UVODNA RAZJAŠNJENJA
Dana 17. marta 2023. godine, Predraspravno vijeće II (stalnog) Međunarodnog krivičnog suda, izdalo je nalog za hapšenje Vladimira Vladimiroviča Putina i Marije Aleksejevne Lvove-Belove, Povjerenice za prava djece. Putina (1952), predsjednika Ruske Federacije, ovaj međunarodni sud smatra odgovornim za ratne zločine i nezakonite deportacije stanovništva (djece) sa okupiranih područja Ukraine na područje Ruske Federacije, počinjene od februara 2023. godine. Postoje osnovi sumnje da Putin snosi individualnu krivičnu odgovornost za ove zločine, čineći ih samostalno, zajedno sa drugima ili posredstvom drugih, te odgovornost za propuštanje odgovarajuće kontrole nad civilnim i vojnim osobljem koje je počinilo zločine, a prema principima komandne odgovornosti. Za slično činjenično stanje, odnosno zločine, tereti se i Marija Aleksejevna Lvova-Belova. Predraspravno vijeće II je, na osnovu podneska Tužilaštva od 22. februara 2023. godine, da postoji razumna osnova da su osumnjičeni odgovorni za nezakonite deportacije stanovništva i nezakonite deportacije stanovništva iz okupiranih područja Ukrajine na teritoriju Ruske Federacije, na štetu djece Ukrajine. Nalozi za hapšenje su tajni, kako bi se, navodi sud, zaštitile žrtve i svjedoci kao i u interesu istrage. O individualnoj (ili komandnoj) odgovornosti za agresiju u ovim nalozima nema ni riječi.
Za potrebe ovo teksta, razjasnićemo šta, prema odredbama međunarodnog prava, predstavlja međunarodni zločin agresije. Rezolucijom Generane skupštine Ujedinjenih nacija o definisanju agresije – 3314 (XXXIX) iz 1974. utvrđeno je da je “agresija upotreba oružane sile od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države, ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija…”. Član 2. spomenute Rezolucije regulira da upotreba sile od strane države protivno odredbama Povelje UN-a konstituira prime faciae dokaz čina agresije a Vijeću sigurnosti je dato ovlašćenje da utvrdi postojanje agresije u svjetlu ostalih relevantnih okolnosti, uključujući i fakt da čin navodne agresije ili njegove kozekvence nisu dovoljno teške. U Rezoluciji nadalje stoji da će, bez obzira da li je rat objavljen, kao akt agresije, inter alia, biti kvalificirani slijedeći postupci: (1) invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritoriju druge države, kao i vojna okupacija (čak i privremena) koje se rezultat ovih napada; (2) bombardovanje jedne države od strane oružanih snaga druge države, kao i korištenje bilo kojeg oružja od strane jedne države protiv teritorija druge države; (3) blokada luka ili obale jedne države od strane druge države; (4) napad oružanih snaga jedne države na kopnene, pomorske i vazduhoplovne snage, pomorsku ili vadušnu flotu druge države; (5) upotreba oružanih snaga jedne države, koje s pristankom zemlje prijema nalaze na teritoriji ove posljednje, protivno uslovima predviđenim u sporazumu, odnosno ostajanje tih snaga na teritoriji zemlje prijeme i poslije isteka sporazuma; (6) radnja jedne države koja svoju teritoriju stavi na raspolaganje drugoj državi da bije ova koristila za izvršenje akta agresije protiv treće države; (7) slanje od strane jedne države ili u njeno ime naoružanih grupa i legionara koji izvršavaju zadatke oružanih snaga protiv druge države, a koje su velike težine obzirom na broj gore navedenih akata ili njihovu realnu umiješanost u konflikt. Savjet bezbjednosti UN je moglo utvrditi da, osim ovdje pobrojanih akata, u skladu sa odredbama Povelje Ujedinjenih nacija neki drugi akti predstavljaju agresiju. U članu 5. Rezolucije stoji da je agresorski rat zločin protiv međunarodnog mira te da agresija povlači međunarodnu odgovornost. Što se ekskulpacije za agresiju tiče, Rezolucija navodi da nikakvi razlozi političke, ekonomske ili vojne prirode ne mogu služiti kao opravdanje za agresiju, jer se agresija smatra zločinom protiv međunarodnog mira i povlači angažman međunarodne zajednice na njenom suzbijanju. Vrlo je bitno navesti i to da Rezolucija u članu 5. stav 3. predviđa da nikakva zauzimanja teritorije ili neke druge posebne prednosti koje su razultat agresije nisu, niti će biti smatrana zakonitim, odnosno priznata kao pravno stanje.
