Nakon sloma nacizma, Martin Hajdeger je ustvrdio: „Pobijedilo je isto“. Ovih dana ponovo slavimo pobjedu nad nacističkim zlom, pa je prigodan moment da se prisjetimo nekih fakata. Naročito kada imamo u vidu koliko je u našem javnom diskursu iskrivljena i neobjektivna slika te istorije
Vojna strana priče
Uvijek kada slavimo 9. maj, imamo neku vrstu revolta zbog ignorisanja predstavnika ruskog naroda od strane zapadnih saveznika. Tako je, i prije rata u Ukrajini, redovna situacija bila da se Putin ne poziva na obilježavanje „Dana Evrope“, a jednako tako zapadni državnici odbijaju da prisustvuju paradi pobjede u Moskvi.
Takav odnos mora iritirati svakog poštenog čovjeka koji želi da uporedi razmjere antinacističkog angažmana nacija svijeta kroz objektivne kriterije. Na primjer: Zapadni front, od D-dana pa do kapitulacije Njemačke, odnio je živote 200 000 savezničkih vojnika. U Ardenskoj ofanzivi Amerikanci su učestvovali sa 700 000 svojih vojnika i imali oko 90 hiljada mrtvih i ranjenih. Sa druge strane, bitke na Istočnom frontu uključivale su milione vojnika i stotine hiljada žrtava. Samo je u staljingradskom paklu učestvovalo 1,7 milona sovjetskih vojnika, a žrtve na obje strane procjenjuju se na preko 700 000 mrtvih i ranjenih. To je milion i po ljudi izbačenih iz stroja u samo jednoj bitci. Ima osnova u tvrdnji da je nacistička armada odlučujuće slomljena na Istočnom frontu, masivnim kontraofanzivama Crvene armije. Ukupne američke (416 000) i britanske žrtve (383 000) u ratu neuporedive su sa 8 do 10 miliona vojnika, na koliko se procjenjuju sovjetski gubici. Naravno, neukusno je licitirati žrtvama, i to je samo jedna strana medalje (mnogi vojni eksperti govore da je to posljedica diletantizma sovjetskih generala i nebrige za vlastito ljudstvo), ali brojevi ipak nešto govore, i u najmanju ruku traže pijetet.
Malo kada mi je bilo tako toplo oko srca kao kada sam prije par godina u zgradi Bundestaga vidio grafite vojnika Crvene armije, koje su ispisali nakon što su osvojili zgradu hitlerovog parlamenta. Svaka čast Nijemcima što nisu prekrečili ove grafite – oni su pametno upozorenje današnjim poslanicima gdje mogu odvesti političke ludosti i nasjedanje populizmu fanatika:
Na istočnom tornju Bundestaga, na kojem je sovjetski soldat izvjesio crvenu zastavu, danas je zastava EU. Kada sam primjedbovao svojim domaćinima da nije OK skinuti taj simbol ruske žrtve i trijumfa, dobio sam baš pravi odgovor: „Vi ne gledate dovoljno dobro. Skinuta je samo sovjetska zastava, ali ne i ruska – mi Rusiju vidimo kao budući dio Unije.“ Takva filozofija, međutim, nema svoj odraz u simbolici proslava Dana Evrope, koja ima antiruski patos, čak i nakon 1989. godine. Pitanje glasi: zašto?
