foto BUKA
Povodom Svjetskog dana slobode medija koji se danas obilježava, razgovaramo sa novinarima, urednicima i medijskim radnicima o stanju u medijima, slobodi medija i radu u novinarstvu u BiH.
Razgovaramo sa Milkicom Milojević, novinarkom iz Banjaluke
Ranijih godina sagovornike/ce sam pitala koliko su mediji kod nas slobodni, a danas se postavlja pitanje koliko su mediji ugroženi imajući u vidu sve šta se dešava?
U savremeno doba, čak i u sretnijim i uređenijim društvima od ovog u kojem živimo, medijske slobode su pod velikim znakom pitanja. U Republici Srpskoj situacija nikad nije bila optimistična, ali danas, definitivno, klizimo u diktaturu. Naravno, moramo se protiv toga boriti, ali neravnoteža moći je strašna.
Koliko je sloboda medija važna za razvoj demokratkog društva, posebno u vremenima kad su postulati demokratije poljuljani?
Ne kaže se uzalud da su slobodni mediji jedan od stubova demokratije. Mi istinsku demokratiju nismo ni doživjeli, živimo u kvazinacionalističkoj partokratiji, u zemlji sile i nepravde, tako da su nam izazovi koji se dešavaju u državama sa dugom demokratskom tradicijom samo još dodatni kamen o vratu i dodatni razlog za pesimizam.
Političari na našim prostorima nisu sretni kad im se postavljaju pitanja, kad se propituju neke njihove odluke i radnje, ali to je osnovni zadatak novinara – postavljanje pitanja? Koliko je važno postavljati neugodna pitanja, jer nije cilj medija samo da povlađuju političarima?
Ne postoje glupa pitanja, postoje samo glupi odgovori i još gluplje ćutanje. Isto tako ne postoje “ugodna” pitanja: svako pitanje je neugodno za onog ko ima šta da krije i zbog čega da se bahati. Naravno, moramo pitati, sada još žešće nego ikad, moramo bastione moći i osione političare zasuti lavinom pitanja. Kad tad, to će ih udrmati, ili će im bar “zagorčati život”. A i to je nešto.
Petog maja održava se prva javna rasprava vezana za Novi zakon o kleveti u RS. Ukoliko se ovi zakoni usvoje koliko će to uticati na tvoj rad?
Trebalo bi da se što masovnije uključimo u javnu raspravu, i to samo sa jednim zahtjevom: povucite zakon. To je jedino rješenje i jedini zahtjev koji je smislen. Ali, bojim se da je šteta već učinjena, da su narod ubijedili da smo mi ti koji “rovare” i kvare “idilu” i da nas treba “pustiti niz vodu”. Suvišno je pričati o tome šta bi usvajanje izjena KZ RS značilo , ne smao za našu profesiju, nego uopšte za slobodu misli, govora i javnog izražavanja. To je zakon za prepadanje svakog ko bi se usudio da misli drugačije od većine, koja uglavno ne misli ništa.