Svako jutro, kad nakon šetnje
psa, sa vrućim kiflama krenem put ulaza u zgradu, razbacimo po koju, razmjenimo
brzih par informacija i upitamo se za trenutne i nadolazeće promjene. Uglavnom
se sve svodi na stoičku ironiju, jeftini ali pitak sarkazam, i poneku odvalu
teškog i brutalnog nadrealizma. Ni ja niti moj sugovornik se ne nadamo
boljitku. Barem nema boljitka za nas dvojicu i nama slične, ničije ljude,
obične revolucionare izlizanih ideala, nekadašnju haustorsku raju, kojoj je
istina uvijek draža od Sokrata. Pregazilo nas vrijeme i sistem za koji nisu
bile spremne, niti utrenirane naše kičme, a bome ni moralni princip u nama.
Nekada me potrese i razvali njegova sklonost izrugivanju
našoj naivnosti i generalnoj spremnosti običnog čovjeka, da uhvati tračak nade
u odsjaju svjetla, što je kliznulo niz basamake dok su se vrata u bolje sutra
zatvarala gaseći sve osim mraka, valjda stoga što ta njegova istina vrijeđa i
boli, jer pogađa, ko prst zariven duboko u inficiranu ranu.
Tako me već danima trza «podsmješljivo» naglašavajući,
kako «ovi naši» sve neke «njihove» stare kadrove, iznova otkrivaju, kao svoje
nove. Kad vidi da mi je udario u damar, spusti šeretski pogled, pa ko zabrinuto
promumlja, nešto o tome, da sam se izgleda i ja prodao za neku od fotelja, a
onda ko slučajno upita, jel mi žena radi, a zna da ne radi.
Svrbi me ta njegova dosjetka o njihovim starim, isluženim
kadrovima, koji su namah postali naši «ganz» novi, pa prebirem po glavi, kako
ostaju na funkcijama oni sa čijim lopovlukom sam ratovao dvadeset godina, a ja
se ponadao da napokon odlaze i da će sad meni «svanuti dan». Kako nam samo
uspijevaju podvaliti? Možda podvaljujemo sami sebi ili nam naši podvaljuju ili
su oni kupili neke naše pa sad tako njihovi ostaju među našima.
Sve se češće bavim promišljanjima o moći odlazeće
garniture. Sve mi je izvjesnije, kako raspolažu ogromnim «crnim fondovima» iz
kojih finansiraju lobiranje, podršku, spinovanje, podmetanje, kupovinu
predizbornih, izbornih i postizbornih duša i pripadajućih ručica.
Od kada se formirala Federalna vlada, evidentno su
krenuli u kupovinu «slobodnih» intelektualaca i influencera, čelnih ljudi raznih
stranaka. Ubrizgavaju ogromna sredstva, resurse, nude i daju nemilice, obećaju,
poklanjaju, bezuslovno i bespovratno daruju, ne bi li promjenili trend
vlastitog propadanja sadržan u činjenici, da sa njima niko nije htio praviti
vlast.
Razmišljam o tome trendu okupljanja jata, u kojem čak i
akademici preko noći mijenjaju stavove, ideološku matricu i svjetonazore,
relativizirajući sve osim ideje da nam slijedi povratak SDA, jače nego ikada,
jer je tobože od strane Trojke nastupila povjesna izdaja za šta ne trebaju
nikakvi argumenti. Razmišljam i pitam se čemu to ako su izgubili priliku
naredne četiri godine? A da li su?
Uskoro idu unutarstranački izbori u SDP-u, a kako stvari
stoje SDA se sprema, a možda je već i krenula sa ubrizgavanjem ogromnih fondova
u projekat preuzimanja SDP-a, preka kadrova, koji su simpatizeri nacionalnih i
religijskih paradoksa građanske države u Bošnjaka muslimana. Dualnost u
redovima socijaldemokracije nije novina, ali nije nikada ni ishod odmjeravanja
snaga unutar SDP-a između kosmopolitiskih i nacionaln- patriotskih snaga, bio
tako važan za opstanak SDA na vlasti, jer SDP sa novim rukovodstvom, koje
naginje građanskoj državi prekrivenoj tekbirom, može SDA, sa političke margine,
preko noći, vratiti na vlast.
Oduvijek se unutar SDP-a vodi bitka za prevagu između
dvije tradicije i dvije krajnje oprečne ideološke orijentacije, one pod
zastavom Tita i one pod zastavom Alije. Vodi se borba između dvije struje, one
okupljene u drugarskom, ka interesu kolektiva usmjerenom maniru Nijaza i druge
njoj suprotstavljene, otjelovljene u nadobudnom gardu egocentičnog Zlatka i
opštoj ka čistoj računici i interesu zasnovanoj praksi, bez trunka ideologije,
izuzev one monetarne. Prvi su okupljeni oko ideala a drugi oko interesa. Prvima
je strana SDA, dok je drugima blizak svaki tal što vodi do profita, pa tako ne
biraju sredstva da se domognu tog cilja i u dil bi i partnerstvo i sa Sotonom a
nekamoli sa nacionalistima i njima priležnim crkvenim institucijama.
Ako je ikada došao pravi čas, da se SDP vrati svojim
korijenima, da ponovno postane državnički, a ne politički i što je još gore
dnevnopolitički projekat, onda je to ovaj Kongres SDP-a. Ovo je trenutak kada
se treba hrabro istupiti iz pozicije snishodljivog ašikovanja sa nacionalnim i
vjerskim predznacima, kako bi se podilazilo zamišljenim željama biračkog
tijela. Dosljednost idealima je ono što je uvijek bila odlika izvorne
socijaldemokratije, čak i više od njenog revolucionarnog duha, pa evo ako smo i
izgubili tu oštricu bunta, pa ako smo i marginalizirali naše drugove, koji
previše otvoreno govore istinu protiv nas samih, nemojmo se odreći barem
dosljednosti u čuvanju ideje pravde i jednakosti za sve, be obzira na naciju i
vjeru.
Ukoliko SDA sebi izabere rukovodstvo SDP-a, bojim se da
će nestati političkog pluralizma u BiH i da će doći kraj demokratiji i prije
nego je istinski zaživjela.
Jedina prava šansa za građansku državu dolazi pod
zastavom socijaldemokracije, ali one, kojoj niti jedna vjera niti naciju nisu
ispred ržave i kojoj su svi moralni ljudi isti i jednaki!