Kushtrim Koliqi
rođen je 1984. godine u Prištini (Kosovo). Radi kao pozorišni, filmski režiser,
producent i aktivista. Diplomske i master studije završio je na Fakultetu
dramskih umjetnosti u Prištini, a doktorske studije na South East Univerzitetu
u Sjevernoj Makedoniji. Sarađivao je sa Narodnim pozorištem Kosova u Prištini
kao i sa lokalnim i privatnim teatrima. Od 2003. godine direktor je
organizacije “Integra”.
“Nema svaka
pozorišna predstava zadatak da šokira publiku. Ali, kada izađete iz pozorišta,
nakon što ste pogledali pozorišnu predstavu, postavlja se pitanje o čemu ćete
govoriti i kako ćete o tome govoriti. Da li će biti riječ o tim perspektivama
koje su prikazane, ili ne” – kaže Koliqi.
Prema mišljenju
sagovornika BUKA magazina, najveći problem za razmjenu pozorišnog iskustva i
razmjene pozorišnih stvaralaca u regiji predstavlja državna kontrola
institucija kulture, ali i strah koji nemaju samo menadžeri pozorišnih kuća već
i pozorišni stvaraoci.
“Lično, ne mogu
da razumijem umjetnike koji nemaju otvorenu viziju, vlastito mišljenje, jer
čovjek ne može biti otuđen od tog mišljenja. Ne može da nema poziciju. Ako je
nema, onda je politika pobijedila nad njim. Jer to je dužnost politike: da
uništi individualne pozicije, individualno mišljenje koje može da se
konfrontira glavnom toku. Pozicija pozorišnih umjetnika mora biti da takva da umjetnik
ima poziciju čiji je zadatak da se konfrontira glavnom toku (mainstream), da
ima specifičnu akciju i strategiju da razvija publiku na takav način da publika
pozorišne predstave bude nužno ona koja raščišćava sa glavnim tokom” – ističe
Koliqi.
Je li pozorište jedan od ključnih alata
za suočavanje sa dominantnim agendama političkog spektakla koji se prezentuje u
mass medijima?
Pozorište je
veoma moćan alat ako se koristi ispravno. Problem je kako ga koristi većina
autora u ovom regionu bivše Jugoslavije odnosno Balkana. Naravno da postoje
profesionalci i kreatori koji koriste moć pozorišta da bi se bavili pitanjima
koje smatramo bitnim za društvo. Većina stvaralaca koji rade u javnim
institucijama i dopiru do javne sfere pokazuju više interesovanja da se ne bave
osjetljivim pitanjima i temama. Poneko ne vidi teatar kao angažovanu umjetnost
već samo kao vizuelnu, estetsku kreaciju za koju ne trebaju hrabrost ni
intelekt, pa ni teme koje nisu u korist opštih mjesta javnog diskursa,
narativa, recimo to tako – agendi.
Postoje ljudi
koji u Orwelovoj “Životinjskoj farmi” vide priliku za estetizovanje pozorišne
predstave bez ikakvog istraživanja političkih konotacija. To onda završi kao
neuspješna dječja predstava. Manjina ipak koristi teatar kao alat angažovane,
posvećene umjetnosti čiji je zadatak suočavanje sa kritičnim političkim pitanjima.
Kada se u tekstu pojave društvena pitanja, to ne treba gledati kao samo još
jedan projekat u kome će se pokazati estetska kreativnost. Treba posmatrati
takve situacije kao misiju koja nalaže da se ukaže na viziju, a naravno i
dominantne i alternativne pozicije iz kojih treba posmatrati temu i pitanja.
Ima li pozorište danas uslove da kreira medij
alternativnog prostora i alternativnog vremena?
Kreacija alternativnog
prostora i alternativnog vremena je, naravno, alat na koji pozorište apsolutno
uvijek može računati. Nevjerovatno je iskustvo graditi paralelnu stvarnost,
nasuprot mainstremu svakodnevnog
života koji čine političke i društvene okolnosti. Koliko se i kako koristi ta
mogućnost – to je već drugo pitanje. Pozorište mora biti posmatrano kao alternativni
prostor i alternativno vrijeme i za pokretanje i za predstavljanje novih ideja,
čak i u onom smislu koji nalaže prezentacije novih agendi, novih narativa, pa i
potpunu eliminaciju onih agendi i narativa koji računaju na konstantno “pranje
mozga” dominantne većine, a to je ono što pretežno vidimo u ovom području kad
govorimo o političkim idejama “držača uzdi” vlasti, dominantnih medija i
manipulacije koja dopire iz obrazovnog sistema.
Da li je za
nekoga pozorište siguran prostor za nove agende – to definitivno zavisi od toga
da li je taj neko dovoljno hrabar da osjeti taj prostor koji svakako jeste
siguran. U sistemu, ta sloboda se mora osjetiti i time osvojiti. Treba imati na
umu olakšavajuću okolnost: nacionalističkim narativima taj prostor ionako nije
glavni prostor koji koriste za širenje svojih agendi. Svaka nova ideja, u tom
smislu, jeste u nekoj vrsti konflikta sa vladajućim, dominantnim ideologijama,
jer kao ideja može da predstavlja ideološku prijetnju za okoštali mainstream mentalitet.
