Istovremeno raste broj onih koji najavljuju da će učiniti isto što i dječak koji je izvršio masovno ubistvo u Beogradu, a juče je policija iz Sremske Mitrovice lišila slobode četrnaestogodišnjaka, zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično delo ugrožavanje sigurnosti. Dok se traže odgovori na brojna pitanja, jedno od pitanja koje se često provlači kroz javni diskurs je da li su ova dva događaja povezana, odnosno da li se može govoriti o tome kako je potez masovnog ubice iz Mladenovca inspirisan događajem dan ranije?
“Možemo govoriti o povezanosti. Poznat je fenomen copycat koji se objašnjava uticajem objavljivanja vesti o suicidima ili homicidima. Uticaj može rezultirati ponavljanjem ponavljanje čina. Psihološki gledano radi se o identifikaciji sa počiniocem, odnosno načinom na koji je on reagovao ili razrešio svoj problem… U literaturi su poznati slučajevi porasti suicida ili homicida izazvani objavljivanjem informacija o tom aktu”, pojasnila je za BUKU Marina Nadejin, psihološkinja, psihoterapeutkinja i predsjednica Izvršnog odbora Društva psihologa Srbije.
Razlozi kopiranja postupaka izvršilaca masovnih ubistava mogu biti višestruki, a jedan od njih je percepcija vijesti o tragediji kao o prihvatljivom činu, dodaje naša sagovornica.
“Potrebno je pomenuti neke vrlo destruktivne igrice koje utiču negativno na razvoj empatije (saosećanja) za emocije drugih. Ako neko dete ili mlada osoba nema razvijeno saosećanje za emocije drugih može da mu se učini da je ovakav čin prihvatljiv. Treće, jedan deo mladih ima za uzore “Antiheroje” za koje je nasilje, bezosećajnost, pa i kriminogeno ponašanje uobičajeno. Zavisno od osobina ličnosti deteta, podrške koje ima u porodici i/ili školi, uz faktore koje sam prethodno pomenula moće doći do motivacije da se čin kopira.”
Psiholog i psihoterapeut Elvedin Kahrović za BUKU kaže da je jedan od uzroka destruktivnog ponašanja mladih i poriva za ubijanjem njegovanje lažnih uzora kod djece.
“Tiktokeri i kriminalci su im postali uzor, jer oni su u medijima predstavljeni kao “cool”. Roditelji više nemaju autoriteta nad svojom djecom. Nedostatak jasnih granica i jasnog autoriteta su doveli do toga da se mnogi roditelji plaše reakcija svoje djece pa ne smiju ni da im ukažu na najmanju grešku. U svojoj psihoterapijskoj praksi sam imao mnoge roditelje, pogotovo majke koje su bile žrtve fizičkog i psihičkog nasilja svoje djece, tinejdžera. Kod jedne moje klijentice su bile evidente i fizičke ozlijede”, kaže Kahrović.
Smatra da je za mijenjanje situacije na bolje potrebno uključiti roditelje u psihoterpijski rad.
Predsjednica Izvršnog odbora Društva psihologa Srbije mišljenja je da je normalizacija nasilja u Srbiji prisutna, a detektuje da je nasilje svuda oko nas.
“Na mrežama, YouTube-u, na TV-u, na sportskim dešavanjima, političkim…., nema sankcija, nekada se čak takva ponašanja podržavaju i pohvaljuju. Mladima smo mi odrasli uzori. Ako okrećemo glavu od nasilja, ili ga praktikujemo prirodan ishod su nasilni i neprilagođeni mladi”, ocjenjuje Nadejin.
A mladi su reagovali različito: od onih koji se opraštaju od ubijenih drugara uz odavanje pijeteta, mladi koji osuđuju napade i masovna ubistva do onih kojima su žrtve meta ismijavanja, a počinioci idoli i osobe koje su napravile nešto, po njihovim uvjerenjima, ispravno. Neki možda nisu ni svjesni svojih postupaka, a ljudske žrtve im se ne čine stvarnim.
“Današnja djeca su vise u virutuelnom svijetu nego što žive u realitetu. Čitao sam na Facebooku komentar “SCORE KILL 8/0 ” kao da se radi u nekoj Counter strike igrici i irealnim likovima i životima, a ne o stvarim žrtvama. Kada neki tinejdžer veći broj sati provede u virtuelnom svijetu i tako iz dana u dan, vremenom počne gubiti kontakt sa realitetom”, govori Kahrović.
Zbog svega, neophodan je odgovor na pitanje kako zaustaviti talas nasilja i djeci poručiti da maltretiranje, nasilništvo i ubijanje nije prihvatljivo ponašanje?
“Zajedničkim naporima ovo može da se zaustavi. Važno je da sve bitne državne i društvene, formalne i neformalne grupe koordinisano deluju u pravcu smanjivanja tenzija. Rešenje je sistemsko delovanje države, organa bezbednosti, zdravstvenog i obrazovnog sistema, socijalne zaštite i propagande vezane za aktivnosti na prevenciji nasilja”, kaže Nadejin.
Mediji su, svojim izvještavanjem, generatori nasilja
Nakon masovnih ubistava u Srbiji pokrenuta je peticija za zabranu emitovanja rijaliti programa, a Vlada je usvojila niz mjera među kojima nije regulacija medijskog sadržaja u kojem se promoviše nasilje, nasilnici, zločinci. No, s druge ćutanje Vlade na mnoge neprimjerene sadržaje u medijima ne znači da neetični mediji ne snose dio odgovornosti, a neetičnost medija nastavljena je i nakon zločina.
“Ne želim da generalizujem, ali većina medija je pravila greške u izveštavanju. Mediji svojim izveštavanjem mogu i jesu ozbiljni generatori nasilja. Izveštavanje u kome se ljudi etiketiraju, omalovažavaju, iznošenje detalji koji podstiču sukobe, mržnju, strah, održavaju ili stvaraju predrasude treba sankcionisati na adekvatan način. Etički i profesionalni kodeksi treba i mora da budu iznad profita”, kaže Nadejin.
Kahrović primjećuje da su neki mediji napravili ogromnu grešku koja može rezultirati “domino efektom”.
“Jer čitao sam naslove u elektronskim medijima koji glase: tinejdžer neće krivično odgovarati jer je maloljetan itd. Zatim mediji su prenosili isječke sa Facebook stranica gdje emocionalno i psihološki nestabilni tinejdžeri daju podršku počiniocu krivičnih djela, a samim time nesvjesno ohrabruju i druge tinejdžere koji su psihološki nestabilni da počine slična djela.”
Period analiza i preporuka tek dolazi, a do tada mediji trebaju djelovati edukativno, a ne senzacionalistički.