Uz zahtjev da vlasti RS odustanu od uvrštavanja klevete u sistem
krivičnog prava, oni su objasnili zašto ovaj potez nije u skladu sa
najboljim praksama i važećim međunarodnima preporukama.
Na početku svog pisma oni su istakli da je BiH pružila dobar primjer
ostatku regiona kada je prije 20-ak godina dekriminalizovala klevetu, te
je naglašeno da bi ponovo kriminalizovanje klevete dovelo do nazatka u
stanju ljudskih prava.
Prenosimo ostatak pisma:
“Kriminalizacija klevete može imati negativan učinak na situaciju sa
ljudskim pravima u zemlji, naročito na slobodan i inkluzivni politički
diskurs, na pravo na traženje, dobijanje i širenje informacija, te na
slobodu štampe. Usvajanje ovih izmjena i dopuna predstavljalo bi veliki
nazadak u pravnom okviru za zaštitu slobode izražavanja u Bosni i
Hercegovini. Takođe, predloženi amandmani bili bi u suprotnosti sa
globalnim trendom dekriminalizacije klevete, što uključuje i evropski
region, gdje je nekoliko država članica EU i država sa kandidatskim
statusom za EU ukinulo krivičnu klevetu, ili su poduzele korake ka
njenom ukidanju. Ekselencijo, zbog toga pozivamo vlasti u Vašoj zemlji
da pažljivo preispitaju ove izmjene i dopune, te da osiguraju poštivanje
slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini.
“Kriminalizacija klevete može imati negativan učinak na situaciju sa
ljudskim pravima u zemlji, naročito na slobodan i inkluzivni politički
diskurs, na pravo na traženje, dobijanje i širenje informacija, te na
slobodu štampe. Usvajanje ovih izmjena i dopuna predstavljalo bi veliki
nazadak u pravnom okviru za zaštitu slobode izražavanja u Bosni i
Hercegovini. Takođe, predloženi amandmani bili bi u suprotnosti sa
globalnim trendom dekriminalizacije klevete, što uključuje i evropski
region, gdje je nekoliko država članica EU i država sa kandidatskim
statusom za EU ukinulo krivičnu klevetu, ili su poduzele korake ka
njenom ukidanju. Ekselencijo, zbog toga pozivamo vlasti u Vašoj zemlji
da pažljivo preispitaju ove izmjene i dopune, te da osiguraju poštivanje
slobode izražavanja u Bosni i Hercegovini.
Prije nego ukažemo na konkretna pitanja u vezi sa predloženim
izmjenama i dopunama Krivičnom zakoniku, želimo izložiti međunarodni
okvir koji pokriva slobodu izražavanja. Članom 19. Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima (ICCPR)1 određeno je da „svi imaju pravo
zadržati svoja uvjerenja bez miješanja sa strane”, te da “svi imaju
pravo na slobodu izražavanja; to pravo obuhvata slobodu traženja,
primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno,
tiskom ili umjetničkim oblikom, ili kojim drugim sredstvom prema svom
ličnom izboru i bez obzira na granice”. Ovo pravo ne obuhvata samo
razmjenu informacija koje su povoljne za nekoga, već takođe i one koje
su kritične, šokantne ili uvredljive.
Ograničenja na pravo na slobodu izražavanja moraju biti usklađena sa
zahtjevima iz Člana 19(3)., odnosno moraju biti utvrđena zakonom i
moraju ispunjavati neki legitimni cilj, te moraju biti nužna i
srazmjerna radi (a) poštivanja prava ili ugleda drugih, i (b) zaštite
državne sigurnosti, javnog reda (ordre public), ili javnog zdravlja ili
morala. Na Državi je teret dokazivanja da pokaže da su takva ograničenja
u skladu sa Paktom. Komitet za ljudska prava je podsjetio da se ne
smije obrnuti redoslijed u vezi između prava i ograničenja, odnosno
između norme i izuzetka.
Pošto ograničavaju pravo na slobodu izražavanja, zakoni o kleveti
podliježu usko definisanim zahtjevima iz Člana 19(3). U skladu sa
zahtjevom za legalnost u Članu 19(3)., nije dovoljno da se ograničenja
na slobodu izražavanja formalno donesu kao domaći zakoni ili propisi.
Ograničenja takođe moraju biti dovoljno jasna, pristupačna i predvidiva.
