Miljenko Aničić, direktor je humanitarne organizacije Caritas biskupije Banja
Luka od 1990. godine i bio je svjedok svih projekata ove organizacije.
Od svog
osnivanja banjalučki Caritas je prošao kroz mnoge programe. Bili su to projekti
vezani za preživljavanje stanovništva za vrijeme rata, a nakon toga i obnove
nakon rata, te medicinske brige ugroženog stanovništva i pravnog savjetovanja
istih. Sve vrijeme Caritas je brinuo o mnogo ljudi kojima je pomoć bila
potrebna, a broj ljudi koji traže pomoć od ove organizacije se u posljednje
vrijeme naglo povećao, pogotovo za vrijeme trajanja pandemije korone, a nakon toga
i ekonomske krize koja je sveprisutna u našem društvu.
Novinar Buka magazina posjetio je prostorije Caritasa u Banja Luci gdje ga je
ugostio gospodin Miljenko Aničić, direktor Caritasa i dao podatke vezane za
aktivnosti organizacije koju vodi već trideset i tri godine.
“Velika je potreba ugroženog stanovništva za najosnovnijim životnim
namirnicama, ljekovima, isto tako i psihološkoj pomoći, jer u kriznim vremenima
povećano je i nasilje u porodici i slični problemi. Mi ne pravimo redovito
hranu za veći broj korisnika jer nemamo svoju javnu kuhinju, već pomažemo
stanovništvu tako što ugroženim porodicama dijelimo humanitarne pakete. Sada za
Uskrs podijelili smo preko dvije stotine obiteljskih paketa koji su u
vrijednosti oko šezdeset eura, a slične pakete ćemo podijeliti i socijalno
ugroženim pravoslavnim vjernicima pred pravoslavni Vaskrs. Mi već duži niz
godina kupujemo kuhane obroke i onda ih razvozimo na tridesetak adresa svakim
radnim danom. To su osobe koje su djelimično i u kućnoj njezi koju im pružaju
naši aktivisti. To su stare i nemoćne osobe, koje žive same i ne mogu spremati
sebi obroke”, pojasnio je gospodin Aničić na početku razgovora.
On je dodao da banjalučki Caritas godišnje podijeli oko osam stotina
obiteljskih paketa u vrijednosti od oko stotinu dvadeset maraka, a onima kojima
je potrebno obezbjeđuju i kućnu njegu.
“Mi pomažemo svima bez obzira da li su katolici, pravoslavci, muslimani,
ili bilo koje druge vjere. To je tako od samoga početka našega rada. Normalna
stvar je da se nama najviše za pomoć obraćaju katolici, jer mi smo humanitarna
organizacija koja je organizirana od strane banjalučke biskupije. Isto tako
nama se za pomoć obraćaju i pravoslavni vjernici, isto kao i jedan broj
muslimana. Nismo pravili razlike ni za vrijeme rata, jer nam je cilj bio da
pomognemo čovjeku koji je u nevolji, a cilj nam je bio i malo pridonijeti da
oštrica napetosti među ovdašnjim narodima otupi. Mi ne možemo utjecati na one
više društvene krugove i političare, ali možemo utjecati u neposrednom životu
ljudi koji žive zajedno, zato pokušamo ublažiti te napetosti. To smo i
uspjevali, naprimjer u akciji za vrijeme poplava mi smo pomogli oko pet stotina
i pedeset obitelji u obnovi, kućanskim aparatima, namještaju, hrani, drvima za
ogrijev, a pružali smo i psihološku pomoć. Moram istaći da je većina tih
obitelji bili pravoslavna, jer takva je struktura stanovništva. Zato mi je jako
drago što možemo pomoći ljudima kojima je pomoć najpotrebnija, bez obzira kako
se zovu i kojoj konfesiji pripadaju”, istakao je gospodin Aničić.
Caritas biskupije Banja Luka iz entitetskog budžeta dobija određeni novčani
iznos za obroke koji se kupuju korisnicima pomoći, a od tog novca se
obezbjeđuje i kućna njega za one kojima je takva pomoć najpotrebnija.
