najvažniji nacionalni problem
koji imamo i stvar koja traži hitno i ozbiljno hendlovanje. Sve u svemu, ne zna
se gdje nam više gori od stvarnih i teških problema.
No, unatoč tome, naši političari uporno se bave svime sem onim čime bi trebalo. Oni uporno nameću
teme koje suštinski ne postoje i zamajavaju i sebe i nas raznoraznim glupostima
za jednokratnu dnevnopolitičku upotrebu. Po poznatoj šemi „Mi se kao branimo, oni nas kao napadaju“: 1) lupi neku nacionalističko-populističku dimnu bombu; 2)
odmah aktiviraj „branitelje“ sa druge strane; kao i 3) „patriotski“ nastrojene „analitičare“
na režimskim medijima; i 4) džabalebari dok analitičari analiziraju nepostojeće
probleme, a narodi se svrstavaju u torove.
Pogledajmo samo neke od karakterističnih
blef-političkih tema kojima smo se zamajavali prethodnih dana.
1.
Srebrenica rezolucija
Predsjednik Srbije
svjetski je prvak u ovoj vrsti političkih performansa. Tipičan primjer njegove
vještine je način na koji je jednu, objektivno sasvim nevažnu rezoluciju, kakva je ona o Srebrenici, pretvorio u nacionalnu temo no1. Vlast u
Srbiji je pod pritiskom EU morala da ponovi izbore i ponovo ih je organizovala
na stari dobri poluregularni način, te s lakoćom pomela razjedinjenu srbijansku
opoziciju. No, ko će se baviti takvim trivijalnostima kao što je kredibilitet
izbora, dok nam “mrski Bošnjaci”, uz podršku “još mržeg Zapada”, rade o glavi i
hoće da nas proglase genocidnim narodom? U stvarnosti to sve naravno nema veze, ni sa zdravom pameti, ni sa istinom: „genocidni narod“ ne postoji kao formulacija,
pravni efekti rezolucije su nepostojeći itd. Ali koga briga šta piše u rezoluciji i
kakvi su njeni stvarni efekti? Važno je da se time mlati 24/7 dok ne prođu
izbori.
Epidemija suvišnih rezolucija i pratećih histerija tu
nije stala. Tako su Crnogorci uzvratili dvojnim udarom: rezolucijom o genocidu
u Jasenovcu u paketu sa onom o „srpskom genocidu nad Crnogorcima“. Šta reći?
Šampionsku titulu u besmislenim rezolucijama ipak je odnio Denis Bećirević – neprikosnoveni presipač
iz šupljeg u prazno: tokom posjete Rimu nije našao ništa pametnije da ponudi
Parlamentu Italije do – pazite sad: da usvoji „rezoluciju podrške nezavisnosti
i suverenosti BiH“. Italija je zamlja u kojoj je nastao Alan Ford tako da se
nadamo da su oni ovu nesuvislu bedastoću protumačili, ne kao državnu politiku
BiH, već kao personalni omaž tom legendarnom stripu.
2.
„Saborovanje“
Budalesanje o
nepostojećim glupostima nastavilo se svesrpskim i svebošnjačkim saborovanjem, a
tom foliranju priključiće se izgleda i Crnogorci svojom verzijom „sabora“.
Ispod je intelektualnog
nivoa da se upuštamo u analizu „Deklaracije“ koja je tom prilikom usvojena – u
pitanju je tipično populističko kupusište o svemu i svačemu. Naravno, naša
jadna Narodna skupština, paradni primjer institucije koja se uporno bavi mlaćenjem
prazne političke slame, pohitala je da usvoji taj „istorijski“ dokument. Upravo
ta činjenica najbolji je dokaz da „Deklaraciju“ ne treba uzimati zaozbiljno: ko
normalan može povjerovati da bi se NSRS bavila nečim što se planira sprovesti?
Karakterističan primjer
blef teme koju nam je svesrpski narodni zbor donio je „dramatični“ problem 9.
januara. Neko je ispalio foru da se pređe na „Sretenje“ ili šta god, a naša
blesava opozicija odmah se poduhvatila suvišnog posla odbrane 9. januara od nepostojeće
„izdaje temelja Srpske“. Dokazujući, po ko zna koji put, da nisu u stanju da ne
šutnu ni jednu populističku loptu koju im vlast nabaci. I tako smo danima
slušali rasprave velikih srpskih patriota o temi koje zapravo nema.
Iako „Deklaracija“
nema, niti je zamišljena da ima, bilo kakav realni efekt sem zamlaćivanja
javnosti, bošnjački političari, očito jednako skloni uludom gubljenju vremena
na teferiče o glupostima, pohitali su sa svojim kontrasaborom i udarnički se
ovih dana zadali da se odbrane od fatamorgana-prijetnji koje ne postoje.
3.