Zahtjev za postojanje nužnosti u Članu 19(3). podrazumijeva procjenu
srazmjernosti ograničenja, u svrhu osiguravanja da su ograničenja
„usmjerena na određeni cilj i da ne zadiru na neprimjeren način u prava
ciljanih lica“. Miješanje u prava trećih lica nastalo na taj način
takođe mora biti ograničeno i „opravdano u pogledu interesa koji
podržavaju ovakvo narušavanje“. Ograničenja moraju biti „instrument sa
najmanjim narušavanjem među instrumentima kojim se može postići željeni
rezultat“.
Komitet za ljudska prava je naglasio da zakoni o kleveti „ne smiju, u
praksi, služiti za gušenje slobode izražavanja“, kao i da Države
trebaju razmotriti dekriminalizaciju klevete. Komitet je potcrtao
važnost pažljive izrade zakona o kleveti, kako bi se osigurala puna
usklađenost sa Članom 19(3). Ovo uključuje izbjegavanje pretjeranih
kaznenih mjera, kao i valjane odbrane, uključujući i javni interes u
ovoj materiji i odbranu istine. Komitet je takođe naglasio da primjenu
krivičnog prava treba omogućiti samo u najozbiljnijim predmetima, te da
služenje zatvorske kazne nikad nije odgovarajuća kazna.
Praksa u Državama je pokazala da se zakoni o krivičnoj kleveti često
koriste protiv novinara, političkih protivnika, branilaca ljudskih prava
i drugih lica koja su kritički nastrojena prema dužnosnicima i
politikama vlasti. Tužilačke ovlasti Države se zapravo koriste kako bi
se ućutkala legitimna politička kritika. Zakoni o kleveti nikad se ne
trebaju koristiti da bi se spriječilo kritikovanje javnih ličnosti.
U našem izvještaju Vijeću za ljudska prava o „Dezinformacijama i
slobodi mišljenja i izražavanja“, potvrdili smo da se „krivično pravo
treba koristiti samo u veoma izuzetnim i najgorim okolnostima
podsticanja na nasilje, mržnju ili diskriminaciju. Zakoni o krivičnoj
kleveti predstavljaju nasljeðe kolonijalne prošlosti i za njih nema
mjesta u modernim demokratskim društvima. Treba ih ukinuti“2. Slično
tome, u izvještaju Vijeću za ljudska prava o „Jačanju slobode medija i
bezbjednosti novinara u digitalnom dobu“, potvrdili smo da „Države
trebaju ukinuti krivičnu klevetu i podrivačke zakone o kleveti, kao i
zakone koji kriminaliziraju kritiku državnih institucija i dužnosnika.
Kriminalizacija govora (osim u najgorim slučajevima pozivanja na nasilje
i mržnju) je nesrazmjerna, guši novinarstvo i šteti demokratskom
diskursu i učešću javnosti“3.
Želimo takoðe da podsjetimo na Rezoluciju 76/173 Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija o Bezbjednosti novinara i pitanju nekažnjivosti, koja
je usvojena 2021. godine i podržana od strane Bosne i Hercegovine. Ova
Rezolucija poziva Vlade da osiguraju da se zakoni o kleveti ne
zloupotrebljavaju kako bi se cenzurisali novinari i miješalo u njihov
rad, te „da, po potrebi, revidiraju i ukinu takve zakone, u skladu sa
obavezama Država prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima“.
Članom 20(2). Pakta propisano je da se „svako pozivanje na
nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja podstiče diskriminaciju,
neprijateljstvo ili nasilje, mora zakonom zabraniti“. On ima visok prag
pošto se njime zahtjeva ispunjavanje tri komponente: (a) pozivanje na
mržnju; (b) pozivanje koje predstavlja podsticanje; i (c) podsticanje
koje bi moglo dovesti do diskriminacije, neprijateljstva ili nasilja.4
Pitanja za razmatranje
U vezi sa nacrtom izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Republike
Srpske o „krivičnim djelima protiv časti i ugleda“, želimo da ukažemo na
sljedeća pitanja.
