Nikada nisu neprihvatljivi bili loši ljudi i njihova
djela već mogućnost da je neko dobar i pošten, da su mu namjere i djelovanja
iskreni i usmjereni ka boljitku zajednice, a ne pojedinca.
Nama je ovdje prirodno stanje
postojanja, ambijent, što nam stvara osjećaj poznatog i time sigurnog, onaj,
koji bi svaki drugi, normalni, narod izbjegavao u širokom luku. Ne samo da su nam
umirujući pakao i kataklizma, već nam je svako drugačije stanje sumnjivo,
djeluje na nas obeshrabrujuće, budi u nama osjećaj zebnje, crpi nam energiju,
oduzima snagu, demotivira nas i tjera na sunovrat i destrukciju, gurajući nas
ka žudnom propadanju u susretu sa bilo kojim i kakvim oblikom sreće.
Zato je u nas normalno pjevanje o tome
kako «volio bih da te ne volim» ili «nije mene ubilo oranje, već po noći, moj
jarane, slatko milovanje». Zato Aski treba škrgutanje vučijih zuba, da bi
zaplesala igru svog života, a «fantom slobode nas vodi ravno do dna». Ljubav,
da bi bila ljubav, mora biti nesretna i neuzvraćena, bolna i izgubljena, ispunjena
patnjom, ponižavajuća, u kojoj «ugasila si me kao zadnju cigaretu». Junak u nas
mora biti mrtav, osramoćen i ponižen, a poštenje, iskrenost, čojstvo i
karakter, lažni, labilni i selektivni do licemjerja, ili barem, da su tog
junaka svi izdali i okrenuli mu leđa, uništavajući njegov lik i djelo do
neprepoznavanja, ali je eto ostao u stihovima nekog slijepog guslara, kako ne
bi zaboravili njegovu nesretnu sudbinu, jer naša himna vjekovima pjeva: «izdali
me prijatelji, izdao me brat, izgubio sve sam bitke, al još vodim rat».
Kod nas je normalna konstatacija, kojom
te upozoravaju, od «malih nogu», da se ne bi trebao odveć smijati, pa stoga
izbjegavaj da se raduješ pretjerano, «da ne bi oplakao». Kod nas je svaki
optimizam znak ludosti, maloumnosti i gluposti, a pesimizam prestižna životna
filozofija, koja svjedoči o iskustvu, znanju i mudrosti. Sretan i budala su
tako za nas štenad iz istog okota, a smijeh i radost zasigurno i neminovno
prizivaju šejtana.
Svaku životnu radost se uzima sa
rezervom, sumnjičavo se i distancirano odnosi spram nje, pokrećući niz
negativizama uzrokovanih vizijama «samoispunjavajućih proročanstava» neminovne
propasti.
Kao svinje u kaljuži, tako se balkanska
sirotinja valja u inflaciji, obespravljenosti i nepravdi, sretna što «se na
puca». Pad bilo koje tiranije posmatra se s podozrenjem i strahom, jer poznato
zlo bolje je od nepoznatog dobra, a provjeren neprijatelj bolji od
neprovjerenog prijatelja.
U tom svijetu paranoje, poznati košmar
balkanske klaonice u kojoj smo se beskrajno puta sudarili sa zidovima
ograničenja i konačnosti mogućnosti, sa monstrumima što plaze ispod svakog
kamena provincijalizma, kamena graničnika što omeđuje «naš» svijet, ma kako ga
zvali, neuporedivo je prihvatljiviji nego zebnja širine nepoznatog i njenih
nezamislivih i nepredvidivih ishodišta.
Zebu balkanska srca u susretanju sa
idejom otvaranja vrata ili prozora, a kamoli rušenja zida tog prkna imaginarne,
mitske zemlje prenapućene izmaštanim čarobnim mjestima i događajima, razvučenim
u pameti «šatro» najčarobnijih ljudi. Lažne slike svog i vaskolikog drugog
svijeta, lako se uruše u iskustvu susretanja sa drugim, pa se od tog drugog
treba bojati, bježati u osamu, izolaciju, igrajući ulogu bitnika suočenog sa udarom
cijeloga svijeta, što stoički, prkosno podnosi sve izazove i kušnje, ostajući
svoj, čuvajući i braneći svoje i svojih pradjedova.
Kako bi naš balkanski junak zadržao
svoj imaginarni svijet, bez prijetnje, bez neprijatelja, bez ugroze? Nikako!
Kako bi zadržao bajkovitost i posebnost vlastitog postojanja, ako bi se susreo
sa stvarnim svijetom iza zida vlastitog dobrovoljnog kazamata, na pustom
balkanskom otoku usred mitološke nedođije? Nikako! Eto zato je njemu problem,
bilo kakva pozitivna promjena, ili slutnja da bi se šta moglo izdobriti, ili da
bi se mogao zadesiti kakav dobar i pošten svat, među bezbožnim kurjacima. Lakše
je živjeti pod teretom muke i propasti nego se suočiti sa mogućnostima
nepredvidivim i nepoznatim, pa makar slutile i na dobro, jer «hajde znaj šta je
dobro a šta loše po tebe». Bolje je ne barkat. Pusti se čorava posla i mani se
čašrkanja po pepelu. Ne traži iskru utrnutom plamenu. Ko zna kakvo zlo vreba u
odlasku našeg zla. S ovim smo se zlom mi odavno već srodili.
Tako Balkanac ne vjeruje u šansu i
priliku. Ne želi ni pokušati ni provjeriti, jer je bolje ne «tražiti kruha
preko pogače», pa makar je pogača sa sedam kora i makar su gorki njeni
zalogaji, al bolje se držati provjerene kandžije, nego nepoznatih milovanja i
cjelivanja. Duboko smo zaorali u mazohizam, neizlječivo žudeći za vlastitim
nestankom, odveć duboko, da bi ikada mogli izroniti iz tog bezdana.
Nezaustavljiva je to tragedija balkanske sreće, ili nemogućnosti potpunog
predavanja bilo ćemu drugome sem patetike samoodređujućeg propadanja.