Svaki dan stojim ispred ormara koji puca po šavovima i razmišljam: “Nemam šta obući.”
Naravno, naši ormari samo su jedno od mjesta koje smo zatrpali stvarima. Vjeruje se da većina nas nosi 20 posto svoje odjeće 80 posto vremena. Živimo u vremenu u kojem jednim klikom nešto možete naručiti online i stići će vam na kućni prag, a da čak i ne ustanete s kauča.
Ali čak i ako nemamo problem sa gomilanjem stvari, mnogi od nas imaju problem sa njihovim korištenjem.
Dopustite mi da vam postavim niz pitanja.
Imate li u ormaru odjeću sa koje još niste skinuli ni etikete?
Imate li u svom ormaru odjeću koju niste obukli godinu dana?
Imate li u kući mirišljivu svijeću koju nikada niste zapalili?
Imate li alkohol koji čuvate za posebnu priliku?
Imate li pribor za jelo ili porculan koji takođe čuvate za posebnu priliku?
Velike su šanse da ste odgovorili sa “da” na barem jedno od ovih pitanja.
Prije nekoliko godina vratila sam se s porodičnog odmora u Meksiku, gdje sam kupila prekrasnu plavu ukrašenu svijeću. Bila sam tako uzbuđena. Ali kad sam došla kući i raspakovala se, pomislila sam: “Danas nije taj dan. Sačuvat ću je za pravu priliku.” Pa sam je spremila u ormar i zaboravila na nju.
Prošle su dvije godine, sjetila sam se svoje svijeće i pomislila: “Danas je taj dan. Idem je zapaliti.” Otišla sam do ormara i otvorila kutiju – moja prekrasna plava svijeća pretvorila se u veliku lokvu voska. Ono što mi se učinilo jako čudnim u vezi s ovim jeste da je moja svijeća učinila tačno ono za što je i napravljena — otopila se — ali je to učinila bez mene.
To je dan kada sam naučila ovu lekciju: “Nemoj dopustiti da ti se svijeća otopi u ormaru.”
Sve ove stvari kojih se čuvamo imaju jednu zajedničku stvar – mislimo da su posebne.
Uostalom, nemamo problema sa skidanjem etiketa s trenerke ili sa korištenjem IKEA pribora za jelo i posuđa, ali dobar porculan, skupi viski, otmjeno odijelo ostaju zaključani u ormaru.
Shvatila sam da, kad nešto ne nosim, to je obično zato što sam odlučila da je previše lijepo. Dobila sam ogrlicu koja je bila malo ljepša od one koju inače nosim. Stavila sam je, pokazala sestri i upitala: “Je li previše lijepa za svaki dan?”
Pogledala me je i rekla: “Stvarno je lijepa. Ali nije li tvoj moto da ‘ne dopustiš da se svijeća otopi u ormaru’?”
Čim sam ovu ogrlicu označila kao suviše lijepu za svaki dan, premještena je u moju kutiju za nakit i zaboravljena čekajući da dođe taj poseban dan. Zbog toga sam postala jako znatiželjna i shvatila sam da se naša sklonost da gomilamo stvari temelji na dva načina razmišljanja: “Nisam dovoljno dobra” i “Nemam dovoljno”.
Počet ću s “Nemam dovoljno.” Ovakav način razmišljanja pojavio se s velikim krizama kada su mnogi ljudi vjerovali da se mogu zaštititi od teških vremena ako nagomilaju dovoljno stvari oko sebe. Ali ovaj se mentalitet od tada uvukao u sve dijelove naših života.
Autorica Lynne Twist sažima ovaj način razmišljanja o oskudici: “Za mene i za mnoge od nas, naša prva misao kad se probudimo je: ‘Nisam dovoljno spavala’. Nakon toga brzo slijedi misao ‘nemam dovoljno vremena’. Bile istinite ili ne, te nam se misli javljaju automatski, prije nego što uopšte pomislimo da ih zaustavimo ili ispitamo.”
Ovaj način razmišljanja “nemam dovoljno” znači da neki od nas žive u kućama koje su tri puta veće nego prije 50 godina, a ipak su naše garaže toliko natrpane stvarima da ne možemo u njih parkirati svoje automobile.