Šta može pozorište učiniti da
demistifikuje etiku “savremenog čovjeka” i istovremeno etiku pažnje?
Pretpostavljam
da pozorište, kao i bilo koja druga umjetnost u savremenom dobu, ako nije
korištena za propagandu i ako nije (što je slično) takođe potpuno nekorištena
za kritičko mišljenje, može imati izuzetan doprinos za dekonstrukciju i
demistifikaciju različitih pitanja, problema, kreiranih mitomanija i
dominantnih istina u društvu. Pozorište ima moć da promoviše i njeguje nove
vizije društva koje neće pratiti društvo na njegovom navodnom putu ili putu
koji se etablirao kao put društva, već upravo ima zadatak da kreira nove
puteve. Isključivo one kojim će pozorište otvarati “vrata i prozore” za mase.
U predstavi
“Otac i otac” koja je posvećena pitanjima nestalih u prethodnom ratu posmatram
pitanje gradnje slučaja koji nije običan ili onakav kakav se inače predstavlja
u zvaničnom diskusru. Iako imamo još uvijek 1600 nestalih u prethodnom ratu,
albanska strana želi da proda svoj stalni politički narativ: kako su svi
nestali na Kosovu bili Albanci. To je mišljenje koje poražava i koje potpuno
zaboravlja činjenicu da su velike žrtve rata na Kosovu bili takođe Srbi, Romi,
Bošnjaci, Turci, Jevreji. To je za mene bilo problematično. Smatram da
pozorište mora imati takvu ulogu da dekonstruiše i demistifikuje taj narativ,
jer se jedino pozorište pokazalo kao moguć medij za bavljenje tom temom. Iskoristio
sam “prazan prostor” Ekološkog muzeja u Prištini da upotrebim različite režiserske
ključeve, koristim “tijelo biti” Grotowskog i “metod sistema” Stanislavskog,
ali i alijenaciju (otuđenje) po uzoru na Brechta. Zbog teme i načina tretmana
ta predstava postala je ozbiljan društveni događaj, a ne samo pozorišni.
Koristio sam svjetlo na veoma suptilan način, tako da odgovara kreiranom
ambijentu, a cjelokupni sistem scenske tehnike korišten u “praznom prostoru”
kombinovao sam tako da direktno utiče na način doživljavanja sistema koji
gradim ili alijenacije od dominantnog sistema.
Nema svaka
pozorišna predstava zadatak da šokira publiku. Ali, kada izađete iz pozorišta,
nakon što ste pogledali pozorišnu predstavu, postavlja se pitanje o čemu ćete
govoriti i kako ćete o tome govoriti. Da li će biti riječ o tim perspektivama
koje su prikazane, ili ne. Problem je što pozorišni stvaraoci danas mnogo više
pažnje posvećuju samim tehnikalijama, a sve manje govore o orijentaciji,
viziji, konkretnom uticaju koji pozorišna predstava ima. Pravo pitanje je koji
je to signal prenesen od pozorišnih stvaralaca do publike, i koji uticaj imaju odluke
koje su donesene na pozornici – iskazi koji su se našli pred publikom, pažnja posvećena
senzitivnim pitanjima, itd. Ako to uzmemo u obzir, mogu reći da su, nažalost,
rasprave i pozorišnih stvaralaca i pozorišne publike danas veoma sterilne.
Podržavate li korištenje pozorišta kao
medija za suočavanje sa prošlošću?
Da, potpuno.
Nažalost, mnogo takvih pozorišnih uradaka su pamfleti, a ne pozorišna djela
koja propituju šta je to prošlost donijela, djela koja se konfrontiraju
dominantno predstavljenim činjenicama, odnosno djela koja rade sa konkretnim
činjenicama i kritičkim promišljanjem dokaza iz prošlosti. Naravno da postoje
dramaturzi i reditelji koji se time bave u regiji, ali postoje i oni koji su
pozorišnu djelatnost pretvorili u agenturu onog što se shvata kao “UN pristup”.
Nasljeđe
prošlosti u pozorišnim djelima mora se koristiti ispravno, baš onakvo kakvo je,
na svim nivoima. Istovremeno mora biti otvoreno za istinu, a tu poziciju mora zauzeti
i “međunarodna zajednica”. Ponekad je istina zabranjena iz nekog razloga ili s
nekim ciljem, kako se ne bi narušila interetnička saradnja. To je grozno, jer
interetničke saradnje nema ako se još uvijek ne mogu poštovati činjenice i
nasljeđe prošlosti.
Ako ćemo
zaboravljati potpuno prošlost – a mnoge inicijative međunarodne zajednice imaju
te elemente da ne dozvoljavaju ljudima da se bave prošlošću onakvom kakva jeste
bila – onda nema procesa zaliječenja koji je prirodan. Kao reditelj i kao
aktivist, razočaran sam zbog rada političara, međunarodne zajednice koji agendu
suočavanja s prošlošću nisu predstavili na korektan način.