Komšić i venecijanska komisija
Željko Komšić, još jedan od šampiona ovakvih
fora za gubljenje vremena i nerađenja ničega, dosjetio se da zatraži mišljenje
Venecijanske komisije na temu etničkog kriterija prilikom izbora sudija
Ustavnog suda. Do koje mjere je to glupost najjednostavnije se možemo uvjeriti
ako pogledamo šta Ustav propisuje glede tog izbora:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine sastoji se od
devet članova. a) Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana
Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda
za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom.
b) Sudije će biti
istaknuti pravnici visokog moralnog ugleda. Svako ko udovoljava takvoj kvalifikaciji
i ima pravo glasa može biti imenovan za sudiju Ustavnog suda. Sudije koje bira
predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i
Hercegovine ili bilo koje susjedne države.
Dakle, vidimo da naš
Ustav nigdje ni ne spominje etnički kriterij kao relevantan za izbor
sudija. Komšić bi mnogo bolje uradio da je pitao Venecijansku komisiju šta
znači ova neobično fleksibilna formulacija “pravnici visokog moralnog ugleda”,
koja je dopuštala da sudije postanu pojedini likovi sa vrlo skromnim pravnim
znanjem, a i moralnim ugledom, ali sa odgovarajućim partijskim pedigreom. No, to
je već ozbiljna tema i ko je lud da se bavi time kad može mlatiti praznu slamu
i zamajavati javnost ocjenom nepostojećeg kriterija.
4.
„Mirno razdruživanje“
Populistički cirkus nastavio
se najnovijom najavom osamostaljenja Republike Srpske. O tome se već može izdati
prava kompilacija hitova vlasti RS-a. Sjetimo se samo „Deklaracije“ SNSD-a iz
2015. sa šarmantnim naslovom: „Republika Srpska –
Slobodna i samostalna budućnost i odgovornost“. Naravno,
politike usvojene u toj Deklaraciji nikada nisu provedene, niti su pokušane da
budu provedene, iz prostog razloga što nije bilo ni namjeravano da se provedu. Ali obavile su svoju ulogu. Stoga ne čudi da
se opet poseže za temom „razdruživanja“ – s naglaskom na „mirno“. Naravno, ovo
je besmislica bez ikakvog utemeljenja u realnosti: međunarodno pravo ne priznaje
unilateralnu secesiju, te je „mirna“ (tj. zakonita) secesija Republike Srpske
moguća samo uz saglasnost političkog Sarajeva. Koliko je to realno ne treba
komentarisati. No, unatoč tome, naši neodgovorni političari potrošiće par mjeseci
baveći se tim glupostima. Mastilo na „prijedlogu o razdruživanju“ još se nije
ni osušilo, a u Federaciji je već krenula „patriotska“ histerija odbrane BiH od
nepostojećeg secesionizma RSa.
5.
Za dom spremni
Od svih populističkih neukusa
kojima nas ovih dana zasipaju naši političari najgadnija je ipak ova kampanja jeftinog
kič srbovanja/bošnjakovanja koju su nedavno poveli dokazani heroji i mirnodopski
prvoborci i sa „naše“ i sa „njihove“ strane – uvjeravajući nas kako su spremni
položiti živote i sebe i svojih najmilijih na oltar „naše stvari“.
Nažalost, mi smo kao
društvo dotakli takvo dno da se naši prvaci ne libe, ne samo prijetiti ratom,
već im nije ispod časti, ukusa i vaspitanja i vlastitu djecu uvlačiti u
političko blato u kome se valjaju. Disgusting. U politici možda cilj opravdava
sredstvo, ali za normalne ljude neka granica bi ipak trebalo da postoji.
Salo gori, a baba
se češlja
Mogli bismo ovaj niz
nastaviti do u nedogled – svako to može sam uraditi prostim prelistavanjem
dnevne štampe. Koliko god ove i slične budalaštine djelovale kao benigna
politička zadruga za zamajavanje naroda, one u stvari uopšte nisu bezazlene. Nema
sumnje da se naše političke elite baš dobro zabavljaju i sprdaju sa kontuzovanim
građanima, još uvijek uspijevajući „patriotskim“ performansima kupiti
oslobađanje od odgovornosti za katastrofalno stanje u zemlji. No, pretvaranje
države u populističku dembeliju nije besplatno: stvarni problemi ostaju
neriješeni – iz prostog razloga što se niko njima ni ne bavi. Dok naši lideri u
sigurnosti mira dokazuju ko je veći heroj, jurišaju na političke vjetrenjače i
provode nepostojeće planove, voz ode.
Dok mi izvodimo besmislene performanse, Ukrajina i Moldavija počinju pregovore
sa EU, cijene u marketima rastu, a egzodus se nastavlja. Ipak, najgore u ovoj
praksi političkih rijalitija nije samo to nazadovanje, već što se takvim praksama
konstantno održava neka vrsta vanrednog stanja u zemlji i zle krvi među
ljudima. Sa svim rizicima koje to nosi: kombinacija pod tepih gurnutih problema
sa stalno podgrijavanom frustracijom prema „onima drugima“ zapaljiva je stvar. Populistički
perpetum mobile ipak ne može vječno trajati, i, kako nas istorija uči, često se
ukine u nekoj vrsti drame. Imajući to u vidu, uistinu je frapantna neodgovornost
naših političkih elita, jednako kao i uporna indolentnost naroda, koji i dalje,
s pravim istočnjačkim fatalizmom, toleriše takvo ponašanje, mireći se sa
sudbinom.