II OSNIVANJE I NADLEŽNOST MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU (MKSJ)
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je ustanovilo da situacije u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. S tim u svezi, Savjet bezbjednosti, temeljem Glave VII. Povelje Ujedinjenih nacija, svojim rezolucijama 827 i 955 osnovalo je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY – MKSJ) i Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR).
1. Stvarna nadležnost MKSJ (ratione materiae)
Ovaj sud (popularno nazvan Haški tribunal) sudio je licima odgovornim za „teške povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene od januara 1991. godine na teritoriju bivše Jugoslavije. Ovo pravo konzumira tzv. običajno pravo, te pravo odn. norme sadržane u međunarodnim konvencijama. Originalni termin koji koriste organi UN-a na engleskom jeziku glasi Conventional law, koji označava upravo ono što je gore navedeno. Međunarodno običajno pravo (Customary Internationa Law, droit international coutumier, Volkergewohnheitsrecht) jeste skup svih nepisanih pravnih pravila međunarodnog prava, pri čemu subjekti međunarodnog prava poštovanje tih pravila smatraju ne samo običajem, nego ih smatraju pravno obavezujućim pravilima. Ozbiljne povrede, prema Ženevskim konvencijama jesu: namjerno ubistvo, mučenje i neljudski tretman, uključujući i biološke opite; namjerno uzrokovanje velikih patnji ili ozbiljnih povreda tijela ili zdravlja; razaranja imovine velikih razmjera, kao i prisvajanja imovine koja se ne mogu pravdati vojnim potrebama, a izvršena su protuzakonito i namjerno; prisiljavanje ratnih zarobljenika ili civila da služe u neprijateljskoj vojsci; namjerno lišavanje ratnih zarobljenika ili civila njihovog prava na pravičan postupak propisan zakonom; nezakonite deportacije i premještaji civila, kao i uzimanje istih za taoce. MKSJ je bio nadležan za teške povrede Ženevskih konvencija, povrede (kršenja) zakona i običaja rat(ovanj)a, genocid i zločine protiv čovječnosti (čl. 2-5. Statuta MKSJ). Ovaj sud nije bio nadležan za zločin agresije!
2. Personalna adležnost MKSJ (ratione personae)
Sud utvrđuje odgovornost počinilaca zločina prema principu tzv. individualne krivične odgovornosti, što znači da lice koje je planiralo, poticalo, naredilo, izvršilo ili na drugi način pomoglo u planiranju, pripremama ili izvršenju zločina, ličnoće biti odgovorna za to, čak i u slučaju ako se radi o šefu države ili vlade, vladinom dužnosniku. Također, ako je zločin počinjen od strane potčinjenog, to ne oslobađa krivične odgovornosti lice koje je bilo izvršiočev nadređeni, ukoliko je on (superordinatus) znao ili mogao znati (imao razloga znati) da će potčinjeni (subordinatus) počiniti takvo djelo, a propustio je poduzeti potrebne radnje i mjere da to spriječi i/li da učinioca kazni. Radi se o tzv. komandnoj odgovornosti (command responsibility), doktrini koja nije bila predviđena krivičnim zakonodavstvom SFRJ i republika u njenom sastavu i nije bila dio pravne tradicije SFRJ. Ponovimo, uprkos mišljenju laika, ovaj sud nije bio nadležan da sudi za međunarodni zločin agresije, jer da jeste, vjerovatno bi Slobodan Milošević (i neki drugi visokopozicionirani političari ondašnjeg Balkana), prije skoro četvrt vijeka, bio optužen za taj zločin.
III OSNIVANJE I NADLEŽNOST MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA (ICC)
1. Osnivanje
Mogućnosti formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda razmatrane su osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon predloga Generalnoj skupštini UN-a od strane latino-američkih država, predvođenih Trinidad i Tobagom. Prijedlog je išao u smjeru osnivanja jednog takvog tijela kako bi se krivično gonili međunarodni trgovci drogom. Predmet je proslijeđen Komisiji za međunarodno pravo koja će dobiti zadatak da izradi Nacrt statuta ovog suda, koji će opet, kako će se pokazati, biti u velikoj mjeri inspiriran odredbama Statuta MKSJ.
Osnivanje ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju (1993.) i Ruandu (1994.) je potaklo osnivanje Međunarodnog krivičnog suda, pa je formiran Komitet za pripremanje osnivanja Međunarodnog krivičnog suda. Svi ovi napori su kulminirali sazivanjem multilateralne međunarodne konferencije, kojoj su prisustvovali predstavnici 160 država i koja je održana u Rimu od 15. juna do 17. jula 1998. godine i koja je, posljednjeg dana konferencije, usvojila Statut Međunarodnog krivičnog suda, koji je, po svojoj prirodi bio stalan za razliku od drugih, među ostalim i MKSJ i MKSR, koji su bili tzv. ad hoc sudovi, nastali povodom određene činjenične i/li pravne situacije u svijetu – počinjenih ratnih zločina koji su, po principu tzv. univezalne jurisdikcije, kažnjivi u cijelom svijetu – Država od koje se traži izručenje nekog, u pravilu, ima obvezu ili počinitelja izručiti ili mu sama suditi za kazneno djelo (aut dedere aut judicare).
