Prema uobičajenim mjerilima, Loretta Liu je uspjela u životu. Diplomirala je 2018. godine na jednom od najboljih kineskih univerziteta, unajmila stan u glamuroznom gradu Shenzhenu i bila angažovana kao vizualna dizajnerica u nizu ujspješnih kompanija, u vrijeme kada nezaposlenost mladih u Kini doseže rekordne nivoe, piše The New York Times.
Onda je prošle godine dala otkaz. Sada radi kao groomer u lancu salona za kućne ljubimce, za petinu prijašnje plate. Provodi sate na nogama, noseći uniformu umjesto nekad pomno birane odjeće.
I oduševljena je.
“Bio sam umoran od takvog života. Nisam se osjećala kao da išta dobivam od posla,” rekla je Liu o svom prethodnom poslu, gdje je imala malo kreativne slobode, često je radila prekovremeno i osjećala kako joj se psihičko i fizičko zdravlje pogoršava. “Pa sam pomislio da više nema potrebe.”
Liu dio je fenomena koji privlači sve veću pažnju u Kini: mladi ljudi mijenjaju zahtjevne, prestižne intelektualne poslove za fizički rad. Razmjere ovog trenda teško je izmjeriti, ali sudeći prema mnoštvu objava na društvenim mrežama, može se reći da se radi o velikom broju mladih ljudi: administrativna radnica koja je postala blagajnica u trgovini, računovođa koji prodaje kobasice na ulici; content manager koji dostavlja hranu. Na Xiaohongshu, aplikaciji sličnoj Instagramu, hashtag “Moje prvo iskustvo s fizičkim radom” ima više od 28 miliona pregleda.
Zagovornici ovog trenda opisuju radost zbog predvidljivog radnog vremena i manje takmičarske atmosfere. Priznaju da promjena zahtijeva žrtve – Liu je rekla da je uštedjela oko 15.000 dolara prije nego što je dala otkaz i da je dramatično smanjila svoju potrošnju – ali kažu da je to vrijedno bijega od duhovnog iscrpljivanja njenih bivših poslova. Liu je rekla da joj je puno draža fizička iscrpljenost rvanja s psima koji ne žele sarađivati nego mentalni danak razmišljanja o dizajnerskim zadacima koje nije odabrala. Mnogi takođe kažu da traže lagani fizički rad, a ne intenzivan posao poput građevinskih ili fabričkih poslova.
Širom svijeta, pandemija koronavirusa potaknula je ljude da preispitaju vrijednost svog rada – pogledajte “Veliku ostavku” u Sjedinjenim Državama. Ali u Kini su snage koje potiču razočaranje mladih posebno intenzivne. Dugo radno vrijeme i dominantni menadžeri su uobičajeni. Ekonomija usporava, smanjujući izglede za uzlaznu mobilnost za generaciju koja je poznavala samo eksplozivan rast.
A onda su nastupile tri godine kineskih restrikcija “zero-covid”, tokom kojih su mnogi trpili dugotrajne blokade, otpuštanja i spoznaju koliko malo kontrole imaju nad svojom budućnošću uprkos napornom radu.
“Emocionalno, svi to vjerovatno više ne mogu podnijeti, jer smo tokom pandemije vidjeli mnogo nepravednih i čudnih stvari, poput zatvaranja”, rekla je Liu.
Trend promjene posla oživio je raspravu o uzaludnosti utrke štakora.
Od tada je konkurencija za prestižne poslove postala još oštrija. Očekuje se da će ove godine rekordan broj studenata diplomirati na univerzitetima, iako su kompanije smanjile zapošljavanje. Stopa nezaposlenosti među ljudima u dobi od 16 do 24 godine bila je gotovo 20 posto prošlog ljeta, prema službenim statistikama, a stopa je bila viša među diplomiranim studentima.
Dakle, umjesto da se još više trude nadmetati, neki smatraju alternativnu rutu privlačnijom.
“Svrha učenja i skupljanja znanja nije dobiti impresivan posao, već imati hrabrosti prihvatiti više mogućnosti”, stoji u opisu jednog internetskog foruma koji je pozvao svojih više od 39.000 članova da se zapitaju koliko je naporno uređenje uličnog štanda ili da opišu svoje iskustvo konobarisanja.
Kada je Eunice Wang (25) prošle godine nakon završetka magisterija ponuđen posao savjetnice u Pekingu, odmah je prihvatila. Bila je ponosna što se istaknula među tolikom konkurencijom i željela je vidjeti koliko još može ići.
