Kao jedan od odgovora na nedavne tragedije, predsjednik Vučić najavio je drastičan proces razoružavanja građana Srbije. U masi pametnih i očito korisnih mjera – tipa policajca u svakoj školi, oduzimanja nelegalnog oružja itd., jedna mjera je naročito opasna i predstavlja lijek koji može biti gori od bolesti: to je moratorijum na izdavanje dozvola za lično oružje, kao i rigorozne kontrole već postojećih dozvola, sa ciljem da se, pritiskom na građane, oružje u posjedu civila de facto eliminiše.
Na posredan način, nešto slično već je učinila Vlada Republike Srpske, kada je prije par godina izdavala nove dozvole za oružje po povišenim cijenama, koje su za mnoge građane Srpske bile prevelike. Sjećam se da sam, čekajući u MUP-u novu dozvolu, čuo jednog veterana kako kaže: “Ja nemam para da ovo platim. Sram ih bilo, otišao sam u rat sam sa SVOJOM puškom i pištoljem. Tad sam im bio dobar i nisu mi tražili nikakvu dozvolu. Sad mi oduzima oružje država koju sam tim oružjem izborio.”
Ustavi savremenih država po pravilu zabranjuju vladi da potpuno razoružava svoje građane i za to postoje vrlo jaki razlozi – kako filozofski, tako i praktični. Klasičan primjer te logike je 2. amandman Ustava SAD, koji zabranjuje vladi da na bilo koji način (npr. dozvolama ili plaćanjem poreza na oružje) reguliše pravo punoljetnim ljudima da nose oružje. Džeferson je to objasnio jednostavnim riječima: “Slobodan čovjek ne traži dozvolu za nošenje oružja”. Unatoč tome, nakon svake masovne pucnjave, u SAD-u se pokrene kampanja o ukidanju 2. amandmana, od građana, preko kulturnih radnika, do političara iz Demokratske stranke. Nedavno je predsjednik Bajden uputio tzv. “Buy a shotgun” poziv Amerikancima: “Ne treba vam AR-15 da se zaštitite. I ne treba vam 30 okvira da se zaštitite. Kupite sačmaru.” Sve takve inicijative sudare se na kraju sa Vrhovnim sudom, koji ih blokira braneći Ustav. Nije zgoreg podsjetiti se logike koja stoji iza 2. amandmana, jer to nam može pomoći da razumijemo konsekvence politika i naših vlasti.
Prirodno pravo na odbranu
Prva stvar dolazi iz doktrine prirodnih ljudskih prava. Svaki čovjek ima prirodno pravo da brani svoj život i slobodu ukoliko je napadnut. Ukinuti 2. amandman znači ukinuti pravo na samoodbranu ljudima.
Druga stvar dolazi iz zahtjeva sigurnosti. Ove ubice po pravilu napadaju nezaštićene i nenaouružane ljude. Zašto niko od masovnih pucača ne dođe pred zgradu policije ili u vojnu kasarnu, pa tamo proba da puca, gdje su ljudi naoružani i mogu da uzvrate, već to po pravilu rade kukavički – u školama, tržnim centrima ili nasumično na ulici?
Statistika u SAD potvrđuje ovu logiku: najmanje je žrtava masovnih ubistava, a i stopa oružanog kriminala je najniža tamo gdje su građani najviše naoružani i mogu da uzvrate. Na primjer, nakon kampanje republikanaca za oružje, u Virdžiniji je došlo do porasta prodaje vatrenog oružja za 73%, dok je stopa nasilnih zločina opala za 23%. Honduras i Švajcarska imaju otprilike isti broj stanovnika. U Hondurasu je potpuno zabranjeno posjedovanje oružja – a stopa ubistava je najviša na svijetu; u Švajcarskoj je jedna od najliberalnijih politika – stopa ubistava je najniža na svijetu.
Da je djevojka koja je u srijedu ubijena u kozmetičkom salonu u Novom Sadu bila naoružana, imala bi šanse da preživi. A i mnogo manje je vjerovatno da bi bila napadnuta.
Uostalom, elementarna logika nam kaže da, ako razoružamo obične mirne građane koji poštuju zakone svoje zemlje, naoružani (ilegalno) će ostati samo kriminalci, koji ionako ne poštuju zakone, pa neće ni taj o oružju. Takva politika djeluje potpuno iracionalno. Posljedica zakonske zabrane oružja biće da će pošten i miroljubiv svijet ostati nenaoružan, dok će samo banditi imati oružje.
