Nakon pucnjave u osnovnoj školi u Beogradu u kojoj je ubijeno osam đaka i čuvar, a nekoliko osoba je povrijeđeno, cjelokupna regionalna javnost je uznemirana. Srbijanske vlasti najavljuju rigorozne mjere, prosvjetari protestima traže veći stepen zaštite, a događaj je „motivisao“ i neke učenike u BiH. Trebamo li se zabrinuti, kako pomoći djeci koja su u stanju da izvrše ubistvo, gdje smo zakazali… neka su od pitanja na koja odgovara Nedžad Korajlić, profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.
BUKA: Nakon događaja u Beogradu, imali smo najmanje tri incidenta gdje su učenici prijetili da će učiniti isto kao 13-ogodišnji učenik Osnovne škole “Vladislav Ribnikar”. Trebamo li se zabrinuti?
Naravno da se trebamo zabrinuti. Ne mora to značiti da će biti pravilo, ali vidimo kako to može izazvati domino efekat, kako to može biti copy-paste, da jednostavno maloljetnici budu u centru pažnje, vrlo često zato što nisu primijetni u svojoj sredini. I što su zapostavljeni kod kuće. Ovdje ne možemo tražiti samo odgovornost policije, što se vrlo često pominje, međutim, to je više odgovornost porodice, vaspitnih ustanova, škole, a naravno i policije u smislu da treba prevenirati, treba operativno pokrivati ovakve objekte. I, naravno, da li će se nešto promijeniti ako se stave ograde, ako se stave elektronska vrata… neće. Ako neko bude odlučan da to uradi, on će to da uradi na bilo koji način, da li vatrom, da li oružjem, da li eksplozivom, da li će sačekati nekoga iz škole… nama je trenutno primarno da pokušamo detektovati osobe koje bi mogle da pokažu tu sklonosti, znači rano prepoznavanje, dakle, ovo je oblik paranoidne šizofrenije i ne može biti nikako da ono nije primijetno kao neko atipično ponašanje u školi, u sredini gdje boravi i kod kuće. Međutim, mi imamo problem da djeca iz dobrostojećih ili uglednijih porodica znaju biti u situaciji da to prikrivaju, čuvajući svoj ugled, a onda to stavljenjem pod tepih zna eskalirati u ovakvim situacijama.
BUKA: Šta je rješenje i kako povećati sigurnost u školama?
Rješenje je veća kontrola i kontakti djece sa roditeljima, veće socijalno druženje sa profesorima, sa nastavnicima u nastavnim i vannastavnim aktivnostima i pedagoški rad sa djecom. Moramo imati profesore, nastavnike, pedagoge koji moraju da detektuju ponašanje koje može da bude u nekom momentu eskalirajuće i koje može da dovede do ovakvog ili sličnog incidenta. Naravno da to teško može uvijek da se uradi, ali vrlo je moguće prepoznati šizofrene osobe, ova osoba je morala da bude povučena, ova osoba je sigurno prijetila ovim osobama, bili su u konfliktu i vrlo često, kao u nasilju u porodici, to se zapostavlja. Ne reaguje se na vrijeme i to eskalira poslije u vidu tjelesne povrede ili ubistvom.
BUKA: Koliko je važno zapravo govoriti stalno o ovom problemu?
Najveći problem je što ćemo ovo vrlo brzo zaboraviti i onda ćemo, kad se pojavi neki novi slučaj, ponovo govoriti o ovome, umjesto da se sada pozabavimo istraživanjem uzroka. Ovo će se sada rješavati u smislu sudske instance, psihologa, psihološka ponašanja i onda to ide svojim tokom. Međutim, moramo se time pozabaviti ozbiljnije, da pokušamo doći do uzroka takvih ponašanja. Da li da uradimo nešto više, ne nešto, nego mnogo više na prevenciji kriminaliteta, problema maloljetničkog prestupništva.
BUKA: Koji su uzroci ovog i sličnih slučajeva?
Opšte stanje u društvu. To nije floskula, to je fakat tako. Djeca gledaju dnevnike, djeca su od jutra do mraka na mrežama, slušaju različite sadržaje, gledaju kako neki, slobodno ću reći – tipovi koji su loši postaju face u društvu, pa do video igrica i svega ostalog. Prema tome, imamo dosta toga što moramo da uradimo i na sebi i na društvu. Sinoć gledam film o jevrejskoj zajednici gdje djeci ne dozvoljavaju da gledaju filmove i igraju igrice, naravno, to je pretjerano. Ali kod nas djeca dobiju mobitel čim počnu da pričaju i imaju pristup raznim video igricama, sjetite se samo igrice gdje „junak“ ide ulicom i ubija ljude redom.
BUKA: Kako onda komentarišete najavu predsjednika Republike Srpske koji najavljuje da će biti zabranjeno korištenje telefona u školama?
Pa, između ostalog, ja se slažem s tim. Ne bih išao toliko ekstremno, ja bih dozvolio mobitele koji imaju samo mogućnost poziva, a nikako da se koriste pametni telefoni. Naravno, odluka je donesena ad hoc i ona ne može da bude prihvaćena tek tako, proizvoljno, bez nekog istraživanja. Mobiteli imaju svoje prednosti, dijete može dojaviti ukoliko se nalazi u nezgodnoj situaciji, opasnoj po život i slično. To je stvar oko koje moramo ozbiljno da se pozabavimo: da li konferencije, okrugli stolovi, i da se oko toga povede ozbiljna diskusija. Ovako, predsjednik Republike to može da uradi zbog određenih političkih poena, nevezano ko je, ali o tome nauka mora reći šta bi trebalo u tom pogledu. Sve ostalo je palijativna mjera koja bude pogrešna.
BUKA: Jesmo li mi u BiH u dodatnom riziku s obzirom na to da je veliki broj ilegalnog naoružanja u BiH? Koliko uopšte radimo na tom polju, koliko je odlučujući faktor dostupnost samog oružja?
Ovdje je bila situacija da je to oružje legalno. Međutim, kada gledate statistiku izvršenja krivičnih djela vatrenim oružjem, u većini slučajeva su oružja koja su ilegalna. Obično se sa legalnim naoružanjem ne izvršavaju krivična djela, jer oni koji su vlasnici oružja znaju da bi mogli biti otkriveni. Naravno da treba uvesti više kontrole, da se povremeno obilaze nosioci vatrenog oružja, da se provjerava kako oni čuvaju oružje, da se u kasama čuva, ovaj je imao kasu, ali da se vidi način čuvanja, da li još neko raspolaže oružjem. Bez obzira što se nalazi u sefu, ja bih uveo još jednu dodatnu mjeru – ključ na sredstvu za opaljenje. Tako da, mi možemo činiti sve, ali ukoliko se neko odluči da uradi nešto, ubije nekog, on to može uraditi nožem, kamenom, vatrom, sonom kiselinom, električnom energijom itd. Moramo raditi na opštoj kulturi nenasilnog ponašanja.