Neodređeni i preširoko postavljeni pojmovi i definicije
Kao prvo, primjećujemo korištenje neodređenih i nepreciznih pojmova i
definicija u predloženim člancima u nacrtu izmjena i dopuna:
Član 208a(1). kriminalizuje ‘uvredu’ drugog lica. Pošto je pojam
„uvrede“ veoma subjektivan i otvoren za najrazličitija tumačenja,
postoji rizik proizvoljnog tumačenja ovog člana. Usljed neodređenog i
preširoko postavljenog karaktera ovog člana, isti može onemogućiti
političke karikature ili satiru na račun političkih ličnosti, a to su
dozvoljeni oblici izražavanja. Komitet za ljudska prava jasno je
konstatovao da puka činjenica da se takvo izražavanje smatra uvredljivim
za javnu ličnost nije dovoljna da opravda ograničavanje ili
kažnjavanje. Sam po sebi, uvredljiv govor nije protivzakonit prema
međunarodnom pravu.
Član 208a(3). sadrži olakšavajuću okolnost u vezi sa djelom „uvrede“,
tj. da sud može učinioca osloboditi kazne u slučaju da je „učinilac bio
izazvan „nedostojnim ponašanjem“ uvrijeđenog (…)“. Ono što, međutim,
nedostaje je jasna definicija onoga što se podrazumijeva pod
‘nedostojnim ponašanjem’, te je formulacija veoma subjektivna i otvorena
za različita tumačenja. Ne samo da je ova odredba nejasna, već i sam
amandman ne omogućava novinarima da se brane od klevete tvrdnjom da je
informacija pružena ‘u dobroj vjeri’ ili u ‘javnom interesu’. Kao takva,
ova odredba može imati štetan učinak na slobodu štampe tako što će
podsticati novinare na samo-cenzuru.
Član 208c(1). kriminalizuje ako neko „pronosi štogod iz ličnog ili
porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili
ugledu”. Pošto Član 208c(4). propisuje da se istinitost ili neistinitost
onog što se iznosi ili pronosi iz ličnog ili porodičnog života nekog
lica ne može dokazivati, osim u slučajevima iz Člana 208d. ovog
Zakonika, te pošto stav (1) istog člana propisuje da djelo postoji ako
se moglo naškoditi ličnom ili porodičnom životu lica, ova odredba
implicira subjektivnu procjenu (percepciju da se naškodilo časti i
ugledu) kao određujući kriterij krivičnog djela. Iako je Članom 17.
Pakta utvrđeno da niko ne može biti izložen proizvoljnom ili
protivzakonitom uplitanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili
prepiske, niti protivzakonitim napadima na njegov čast i u ugled,
predloženom odredbom nisu utvrđeni razumni izuzeci, kao npr. otkrivanje u
javnom interesu.
U Članu 208e., nacrt izmjena i dopuna priznaje isključivanje
protivpravnosti u određenim okolnostima, ako se radi o uvredljivom
izražavanju u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u
vršenju dužnosti propisane zakonom, novinarskog poziva, političke ili
druge javne ili društvene djelatnosti ili odbrani nekog prava. Međutim,
prema istom članu, takvi izuzeci se primjenjuju samo ako se može
utvrditi da takvo izražavanje nije učinjeno sa namjerom omalovažavanja. U
mnogim slučajevima je teško utvrditi da nije postojala takva namjera,
te stoga ovisi o subjektivnoj ocjeni suda. Nadalje, nije u potpunosti
jasno ko bi bio zaštićen ovom odredbom, pošto zakon ne propisuje ko je
kvalifikovan da bude “novinar”, “umjetnik”, “akademik”, itd. Nadalje,
što se tiče uvredljivog izražavanja u vezi javnih ličnosti,
“omalovažavanje” jeste subjektivan pojam, tako da to u određenoj mjeri
treba tolerisati.
Predložena izmjena i dopuna Člana 340(1). propisuje da „ko u postupku
pred sudom izloži poruzi sud, sudiju, javnog tužioca ili advokata ili
ko djelo izvrši pismenim podneskom sudu, kazniće se novčanom kaznom ili
kaznom zatvora do jedne godine“. Član 340(2). tome pridodaje otežavajuću
okolnost da u slučaju da je ovo djelo „učinjeno na posebno neprimjeren
način ili je uvredljivo izražavanje takvog značaja da je dovelo ili je
moglo dovesti do težih štetnih posljedica za oštećenog, učinilac će se
kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine“. Pojam
„posebno neprimjerenog načina“ dvosmislen je i može otvoriti vrata za
proizvoljnu primjenu otežavajućih okolnosti. Nadalje, s obzirom da je
svrha utvrđivanja nepoštivanja suda da se osigura integritet pravosudnog
postupka, štetne posljedice trebaju biti u vezi sa „štetnim
posljedicama za integritet pravosudnog postupka“, a ne za „oštećenog“.