Slijedeći ovu logiku, većina Amerikanaca odbija kontrolu oružja, a mnogi poznati selebritiji angažovani su u kampanji odbrane 2. amandmana, računajući i legendarnog inspektora Kalahana:
Zaštita od “zaštitnika”
Prethodna argumentacija, koliko god imala smisla, zapravo nije suština. Prava poenta 2. amandmana je da on garantuje građanima mogućnost da pruže otpor vlasti koja hoće da uzurpira ustav (tzv. “pravo tiranicida”). To je u teoriji poznato kao tzv. paradoks “zaštite od zaštitnika”: mi smo ovlastili vladu da garantuje sigurnost i provodi poredak – dali joj “monopol na legitimnu silu” s ciljem da “štiti javni red i mir”, kao i sredstva za to (vojska, policija itd). Ali šta ako se ta vlada odmetne u tiraniju, suspenduje ustav i pokuša da potčini građane? Na moju tvrdnju da Banjaluku i Republiku Srpsku smatram vrlo sigurnom sredinom, i ne osjećam nikakav bezbjednosni pritisak, jedan Amerikanac me je upitao: “Kako je to moguće ako ste vi praktično bez oružja? Izuzev pištolja i lovačkih pušaka, nemate ništa da se branite.” Kada sam mu odgovorio da imamo visok stepen povjerenja u naš MUP, odgovorio je sa podsmjehom: “Vi ste onda baš pravi naivci. Šta ako vas taj MUP napadne?”
Mi smo nedavno imali situaciju kada je tokom demonstracija 2020. godine Vlada Srbije pokazala da ne preza od upotrebe sile protiv građana. Čak je tadašnji ministar vojske Vulin tražio da se specijalne jedinice Vojske Srbije uključe u suzbijanje protesta (što je ustavom garantovano pravo građana Srbije). Imali smo sreću da je komandant niške Padobranske brigade odbio suludu naredbu da padobranci intervenišu protiv naroda.
Mudri komandant-heroj se pozvao na Ustav zemlje i odbio suludu naredbu budale na vlasti. Ali lako možemo zamisliti i situaciju gdje će na čelu specijalaca biti neki manje pametan, manje odan zakletvi i manje hrabar komandant, koji će slijepo slijediti zapovjedi režima, ne obazirući se na zakletvu i Ustav.
Imali smo sličnu situaciju i s Miloševićem, kada smo ga 5. oktobra srušili bagerima iz Čačka. Zamislimo šta bi bilo da su u toj situaciji Legija i JSO odlučili da brane diktatora, a da je neko od generala Vojske Srbije odlučio da podigne slušalicu, javi se na telefonski poziv, i pošalje tenkove na narod. Bageri ne bi bili dovoljni. Ako vlada Srbije uspije da iskoristi ovu tragediju i provede razoružanje građana Srbije, to znači da, ukoliko nekad neka vlast pokuša da uspostavi diktaturu (a vojska i policija budu korumpirane i izdaju svoju ustavnu obavezu i zakletvu), građani neće imati čime da pruže otpor.
Ronald Regan je jednom prilikom objasnio poentu riječima: “Kao mladić, bio sam uvjeren da je Holokaust preuveličan i nemoguć. Jer kako je moguće da neko deportuje u logore 6 miliona ljudi, a da oni ne pruže otpor? Kada bih ja to pokušao u SAD, bio bih momentalno likvidiran. A onda sam shvatio razliku: građani SAD-a su naoružani i mogu da se brane, a Hitler je prethodno zakonski razoružao Jevreje.” Ovo su, naravno, ekstremne situacije i izuzeci (više služe kao logička vježba), ali sama činjenica da građani mogu pružiti otpor je dovoljno upozorenje vlasti, i stoga vrijednost sama po sebi: “Puška koja visi na zidu građanina i radnika je simbol demokratije i slobode” (Džordž Orvel). Nedavno je jedan penzionisani američki general upozorio tzv. “Duboku državu” u SAD riječima: “Ukoliko se odlučite na upotrebu sile protiv naroda, nemojte zaboraviti koja je najjača armija na svijetu – to nije ni vojska SAD, nije ni Rusija, niti Kina; – to su građani SAD: 330 miliona ljudi koji posjeduju 400 milona jurišnih pušaka.” Nije demokratija u Americi tako jaka zato što su njihovi političari bolji, pošteniji ili pametniji od naših – već zato što se više boje svog naroda.
Ne bi bilo loše da i mi, hladne glave i kada se emocije slegnu, promislimo i prodiskutujemo ove argumente. Da li bi se osjećali sigurnije razoružani, tj. da samo Vlada ostane naoružana legalno, a kriminalci ilegalno? Ne mislim da treba slijediti ekstremni američki primjer, i nosati pištolje po ulici, a kalašnjikove držati pod krevetom. Mi nismo Divlji Zapad. Niti da, poput Izraela, trebamo obučiti i naoružati nastavnike da u slučaju napada mogu da brane učenike. Ali potpuno razoružavanje, već samo kao namjera vlade, djeluje zlokobno i zabrinjava. Sumnja u namjere vlasti je pojačana time što vlast djeluje na brzinu, pokušavajući da progura ovakve mjere dok su emocije još jake.