Politička strana priče: Atlantska povelja
Odgovor se dobija kada se osvrnemo na političku dimenziju priče. Naime, postoji vrijednosna i načelna razlika u kampanjama zapadanih saveznika i onoj Crvene armije. SAD nisu bile napadnute od strane Hitlera. One su mobilisale svoje građane u jedan daleki rat, u svrhu pomoći ugroženim nacijama Evrope. To nije bio osvajački rat, već rušenje jednog zločinačkog poretka. Vrhunski izraz ove filozofije je „Atlantska povelja“ iz 1941. odine. Ruzvelt je insistirao da se, prije uključenja Amerikanaca, saveznici obavežu da nakon pobjede neće biti nikakvih teritorijalnih proširenja, niti nametanja političkih režima. Prva tri člana Povelje su izuzetna vizija slobodnog svijeta koji je trebao nastati iz pepela rata:
- SAD i Velika Britanija ne traže nikakvo teritorijalno ili drugo povećanje;
- Svaka teritorijalna promjena mora biti u skladu sa slobodno izraženom voljom naroda;
- Narodi imaju pravo izabrati oblik vladavine po svojoj volji; to pravo treba vratiti svima kojima je bilo silom oduzeto;
Atlantska povelja je jedan od najljepših dokumenata svjetske istorije: manifest u kome se jedna velika sila obavezala da će nakon sloma nacističkog zla povući svoje snage iz svih država koje to budu zahtijevale. Inače, naša tadašnja država je jedan od potpisnika tog fascinantnog dokumenta, što je jedna od najsvjetlijih tačaka naše istorije, koju se, međutim, trudimo zaboraviti, kao i mnoštvo drugih pametnih stvari koje smo uradili.
Doktrina o „ograničenom suverenitetu“
Nasuprot tome, SSSR je imao nečasno političko ponašanje i nečasne političke namjere. Staljin je napravio pakt sa Hitlerom i poveo je antinacističku borbu tek kada je bio napadnut. Sporazum Molotov-Ribentrop iz 1939. godine je bio pakt o međusobnom nenapadanju nacista i Sovjeta, ali takođe i dogovor o okupaciji i podjeli Evrope. Neko je dobro primijetio da u Rusiji nema spomenika naci-otporu iz prije 1941. godine.
Staljinu nije bilo gadljivo da zajedno sa Firerom raskomada Poljsku i izmasakrira poljske oficire, intelektualce, policajce i druge građane kako bi spriječio organizovani otpor. NKVD je samo u Katinskoj šumi pobio hiljade poljskih oficira. Dokument koji je potpisao Berija, a odobrio Staljin, naređuje egzekuciju više od 25 000 ljudi bez suđenja. Kada danas, npr. u svjetlu rata u Ukrajini, pokušavamo razumjeti ponašanje Poljske, ili baltičkih država, moramo imati u vidu ovu istoriju.
Još je gore što su Sovjeti nastavili tako i nakon rata. Nasuprot Atlantskoj povelji, koja je eksplicitno priznavala pravo naroda na samoopredjeljenje, Sovjeti su se držali doktrine o „ograničenom suverenitetu“ (Brežnjev), prema kojoj su nacije samo uslovno suverene – ograničenje se odnosi na odgovornost prema istorijskoj misiji pobjede proleterske revolucije. U svrhu planetarnog trijumfa Revolucije, dozvoljeno je gaziti volju naroda. Ova je doktrina poslužila kao opravdanje za de facto okupaciju mnogih država Evrope i instaliranje marionetskih režima.
Izazvala je i mnoge otpore. „Praško proljeće“ 1968. godine je ime za ustanak čehoslovačkih građana protiv sovjetske okupacije. Kao što svi znamo, očaj Čehoslovaka je bio toliki da se student Jan Palah spalio iz nemoći, bijesa i revolta. Isto tako, mađarski radnici i studenti Univerziteta u Budimpešti pokrenuli su pobunu 1956. godine, zahtijevajući liberalizaciju društva i okončanje sovjetske okupacije. Sovjeti su poslali armadu od 1300 tenkova, koja je zajedno sa mađarskim izdajnicima ugušila pobunu. Time su osudili Mađarsku na još 30 godina života u neslobodi i bijedi.
Kompletan sovjetski prostor bio je mračno mjesto bijede, neslobode, progona i nesreće. Trajao je 40 godina i ostavio traga u memoriji miliona ljudi. Evropske nacije koje su prihvatile američku vojsku nakon 1945. godine, uradile su to dobrovoljno, i tretirali su SAD i NATO kao garant mira i stabilnosti. Svi sovjetski vazali su okupirani i silom ugurani u Varšavski pakt, a Sovjete su doživljavali kao puke pljačkaše sa istoka. Šta god ko mislio o američkoj kulturi – od leviski do R'n'R i Hollywooda, ona je širom Evrope identifikovana kao simbol liberalizma, slobode i blagostanja. Ne čudi da je nakon pada Berlinskog zida nepregledna kolona auta krenula u pravcu zapada. Nema boljeg dokaza antihumanog karaktera sovjetskog komunizma od ove fotografije:
Ideološki, stvar je zakopčana 2008. godine u u Pragu, usvajanjem „Deklaracija o savjesti Evrope“, kojom se de facto izjednačavaju nacizam i komunizam kao totalitarni režimi.
