Trenutno je, dok ovo pišem, u NSRS u toku rasprava o Nacrtu Zakona koji bi trebalo da kriminalizuje klevetu. Ne prestaju osude i upozorenja nauma o kriminalizaciji klevete koji treba da u potpunosti kretenizuje i ovo malo što je ostalo od ovog društva. Da uvede obazrivost i špijanje po slavama i dječijim rođendanima, društvenim mrežama, šta reći i ko bi vas mogao prijaviti sudovima, koji rijetko osuđuju političare.
Dodik za tim ne mari, ima dovoljan broj poslušnika koji, ma šta god mislili o ovom, moraju da glasaju za šefov naum. Ne zna se ko je pisao nacrt, to nije znao ni sam Ministar pravde, koji je samo deset dana ranije rekao da o kriminalizaciji klevete nema govora.
Osim nekoliko aktivista, pravnika i jednog broja novinara, ovim zakonom se javnost nije bavila. Iako bi zbog izjave koja bi mogla da uvrijedi mogli završiti u zatvoru do dvije godine, ako ne mogu da plate kaznu i do 100 000 maraka.
Ono što će ostati zapisano jeste sramna činjenica da se u osudi ovog nacrta nije javnosti obratio niko od univerzitetskih radnika, ljevičara ili desničara, nego su cijelu ovu situaciju posmatrali i posmatraju u tišini, ćuteći, tako da je Univerzitet, koji bi trebalo da je temelj slobode jednog društva, sam sebe ćutnjom pretvorio u najvećeg branitelja ovog nakaradnog sistema, što najbolje pokazuje i svjetska rang lista na kojoj se nalazi na dubokom dnu.
Jedini profesor koji je odmah nazvao stvari pravim imenom je Miodrag Živanović, koji je, iako u penziji, napisao dva teksta za Buku na ovu temu, izražavajući zaprepašćenje i bojazan šta dani pred nama nose.
A jezivo je šta nose, ili što bi Žile rekao, o onome šta nas čeka, “Dakle, nakon tridesetak godina bjesomučne borbe da se unište, da se dokrajče, svi oblici odlučivanja u zvaničnim institucijama političkog sistema – stvar je završena. Konačno i neopozivo, svi bitni sadržaji politike uklonjeni su iz zvaničnih institucija i nalaze se u rukama kriminalaca, mešetara, polusvijeta, kojima pripadaju oni što su prisvojili moć. Drugim riječima, u našim parlamentima, vladama, u pravosuđu, u privredi, dakle, svuda i na svakom mjestu, ne odlučuje se ni o čemu. “