Drugi način razmišljanja je “ja nisam dovoljan”. Ljudi su izvrsni u skupljanju stvari i kupovini. Kada kupujemo, često tražimo one stvari koje nam nedostaju u životu. Stojimo u prodavnici i uvjeravamo sami sebe: “Mogao bih postati dovoljno dobar da imam ove stvari.” Ali onda se nešto dogodi između blagajne i naših ormara.
Šta god nas je uvjerilo u trgovini, nestaje. Napravimo mjesta u ormaru ili garaži i zaboravimo na njih.
Šta ako vam kažem da ti predmeti nisu samo predmeti? Sve ove stvari zapravo su naša obećanja samima sebi o tome kako ćemo “jednog dana…”. Mislimo u sebi: “Nosiću ga kad…” ili “Upotrijebiću ga kad…”.
Što ako vam kažem da to “jednog dana” neće nikad doći?
Radim kao medicinska sestra u hitnoj pomoći. Mogu vam reći da niko ne planira doći u hitnu.
Kad ljudi dođu, ne nose svoj poseban viski niti nose svoje najbolje odijelo. Dođu takvi kakvi jesu i svi dobiju istu plavu pamučnu haljinu koja svima stoji užasno.
U teškim danima podsjećam se da se život može promijeniti u trenu — srčani udar, moždani udar, saobraćajna nesreća….
S moje tačke gledišta, pokraj bolničkog kreveta, postaje sasvim jasno šta je zapravo važno i naši izgovori zašto nismo zapalili svijeću ili popili onaj viski postaju besmisleni.
Moj zaključak iz rada sa ljudima koji se bore za život je sljedeći: “Život je onakav kakvim ga vi učinite, stoga ga učinite takvim da u njemu uživate.”
Predlažem promjenu načina razmišljanja – da sebe vidite kao dovoljno dobrog čovjeka koji ima i koristi svoje stvari. Takođe, želim da zapamtite da vi kontrolišete svoj život, pa zašto ga ne biste učinili važnim?
Ovo nije izgovor da ispraznite svoj bankovni račun, odete na luksuzni odmor na kredit ili kupite onaj kabriolet o kojem ste sanjali. Umjesto toga, radi se o korištenju stvari koje već imate.
Ta svijeća koja se rastopila pokrenula je nešto u meni. Ispričala sam tu priču prijateljima i porodici. Sljedeći put kad sam bila kod jedne prijateljice, povela me u obilazak i pokazala mi da su joj sve svijeće upaljene. Rekla mi je: “Gillian, čekala sam godinu dana da zapalim te svijeće. Ispričala si mi tu priču, a ja sam ih sljedećeg dana sve zapalila.”
Kad sam otišla kod druge prijateljice, pokazala je na prekrasan par cipela na svojoj polici i rekla: “Čuvam ove prekrasne cipele za svoj prvi javni nastup.” Kasnije te sedmice poslala mi je poruku i rekla: “Nosim cipele. Nema više čekanja.”
Pored svijeća, postoje i haljine za koje se čini da nikada neće izaći iz ormara. Zbog toga sam odlučila prirediti zabavu s pravilom da morate obući haljinu koju nemate gdje obući.
Svaka žena ima ovakvu haljinu. To je haljina koja, kad god se želite dotjerati, nikad nije odgovarajuća. Pretijesna je, presvijetla, preduga, prekratka, previše je ovo ili ono.
Najdraže mi je bilo što smo otišli u restoran i moglo se vidjeti da drugi gosti pokušavaju odgonetnuti povod naše zabave. Je li to loše koordinisana svadba ili je Noć vještica stigla ranije?
Najjači utisak je ipak bio koliko smo se zabavili. Kad sve te stare izgovore stavite po strani, s druge strane je radost, samopouzdanje i sloboda. Sve su te stvari izašle na vidjelo kada smo konačno rekli: “Nema više izgovora, danas je taj dan.”
Možda čitate ovo i mislite da je život više od nošenja odjeće iz naših ormara, otvaranja šampanjca ili vađenja dobrog porculana.
Vjerujem, međutim, da te male radnje šalju veliku poruku i pokazuju da više ne dopuštate da vam život izmakne — ili se istopi — pokraj vas.
Evo mog izazova za vas: šta god da čuvate za posebne prilike, upotrijebite to već sljedeće sedmice. Izvadite svoj porculan za slučajni utorak naveče, otvorite viski, odrežite etiketu sa te jakne. I ne dopustite da vam se svijeća otopi u ormaru.
Izvor: TED