Inače, u teoriji međunarodnog javnog prava, formiranje međunarodnog krivičnog suda može imati različit pravni osnov. Prvi osnov (odn. način) formiranja suda bio bi posredstvom izmjena i dopuna Povelje UN, drugi bi bio posredstvom međunarodne konvencije i treći bi bio posredstvom rezolucije UN-a. Očigledno, MKS je formiran potpisivanjem međunarodne konvencije, u kojoj se navodi da se njome osniva Međunarodni krivični sud kao stalno tijelo koje ima nadležnosti za suđenje licima za najozbiljnije zločine koji se tiču međunarodne zajednice kao cjeline i koji je komplementaran nacionalnim (državnim) nadležnostima u krivično-pravnoj materiji.
Odnos ovoga suda prema Ujedinjenim nacijama, u formalnopravnom smislu, definisan je članom 2. Statuta, koji kaže da će odnos ovog suda i UN biti reguliran sporazumom koji će potvrditi parlamenti država potpisnica (članica) Statuta, a koji će, u ime Suda potpisati njegov predsjednik. Sjedište suda je u Hagu, a može održavati svoje sjednice bilo gdje, kada se to pokaže potrebnim, u skladu sa odredbama Statuta. Pravni status suda uređen je tako da on ima status pravnog lica i može vršiti svoje ovlasti i nadležnosti na teritoriji bilo koje države.
2. Nadležnost
Prema odredbama člana 5. Statuta MKS, krivična djela u nadležnosti suda su ona najteže vrste, koja su, kao takva, proglašena od strane cjelokumne međunarodne zajednice. To su slijedeća dijela: genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i agresija. Sud je nadležan za krivično delo agresije nakon što se propisima donijetim u smislu čl. 121. i 123., Statuta ustanove elementi bića ovog krivičnog dela, i tako ispune prethodni uslovi za zasnivanje nadležnosti Suda (!?) Ti propisi moraju biti u skladu sa odgovarajućim odredbama Povelje Ujedinjenih nacija. Sasvim je jasno da je, u skladu sa pojmom agresije iz Rezolucijoe Generane skupštine Ujedinjenih nacija a o definisanju agresije – 3314 (XXXIX), dešavanja u Ukrajini predstavljaju školski primjer ovog međunarodnog zločina i da, u skladu sa time, ustanovljavanje elemenata bića ovog krivičnog djela nije teško, pa čak ni potrebno.
IV MOGUĆE (GEO)POLITIČKE POSLJEDICE
Što se tiče političkih posljedica izdavanja naloga za hapšenje, najvažnije je napomenuti dvije stvari: (1) izdavanje potjernice za predsjednikom Ruske Federacije Putinom, predstavlja istorijski iskorak međunarodne pravde prema ostvarenju principa vladavine prava (zakon jednak za sve) i (2) pred ovim međunarodnim krivičnim sudom nije postavljeno pitanje individualne odgovornosti šefa države za međunarodni zločin agresije, iako oružani sukob u Ukrajini predstavlja čist (clear-cut), udžbenički primjer ovog zločina. Da li se čeka da se, kako je navedeno pred kraj prethodnog odjeljka, „ustanove elementi bića ovog krivičnog djela“ što bi onda zasnovalo nadležnost Međunarodnog krivičnog suda ili se radi o političkom manevru, ostaje da se vidi. Takođe je važno istaći, nasuprot uvriježenom laičkom mišljenju da, do danas, nikad nikome nije suđeno za agresiju po principu individualne krivične odgovornosti, jer za to, do formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda, nije postojao nadležan sud.
Konačno, kako je autor ovih redova konstatovao u kolumni objavljenoj na istom portalu prije godinu dana pod nazivom Reparacija bezdana ljudske gluposti i naivnosti je nemoguća misija, “Rusija je, prema međunarodnom pravu, počinila zločin agresije koja se ničim ne može pravdati i upropastila svoj međunarodni položaj za nesagledivo dug period vremena. Hoće li biti sudskog epiloga – vidjećemo!”. Čini se da raspisivanje naloga za hapšenje, vodi sudskom epilogu ili prvom globalnom međunarodnom oružanom sukobu u 21. vijeku – oboje zavisi od mnoštva činilaca koji imaju aktivnu ulogu na međunarodnoj političkoj pozornici.