Ali kineska korporativna kultura notorno je zahtjevna, a smrti zaposlenika u internetskim tvrtkama potiču pitanja o prekomjernom radu i mentalnom zdravlju. Ubrzo je, rekla je Wang, upala u začarani krug: razvila je tjeskobu zbog velikog opterećenja poslom, ali je bila previše zaposlena da bi se smirila. Takođe nije vidjela roditelje gotovo godinu dana zbog Covid ograničenja putovanja.
Prošle jeseni dala je otkaz. Sada radi u kafiću u svom rodnom gradu Shenyangu, u sjeveroistočnoj Kini, zarađujući jednu petinu svoje prijašnje plate. Živi s roditeljima i dodatno zarađuje slobodnim ilustriranjem, hobijem kojeg se odrekla u Pekingu.
Wang, koja je svoju obitelj opisala kao srednju klasu, priznala je da je imala sreće što si je mogla priuštiti takav izbor. Vratila bi se kancelarijskom poslu kad bi njenim roditeljima jednog dana zatrebala finansijska potpora, rekla je. Ali do tada će koristiti priliku da preispita svoje dugogodišnje predodžbe o uspjehu.
“Svi su mislili da je osvajanje projekta ili osiguravanje klijenta sjajna stvar, a ja sam se htjela prisiliti da vjerujem u isto”, rekla je o svom bivšem poslu. No otkrila je da nalazi dovoljno zadovoljstva u tome da se sprijatelji s mušterijom ili da je pohvale za dobro pripremljenu kavu s mlijekom. “Ne trebaju mi drugi ljudi da mi govore što će moja budućnost nositi.”
Oni koji su napravili promjenu vjerojatno su još uvijek mala manjina. Neki koji su napustili svoje položaje s višim primanjima priznaju da ne znaju koliko će dugo ostati na svojim novim zanimanjima; neki kažu da sada troše više nego što zarađuju.
Neki kritičari ove ljude smatraju naivnim, sugerišući da glume siromaštvo ili da preuzimaju poslove od manje obrazovanih ljudi kojima su potrebni.
S druge strane, kineska državna televizija nedavno je za problem nezaposlenosti djelimično okrivila mlade, obrazovane Kineze koji nisu voljni prihvatiti niskokvalifikovane poslove, sugerišući da su razmaženi.
Korisnici društvenih medija burno su reagovali, ističući da je društvo dugo cijenilo obrazovanje iznad svega i, posebno otkako je počela ekonomska reforma u Kini, fizički rad smatra nečim čega se treba otarasiti.
Problem nije bio u tome što su mladi mislili da su predobri za taj posao, već u tome što on nije nudio stvarnu priliku za bolji život, zbog nižih plata i stalne diskriminacije, rekao je Nie Riming, istraživač na Šangajskom institutu za finansije. Sve dok Kina nije ponudila bolje plaćene niskokvalifikovane poslove i poklanjala im više poštovanja, mladi ljudi su bili pragmatični, a ne izbirljivi.
Čak i neki mladi Kinezi koji hvale svoje nove, manje prestižne poslove, isprva ih nisu planirali prihvatiti.
Kada je Yolanda Jiang, 24, prošlog ljeta dala otkaz na svom poslu arhitektonskog dizajna u Shenzhenu, nakon što su je zamolili da radi 30 dana neprekidno, nadala se da će pronaći drugi kacelarijski posao. Tek nakon tri mjeseca bezuspješne potrage, uz sve manju ušteđevinu, zaposlila se kao zaštitarka u univerzitetskom stambenom kompleksu.
U početku joj je bilo neugodno reći svojoj porodici ili prijateljima, ali počela je cijeniti svoju novu ulogu. Njene 12-satne smjene, iako duge, bile su ležerne. Odlazi s posla na vrijeme. Ima besplatan smještaj u studentskom domu. Njena plata od oko 870 dolara mjesečno je čak oko 20 posto viša od njene prethodne plate.
Jiang kaže da je njen krajnji cilj još uvijek vratiti se u ured, gdje se nada da će pronaći više intelektualnih izazova. Iskoristila je spori ritam svog posla zaštitara za učenje engleskog jezika, za koji se nada da će joj pomoći da dobije sljedeću poziciju, možda u nekoj vanjskotrgovinskoj firmi.
“Ja zapravo ne ležim besposlena”, rekla je Jiang. “Ovo smatram vremenom za odmor, prelaz, učenje, punjenje baterija i razmišljanje o smjeru svog života.”