Račun za višedecenijske patnje i bijedu ex-sovjetske nacije Evrope su ispostavile ruskom narodu. Prije par godina u Pragu sam naletio na ovakav plakat, koji nepošteno izjednačava rusku kulturu sa sovjetskim zlom:
Rusi su bez sumnje krivi, jer su dopustili da padnu u tamu staljinizma. Ali ne treba zaboraviti da su oni i najveća žrtva komunizma i staljinističkih progona. Gulag je odnio milione života, a zapt je ipak bio najjači u samom SSSR-u. Jedan od mojih trenera u šahu bio je Vitalij Ceškovski. Kada sam ga pitao koja mu je najveća nagrada u životu, odgovorio je: „pasoš“ – kada je po drugi put postao prvak SSSR-a pasoš mu je predat iz KGB-a u lično posjedovanje.
Mi smo pak bili te sreće da je Tito uspio da izvuče SFRJ iz sovjetskog stiska. Premda je uspostavio autokratsku vladavinu, ipak nikada nije skliznuo u sumorne staljinističke diktature tipa Čaušeskua. S obzirom da nemamo iskustvo sovjetskog zapta, danas teško razumijevamo antiruska osjećanja istočnoevropskih nacija koje nisu bile te sreće.
4. Putinistički nastavak
Nažalost, ista logika u Rusiji nastavila se i nakon sloma komunizma. Putin sasvim otvoreno odbacuje ideale i vrijednosti Atlantske povelje i ne priznaje suverenitet, ne samo Ukrajine, već i baltičkih država. Za njega je raspad SSSR-a, koji je donio slobodu i progres milionima ljudi, jedna „tragična greška“. Sam Putin je baš pravi Sovjet – tipični izdanak KGB mentaliteta.
Narod se, naravno, ne smije izjednačavati sa režimom vlasti. Jer nema naroda koji nekad nije pao pod zločinačku vlast. Kao što se Nijemcima desio Hitler i nacizam, Rusima se desio staljinizam. Kao što se Amerikancima dogodio mlađi Buš, Ruse je zadesio Putin. Ali, Rusi bi se, kao i neki drugi narodi, trebali već jednom zapitati zašto nikada nisu živjeli u istinski demokratskom, slobodnom i liberalnom političkim poretku, i zašto ih baš sve komšije smatraju prijetnjom, a Evropa ignoriše.
Krivica Amerike
Još veća istorijska tragedija je što su same SAD nakon 1945. godine sve češće iznevjeravale doktrinu Atlantske povelje. Premda SAD nikada nisu ispostavile teritorijalne pretenzije prema drugim državama, dokazano su inicirale i učestvovale u desetinama prevrata kojima su mijenjane vlasti u državama, a i vojno su, bez odobrenja UN i bez poziva naroda date države, napadale i rušile razne vlade širom svijeta. Počelo je sa Vijetnamskim ratom, da bi stvar kulminirala sa Buš juniorom. Istu grešku kao nakon Drugog svjetskog rata SAD su ponovile i nakon 1989. godine: umjesto da budu vođa slobodnog svijeta, pokušale su da postanu planetarni policajac i hegemon. Time su izgubile veliki dio moralnog kredibiliteta koji su imali kao nacija koja je pomogla oslobađanje Evrope 1945. godine, i kao pobjednik nad sovjetskim zlom 1989. godine. Nije ni čudo da ih mnoge nacije svijeta danas mrze i zaboravljaju sve one velike stvari koje su uradile. Ričard Holbruk je pred smrt izjavio: “Nažalost, mi sada mnogo više ličimo na Bosnu, nego što Bosna liči na SAD.“