Kao takva, ova odredba u ovom obliku poništava svoju svrhu.
Predloženi Član 208d. ne bi bio usklađen sa međunarodnim standardima za ljudska prava, a i bespotreban je u odnosu na Član 359.
Predložena izmjena Člana 208d. kriminalizuje javno izlaganje „poruzi
ili preziru lice ili grupu zbog pripadnosti određenoj rasi, boji kože,
vjeri, nacionalnosti ili zbog etničkog porijekla, seksualnog
opredjeljenja ili rodnog identiteta“. Ovaj amandman ide puno dalje od
Člana 20(2). Pakta i rizikuje zadiranje u legitiman govor. Ovaj član
Pakta zabranjuje pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju samo
kada to predstavlja podsticanje i kada bi takvo podsticanje moglo
izazvati diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. Član 208d. traži
puno manje („porugu ili prezir“), te ne sadrži uslov da je izražavanje
jednako podsticanju nasilja, diskriminacije ili neprijateljstva. Kao
takav, nacrt ovog amandmana se ne čini da je usklađen sa međunarodnim
pravom o ljudskim pravima. Nadalje, primjećujemo da je obaveza prema
Članu 20(2). Pakta već pokrivena Članom 359. Krivičnog zakonika
Republike Srpske, koji kriminalizuje javno podsticanje nasilja i mržnje
na različitim osnovama, te stoga dovodimo u pitanje nužnost uvođenja
ovog kaznenog djela.
Pored korištenja neodređenih i preširoko postavljenih definicija,
stroge kazne predviđene predloženim izmjenama i dopunama, sa novčanim
kaznama za uvredu u rasponu od 8.000 KM (4.352 $) do 50.000 KM (27.204
$) mogu imati obeshrabrujući učinak na slobodu izražavanja. Članovi
208a(2)., 208b(2). i 208c(2). takođe uvode otežavajuću okolnost ako je
djelo učinjeno putem štampe, radija, televizije ili putem društvenih
mreža, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo
dostupno većem broju lica. Ovo može redom dovesti do povećanja novčane
kazne i do 50.000 KM (25.482 $), 80.000 KM (40.771 $) ili 100.000 KM
(50.964 $).
Ove novčane kazne nisu samo nesrazmjerno visoke, već i otežavajuće
okolnosti ulaze u rizik prozvoljne primjene zbog preširoko postavljenih
pojmova kojim se opisuju načini širenja koji potpadaju
pod ovu odredbu, uključujući i javne skupove ili na drugi način, bez
ikakve jasnoće ili ograničenja što se tiče karaktera ili veličine javnih
skupova, te bez naznake šta bi ‘na drugi način’ moglo da znači.
Nametanje zatvorskih kazni na osnovu nacrta izmjena i dopuna Člana
340. omogućuje služenje zatvorske kazne do dvije godine. S tim u vezi,
želimo da ponovimo konstataciju Komiteta za ljudska prava kojom se
naglašava da zatvorska kazna nikad ne može biti odgovarajuća kazna za
klevetu.
Kao rezultat neodređenih i preširoko postavljenih definicija, postoji
rizik da će se članovi sadržani u predloženim izmjenama i dopunama moći
primjeniti na široki spektar ponašanja koja se ustvari mogu regulisati
mjerama sa manjim stepenom narušavanja, što uključuje i korištenje
drugih pravnih okvira, kao npr. građansko pravo. Kao što je već rečeno,
Komitet za ljudska prava savjetovao je protiv korištenja zakona o
krivičnoj kleveti, naglašavajući da se krivično pravo treba koristiti
samo u najozbiljnijim predmetima i da služenje zatvorske kazne nikad
nije odgovarajuća kazna. Što se tiče regulisanja govora, presumpcija ide
u korist slobode izražavanja, stoga kada se ograničava govor, treba
odabrati mjeru sa najmanjim stepenom narušavanja. Sasvim jasno se ovaj
zahtjev krši krivičnim gonjenjem na preširoko postavljenim i neodređenim
osnovama i sa strogim kaznama.
Član 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske prepoznaje načelo
supsidijarnosti: „Krivična djela i krivične sankcije propisuju se samo
za ona protivpravna djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge
individualne i opšte vrijednosti društva ustanovljene ustavom i
međunarodnim pravom tako povređuju ili ugrožavaju da se njihova zaštita
ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude“.