Ima li u ovom regionu čestih razmjena
pozorišnih iskustava i pozorišnih stavaralaca?
Ove razmjene su
vidljivije i aktivnije u grupi govornika slovenskih jezika: Srbija, Hrvatska,
Bosna i Hercegovina, Slovenija, dok Kosovo i Albanija imaju svoje razmjene.
Nije riječ o politikama, već o ad hoc bazi.
Tu mora postojati ozbiljna politika koja će dovesti do razmjene iskustava i
upoznavanja ljudi, do što većeg broja gostovanja u drugim zemljama. Osnovni
razlog što to ne funkcioniše danas je politika, pa tek poslije jezik. Nažalost,
neke pozorišne institucije koje finansijski zavise od države uslovljene su
državnom kontrolom. Neki umjetnici ipak imaju hrabrosti da se konfrontiraju tom
sistemu. Veoma je teško doći do državne podrške produkciji. Ne kažem da ljudi
ne razumiju, ne vole, da im se ne sviđa ta saradnja, ali naprosto osjećaju
strah, i taj strah nemaju samo menadžeri pozorišnih institucija, nego se taj
strah širi i dublje – do ansambla, umjetnika.
Lično, ne mogu
da razumijem umjetnike koji nemaju otvorenu viziju, vlastito mišljenje, jer
čovjek ne može biti otuđen od tog mišljenja. Ne može da nema poziciju. Ako je
nema, onda je politika pobijedila nad njim. Jer to je dužnost politike: da
uništi individualne pozicije, individualno mišljenje koje može da se
konfrontira glavnom toku. Pozicija pozorišnih umjetnika mora biti da takva da umjetnik
ima poziciju čiji je zadatak da se konfrontira glavnom toku (mainstream), da
ima specifičnu akciju i strategiju da razvija publiku na takav način da publika
pozorišne predstave bude nužno ona koja raščišćava sa glavnim tokom. Ne samo
publika koja ima individualno mišljenje, gradi individualne pozicije, publika
otporna na mediokritete, već upravo publika koja još uvijek nije raščistila sa
“glavnim tokom” i još uvijek nije, uslovno rečeno, konvertovana. Taj element
“balona” je veoma problematičan za alternativne produkcije, jer računa na
održavanje veoma malog kruga. To je ono što ne volim.
Kada smo
pokrenuli “Mirëdita, dobar dan!”, prije devet godina, imali smo na umu razmjenu
umjetnika, akademija, mladih, a danas je političko stanje još gore nego što je
bilo kad smo počeli. S druge strane, “Mirëdita, dobar dan!” je jedina
ustanovljena platforma u kojoj umjetnici, naučnici, predavači i mladi
razmjenjuju rad i perspektive bez kontrole ili sponzorstva iz politike. To je
veoma mali prozor u svijet. Mi nemamo nikakvu pretjeranu podršku, a festival se
održava još uvijek jer vjerujemo da je ovo posljednji prozor koji je otvoren za
oba društva. Kada smo počeli sa radom na festivalu u Beogradu, mnogi ljudi
uopšte nisu bili upoznati sa nekim narativima o zajedničkoj saradnji koje smo
željeli da pokrenemo, kao uostalom ni u Prištini. Ponosan sam na festival “Mirëdita,
dobar dan!” jer je pokazao da će poboljšanje odnosa između dvije zemlje imati
svoju istorijsku ulogu. Mislim da imamo jasnu misiju – da otvorimo kanal
komunikacije između dva društva. Takođe, imamo profesionalne i umjetničke
standarde kuriranja sadržaja: kakav je sadržaj, kako je tertiana produkcija,
kakav umjetnički element donosi.
Mislite li da izborom mjesta i vremena
jedna pozorišna predstava ili jedan umjetnički događaj biraju klasnu, socijalnu
strukturu publike?
Da, svakako.
Ali postoje i zemlje u kojima postoji realna strategija koncepta razvoja
publike u koju država ulaže ozbiljna sredstva, poput Ujedinjenog Kraljevstva. To
je ono što naša društva nemaju. Podržavam strategije razvoja publike ne samo
pozorišta, već i filharmonije ili drugih umjetnosti. To su koncepti koji su se
već pokazali veoma uspješnim, i neophodno je to razvijati na državnim nivoima,
za što su potrebna ozbiljna ulaganja države.
Udruženje “Integra”
koje vodim radi sa obrazovnim institucijama, radništvom u fabrikama, različitim
zajednicama u društvu, i želi da pokaže gostoprimstvo i želju da ti ljudi budu
dio publike i pridruže se u publici naših pozorišnih predstava ili drugog
kulturnog sadržaja. Ipak, sve više vjerujem da to mora biti dugoročna
strategija, konkretan rad državnih institucija i rad na državnom nivou.
Ne vjerujem u
elemente elitističke produkcije. Naravno da intelektualna elita već ima i razvija
svoju publiku, ali pozorišna umjetnost i druge umjetnosti moraju razvijati
svoju publiku. To je situacija koja mora biti tretirana na dva načina: mora je
tretirati država, sa svojim finansijama, ali moraju to činiti i pozorišni
profesionalci.