U februaru prošle godine Scholz je obećao koristiti fond od 100 milijardi eura za jačanje zanemarenih njemačkih vojnih snaga i povećati njemački vojni proračun iznad 2% BDP-a, koliko zahtijeva NATO. Japanski premijer Fumio Kishida iznenada je posjetio Ukrajinu ovog tjedna, što je prvi put da je japanski premijer kročio nogom u neku zemlju u ratu.
Iako još uvijek ograničen pacifističkim ustavom koji su nakon Drugog svjetskog rata izradili američki pravnici, Kishida je obećao povećati troškove obrane za 50% u sljedećih pet godina i nabaviti projektile koji bi mogli pogoditi neprijateljske mete ako Japan bude napadnut, piše The Wall Street Journal.
Nijedna od ovih mjera ne znači da se dvije bivše sile Osovine vraćaju svojim ratobornim stazama iz Drugog svjetskog rata. Japan nije Ukrajini poslao ništa smrtonosnije od kaciga i pancirnih prsluka. A Njemačka nije pristala opskrbiti ukrajinske trupe starim tenkovima Leopard 1, kao ni novim tenkovima Leopard 2, prije nego što SAD pristane poslati i tenkove M1 Abrams. Stariji njemački tenkovi su još uvijek na popravku.
Ruska invazija i kineske prijetnje su sve promijenile
U obje zemlje također postoji značajno protivljenje ovim odgovorima na rusku agresiju. U veljači je više od 10.000 njemačkih pacifista, kojima su se pridružili proruski članovi desničarske stranke AfD, organiziralo “pobunu za mir” u Berlinu, prosvjedujući protiv slanja njemačkog oružja Ukrajini.
U Japanu liberalne novine Asahi upozorile su Kishidu da su njegovi novi obrambeni planovi neustavni i da ne uzimaju u obzir lekcije iz prošlosti. Prema članku 9. ustava “japanski se narod zauvijek odriče rata kao suverenog prava nacije i prijetnje ili uporabe sile kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova”. Tako to vole staromodni japanski liberali.
Ipak, invazija na Ukrajinu i, u slučaju Japana, prijeteće ponašanje Kine prema Tajvanu, manje od 700 kilometara od Okinawe, stvorili su novu situaciju koja nadilazi poticajne riječi u govorima čelnika. Unatoč Asahijevim komentarima ili prosvjedima tu i tamo, nedavni događaji razbili su poslijeratni konsenzus u obje zemlje da više nikada ne smiju sudjelovati u ratu.
Većina današnjih Japanaca nema sjećanja na Drugi svjetski rat. Prema nekoliko anketa, više od 50% Japanaca podržava reviziju ustava. I premda se mnogi Japanci opiru plaćanju viših poreza kako bi se kupilo više oružja, oni nisu protiv obrambene strategije premijera Kishide kao takve. To je jedna od posljedica života u “novom predratnom dobu”.
Njemačka priča
Njemačka poslijeratna priča prilično se razlikuje od japanske. Ni Zapadna ni Istočna Njemačka nisu imale pacifističke ustave. Za prošli rat okrivljeni su Hitler i nacisti, a ne njemački militarizam. Nakon što su dvije polovice Njemačke očišćene od nacista, više-manje, Njemačka Demokratska Republika postala je komunistička država pod sovjetskom kontrolom u hladnom ratu, a Savezna Republika Njemačka postala je članica NATO-a i nepokolebljivi saveznik SAD-a. “Svjetski mir” bio je službeni moto u Istočnoj Njemačkoj, a zapadnim Nijemcima usađena je fraza “nikad više”.
Iako su istočnonjemački vojnici bili mobilizirani za gušenje narodnih pobuna u drugim dijelovima sovjetskog carstva, poput Čehoslovačke 1968. godine, Nijemci s obje strane granice ostali su podalje od ratova. Nacionalna sigurnost u Zapadnoj Njemačkoj ostavljena je u rukama SAD-a, a njemačka obrana je kao rezultat toga zanemarena.
Pax Americana
Neposredne prijetnje iz Kine i Rusije bile su katalizatori promjena u Njemačkoj i Japanu. Ali postoji i drugi razlog. Pax Americana u Europi i istočnoj Aziji, uspostavljen ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, oslanjao se na povjerenje u američku vojnu zaštitu. To je samopouzdanje doživjelo veliki udarac kada je predsjednik Donald Trump izrazio svoj prezir prema NATO-u, svoje divljenje Putinu i njegovom cilju da Amerika bude na prvom mjestu.
Odjednom se francuska ambicija da smanji europsku ovisnost o SAD-u preoblikovanjem Europe kao autonomne vojne sile učinila uvjerljivijom. Tome se još uvijek nada Emmanuel Macron, francuski predsjednik. Japanski planovi za poboljšanje vlastite obrane vođeni su sličnim strahovima, iako se oni rijetko izravno izražavaju.
Zapad i NATO nikad nisu bili ujedinjeniji
Zapad i NATO nikada nisu bili ujedinjeniji. To je djelomično zbog spretne i razumne diplomacije predsjednika Bidena. Ali to također pokazuje koliko su ključni saveznici, poput Njemačke i Japana, daleko od bilo kakve vojne neovisnosti.
To što je kancelar Scholz, koji i sam dolazi iz pacifističke ljevice “nikad više”, odbio poslati njemačke tenkove u Ukrajinu bez Bidenova obećanja da će poslati i tenkove Abrams jasan je primjer. Poljski, francuski ili britanski političari, pa čak i neki od članova Scholzova kabineta, mogli bi pomisliti da mogu djelovati bez držanja za ruku Ujaka Sama, ali njemački kancelar ne misli tako.
Japan je, ako ništa drugo, još više ovisan o SAD-u nego Njemačka i druge članice NATO-a. Američko-japanski sigurnosni sporazum, koji obvezuje SAD da pritekne u pomoć ako Japan bude napadnut, jedino je sigurnosno jamstvo koje Japan ima. Japan nije dužan, naravno, braniti SAD zauzvrat.
Planovi Kishide da potroši više na vojnu obranu i uspostavi pravo napada na neprijateljske baze svojevrsna su povijesna prekretnica, ali glavni cilj ovih mjera je omogućiti Japancima da pomognu SAD-u u obrani vlastite zemlje.
Njemačka prekretnica i japansko “novo predratno doba” daleko su od besmislenosti. Poduzeti su prvi neodlučni, oprezni, bolni koraci prema preuzimanju veće odgovornosti za vlastitu obranu. “Nikad više” više se ne može uzimati zdravo za gotovo. Ali, u dobru i zlu, Pax Americana je daleko od iscrpljenosti. Za to su se pobrinuli Vladimir Putin i Xi Jinping, zaključuje The Wall Street Journal.
Index