“Kada bi obračunali taj godišnji novčani iznos koji dobijamo od strane
Vlade Republike Srpske on bi pokrio petnaestak obroka koje dijelimo pet dana u
tjednu. Mi takvu pomoć stalno produžavamo, a to zavisi od toga koliko imamo
sredstava. Vidimo da će ova ekonomska kriza još potrajati i ja se stalno
obraćam onima koji mogu da nam obezbjede stredstva kako bi jedan novčani iznos
uputili i prema našoj humanitarnoj organizaciji kako bi realizirali svoje
projekte i pomogli najugroženijima”, pojasnio je sagovornik.
On je naglasio da jedan dio pomoći dolazi i iz Njemačke, te da se određeni broj
ljudi okupi i oko određene akcije i na taj način prikupe novčana sredstva koja
kasnije pošalju na adresu Caritasa.
“Tu se radi o prijateljima, istomišljenicima i socijalno osjetljivim
ljudima. Oni ne mogu mnogo da pomognu ali nama je značajno, jer su organizovani
i redovno nam pomažu, tako da dugoročno pomažu određenim ljudima koji su, opet
ističnem, najugroženiji i koji sami ne bi mogli da se izbore sa svojim životnim
nedaćama”, kazao je gospodin Aničić.
Caritas ima svoj “Socijalno edukativni centar” koji je pokrenuo
projekat školovanja polaznika za profesiju negovatelja i pomoći ljudima sa
posebnim potrebama.
“Taj centar je naša ustanova i mi smo bili prvi u Bosni i Hercegovini koji
smo se počeli baviti educiranjem polaznika za tu vrstu pružanja usluga.
Odobrenje smo dobili od Ministarstva zdravstva i naš certifikat je priznat i u
našaj državim ali i u Europi. U početku smo imali jako puno interesanata. Naše
grupe su imale po dvadeset i pet polaznika, a znalo ih se prijaviti i preko
stotinu. Polaznike smo birali po određenim kriterijima, a oni su vezani za
posebne talente ljudi, njihovoj nadarenosti i sklonosti da se bave socijalnim vidom rada. Može se reći
da se danas tržište iscrpilo i mi sada imamo oko desetak osoba koje se jave na
obuku. Mi još uvijek držimo obuku i imamo tridesetu generaciju polaznika koju
obrazujemo, a obuka traje šest mjeseci. Nama nije bio cilj da ljudi nakon obuke
odlaze van zemlje, ali se upravo to kasnije pokazalo kao praksa. Mi smo zapravo
željeli da se ljudi obučavaju i obrazuju kako bi ovdje mogli da rade taj posao,
bilo u staračkim ili zdravstvenim domovima, ili u nekim drugim zdravstvenim
centrima, pa čak da rade i privatno pružajući medicinske usluge starijim ili
nemoćnim ljudima u njihovim kućama. Htjeli smo da ih obrazujemo za naše potrebe
i domaće tržište rada. Međutim, kada su se otvorile granice i kada je u
zapadnim zemljama došlo do potrebe za medicinskim osobljem i njegovateljima,
desilo se da je većina naših polaznika koji su završili obuku pronašlo svoju
egzistenciju u Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama Europe”, pojasnio je
sagovornik.
Jedna od aktivnosti banjalučkog Caritasa jeste i zbrinjavanje starijih osoba
kojima je potrebna stalna medicinska njega, pa je pod okriljem ove organizacije
izgrađen i starački dom u naselju Petrićevac.
“Mi u okviru doma za zbrinjavanje starijih osobe imamo pet zgrada čiji je
kapacitet popunjen. Trenutno imamo stotinu i deset korisnika. Taj dom je nastao
iz naše kućne njege kada smo i sami vidjeli da tu postoje osobe koje trebaju
stalnu pomoć i smještaj. Tako smo i započeli sa tim projektom gdje smo do
pandemije korone imali četiri zgrade koje su korištene u svrhu doma, a peta
zgrada je bila zamišljena da bude studentski dom. Međutim, kasnije smo uvidjeli
da taj objekat nije baš pogodan da bude studentski dom jer je poprilično
udaljen od fakulteta. Zbog toga smo i petu zgradu adaptirali da služi kao dom
za stare osobe. U vrijeme korone ta zgrada je poslužila da bude prostor za
izolaciju, ali sada, nakon pandemije, i ona je postala dio doma za stare osobe.
Mi najugroženijim korisnicima ovoga doma usluge i boravak ne naplaćujemo, ali
to su oni zaista teški socijalni slučaji koji nemaju nikoga da im tu vrstu
usluga plate”, rekao je gospodin Aničić na kraju razgovora.