Nadalje, primjećujemo da je kleveta već pokrivena građanskim pravom u
Bosni i Hercegovini, uključujući i Republiku Srpsku, u skladu sa
zakonom o zaštiti od klevete. Takođe, shvatamo da se pred sudovima u
Bosni i Hercegovini nalazi oko 300 takvih predmeta građanskog prava.
Kaznena djela propisana u izmjenama i dopunama, uključujući i Članove
208a., 208b. i 208c., nisu takve prirode da iziskuju odgovor na osnovu
krivičnog prava, naročito zato što je takvo ponašanje već pokriveno
postojećim građanskim pravom. Kao što je već rečeno, ozbiljnija kaznena
djela koja bi predstavljala podsticanje na nasilje i mržnju su već
dovoljno pokrivena postojećom zabranom podsticanja na nasilje i mržnju
iz Člana 359. Krivičnog zakonika Republike Srpske.
Činjenica da slično ponašanje postaje kažnjivo pod drugačijim pravnim
režimima takođe dovodi do rizika kršenja međunarodno utvrđenog načela
ne bis in idem (dvostruka nepravda). Evropski sud za ljudska prava
utvrdio je da niko ne može biti kažnjen dvaput (u skladu sa dva
različita zakona) za isto kazneno djelo.5
Nedostatak transparentnosti u procesu konsultacija
Ukazujemo da civilno društvo u svojim komentarima ističe da nacrt
izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Republike Srpske nije bio cirkulisan
na transparentan način. Obavješteni smo da su bile objavljene dvije
različite verzije nacrta amandmana, prva u februaru, iako se čini da
niko tada nije vidio taj nacrt, a vlasti su izjavljivale da ne postoji
nikakav nacrt, te drugi nacrt 3. marta. Čini se, međutim, da u prvoj
verziji nije bilo uvršteno poglavlje o krivičnim djelima protiv časti i
ugleda. U obrazloženju nacrta izmjena i dopuna objavljenom 3.3.2023.g.,
Ministarstvo pravde je naznačilo da nije zaprimilo nikakve
komentare niti prijedloge do utvrđenog roka od sedam dana po objavi
nacrta u februaru. Mada su obje verzije objavljene na službenoj internet
stranici Vlade Republike Srpske, čini se da nisu poduzeti nikakvi
koraci kako bi se aktivno plasirao prijedlog ili obavjestila javnost na
neki drugi način.
Zaključna zapažanja
U vezi gore navedenog, ekselencijo, tražimo od Vaših vlasti da povuku
predložene izmjene i dopune Krivičnog zakonika Republike Srpske i
odustanu od kriminalizacije izražavanja putem sistema krivičnog prava.
Pošto smo odgovorni u skladu sa mandatima koji su nam dati od strane
Vijeća za ljudska prava da tražimo pojašnjenja za sve predmete na koje
nam se ukaže pažnja, unaprijed se zahvaljujemo na Vašim zapažanjima u
vezi sljedećih pitanja:
1. Molimo da dostavite sve dodatne informacije i/ili komentare koje
imate u vezi gore navedene analize nacrta izmjena i dopuna Krivičnog
zakonika Republike Srpske.
2. Molimo da dostavite svoja opažanja u vezi toga na koji način
predviđene izmjene i dopune jamče slobodu izražavanja u Bosni i
Hercegovini, uz puno poštivanje međunarodnih obaveza BiH prema Članu 19.
ICCPR-a.
3. Molimo da objasnite na koji su način vlasti osigurale provođenje
adekvatnih javnih konsultacija prije podnošenja amandmana parlamentu.
Ekselencijo, ova komunikacija, koja predstavlja komentar na
zakonodavne propise koji su u procesu usvajanja ili su nedavno usvojeni,
kao i svi odgovori koje dobijemo od Vaših vlasti, postaće javni nakon
48 sati putem internet stranice za izvještavanje o komunikaciji. Takođe
će nakon toga biti dostupni u redovnom izvještaju koji se dostavlja
Vijeću za ljudska prava.
Ekselencijo, stojimo na raspolaganju Vašim vlastima za sve tehničke
savjete koji im mogu biti potrebni kako bi se osiguralo puno
usklađivanje propisa sa obavezama prema međunarodnim ljudskim pravima.
Primite, ekselencijo, izraze našeg najvećeg poštovanja.