Foto: BUKA
Prošle sedmice održana je prva Javna rasprava o Nacrtu zakona o kleveti u Banjaluci. Pravnici koji su bili na javnoj raspravi jasno su bili protiv ovog zakona. Razgovaramo sa advokatom iz Banjaluke Aleksandrom Jokićem koji je tokom javne rasprave govorio o problematičnosti ovog zakona.
Aleksandre, koji su najveći problemi ovog zakoni koji je prestavljen od Vlade RS i koji pored silnih upozorenja struke i medijske zajednice nije bitno promijenjen?
Najveći problem nije isključivo vezan za KZ RS, nego za procesni zakon, ZKP. Naime, naš sistem ne poznaje privatnu krivičnu tužbu, što znači da za ova djela (ako se izmjene usvoje) gonjenje preduzima javno tužilaštvo nakon prijedloga oštećenog (ali tužilaštvo je to koje odlučuje da li će pokrenuti istragu i da li će podići optužnicu, oštećeni na to ne može da utiče). To je rješenje kakvo ne postoji ni u zemljama u regionu. Upravo sa ovim je povezan niz problema za koje se ne naziru rješenja, a koja ove s javne rasprave nemaju potencijal da riješe. A drugi, možda jednako bitan problem, jeste nedovoljna određenost predloženih krivičnih djela i njihova neusklađenost sa postojećim propisima (Zakon o zaštiti od klevete, Zakon o javnom redu i miru itd.)
Koliko je problematično pozivati se na evropske prakse, imajući u vidu stanje društva u kojem mi živimo, mnogi se boje da će ovaj zakon biti zloupotrijebljen od strane političara, a da na sudovima neće dobiti adekvatnu zaštitu?
Problematično je iz više razloga. Prije svega, u prethodnom pitanju spomenuti institut privatne tužbe je jedna od bitnih razlika. Zatim stepen nezavisnosti i efikasnosti pravosuđa, medijskih sloboda, načina izvještavanja javnih servisa… Plašim se da mi nismo čak ni uporedivi, a kamoli da se pozivamo na praksu zemalja u zapadnoj Evropi. Licemjerno je pozivati se na njihovu praksu, a zanemariti njihove savjete i sugestije.
Da preciziramo, postoji li u Evropi ovako “strog” zakon o kleveti i uvredi sa ovako drakonskim kaznama?
Ova krivična djela nisu „stroga“, iako je jasno na šta se time misli, nego su toliko široko definisana da njihovo tumačenje može biti različito od čovjeka do čovjeka. A to onda znači da su takve odredbe podložne zloupotrebama. Tužioci će biti ti koji će odlučivati šta je uvreda, a šta kleveta prema njihovom stavu i na osnovu toga procesuirati građane. Toga, u kombinaciji sa ovako visokim kaznama, definitivno nema u drugim državama. To je kombinacija koja predstavlja ovo što vi zovete „strog“ zakon, a zapravo je skoro pa neograničena mogućnost za proizvoljnu primjenu i zloupotrebu. Tako može ista odredba prema nekome biti preblaga, a prema nekome drakonska, sve u zavisnosti od osobe koja je interpretira.
Šta nam govori činjenica da vlast ne odustaje od zakona i pored svih inicijativa i prijedloga koje su predane u posljednjih nekoliko mjeseci?
Plašim se da nam govori da je ovo „završena stvar“ i da je čitava ova procedura samo formalno poštovanje obaveznih koraka, bez stvarne namjere i volje da se čuju stavovi građana. To već duže postaje manir vlasti na različitim nivoima. Izgleda da se mišljenje i volja građana ne slušaju ako nisu prijeteći.
Jeste li zadovoljni odgovorima predstavnika Ministarstva pravde Republike Srspke na pitanja koje je postavila struka?
Nikakve odgovore nismo ni dobili. Čak nismo dobili ni odgovor na pitanje ko je tvorac ovog Nacrta, odnosno ko su članovi radne grupe.
Iako je obećano da će biti održano više javnih rasprava, da će se o ovom zakonu detaljno pričati dva mjeseca, a sve je spalo na nekoliko javnih rasprava u dvadesetak dana i samo jedna je u Banjaluci. Šta nam i ovo pokazuje, da li se ove javne rasprave održavaju samo reda radi?
Kako već ranije rekoh, sve sam sigurniji da je to jedini smisao ovih rasprava, da se kaže da su održane, bez suštinske mogućnosti da one utiču na sam tekst Nacrta. Ako će javne rasprave izgledati ovako kako je izgledala ova prva, onda i nema neke razlike da se organizuje četiri ili deset rasprava. Jer pitanja bez odgovora, zakoni bez tvorca nisu baš rasprave, tu nema sukoba argumenata, a time ni stvarne mogućnosti da se utiče na tekst Nacrta.
Na javnoj raspravi je istaknuto da se ovi zakoni uvode na način da se stvara lažna slika da su oni potrebni zbog slučaja mladića iz Laktaša iako to nema veze jedno sa drugim, potpuno je drugi zakon vezano za nedozvoljeno snimanje i fotografisanje. Koliko je i ovo problematično?
Navikli smo već da se tragedije zloupotrebljavaju za političke svrhe i da nakon svake tragedije vlasti pokušavaju da nam uskrate prava i slobode, a sebi prigrabe više ovlaštenja. Ni ovo nije mnogo drugačije, iako se ne stvara direktna veza između tog slučaja i uvođenja krivičnih djela protiv ugleda i časti. Izmjena za koju direktno vežu ovaj slučaj nije toliko sporna, iako dio javnosti smatra da je suvišna i da je važeći KZ RS već inkriminisao ovakvo ponašanje. Međutim, pod plaštom te izmjene, propisivanja krivičnog djela Neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka, pokušava se javnost odobrovoljiti za sve predložene izmjene i dopune. To jeste problematično, jer je pokazatelj smišljene želje da se iskoriste emocije i nesigurnost građana, da bi se usvojile i one izmjene koje sa tim nemaju veze.