Žive, vrlo reljefne kore, pomalo nepravilnog oblika, svaka je bila umotana u tanki papir, na kojem je bio utisnut znak, obrisi nekoga grada, a ispod je pisalo Jaffa. Mnogo godina kasnije, kao znatiželjan adolescent, kada ovakvih naranača više ne bude, saznavat ću da je Jaffa starozavjetni i antički grad, jedno od onih mjesta starijih od čovječanstva, u kojima su ispričane priče od kojih započinjemo s pripovijedanjem. Iz luke u Jaffi isplovio je Jona, kada je odbio poslušati Boga da pođe u Ninivu i propovijeda bezbožnim raspusnicima, smatrajući da oni ne zaslužuju njegovu propovijed, nego je pošao za Tars, misleći da od Boga može pobjeći. Ali onda je Bog na Jonu poslao ribu – obično se kaže da je poslao kita, ali kit guta planktone, a Jona je nešto krupniji od planktona – riba je Jonu progutala, i on je iz njezine utrobe, u kojoj je proboravio tri dana i tri noći, molio za milost…
Od Jaffe, u kojoj i danas živi miješano stanovništvo, četrdesetak je posto Arapa, do Kiryat Ate je oko 120 kilometara. Jaffa je dio Tel Aviva, Kiryat Ata je u okrugu Haifa. Oba mjesta dio su velike i sveobuhvatne tradicije Biblije i Mediterana, iz koje u velikoj mjeri podrijetlo vuče naš način pripovijedanja, kao i zadana mjesta u njemu. U Kiryat Ati rodio se 24. veljače 1976. u sekularnoj obitelji činovnice i vojnog inženjera Yuval Noah Harari. Pametan dječak, odmah je krenuo u razred za osobito nadarenu djecu, rastao je i školovao se u Haifi, gdje je uspio zbog fakulteta odgoditi vojnu službu, od koje će zatim biti i oslobođen. Već je s nenavršenih sedamnaest godina bio student povijesti i međunarodnih odnosa na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Potom je studirao i u Oxfordu, specijalizirao se za srednjovjekovnu i vojnu povijest, ali je, čini se to iz njegovih knjiga, od rana bio obuzet željom, čestom kod vrlo inteligentnih ljudi, da istražuje podrijetlo i povijest svega i svačega, pa tako i čovjeka takvog kakav on jest. U novom će tisućljeću Hararijeve knjige postati možda i najfrekventniji bestseleri liberalnog, slobodnog i sekularnog dijela čovječanstva. Recimo, ovoga trenutka na svakom velikom svjetskom aerodromu barem troje ljudi – jedna kanadska menadžerica, poslovni čovjek iz Libanona, i mlada Talijanka s Matsuda naočalama… – čitaju neku od Hararijevih knjiga. Ili “Sapiens: kratka povijest čovječanstva”, ili “Homo deus: kratka povijest sutrašnjice”, ili “21 lekciju za 21. stoljeće”, ili možda neku od grafičkih knjiga, crtanih romana nastalih po Hararijevim scenarijima.
Yuval Noah Harari je gay. Sa svojim se partnerom, koji mu je ujedno (bio) i osobni menadžer, te, kako kaže, sveznajući pomoćnik kod kojeg je moguće provjeriti ono što je drugdje neprovjerljivo, vjenčao u Torontu. Bavi se Vipasana meditacijom, veli da ga je to preobrazilo u životu, vegan je, i – što je ovom njegovom čitatelju naročito važno i veliko – od nekih doba više nema mobitel. Na svojim knjigama i predavanjima Harari se ozbiljno obogatio, a o njegovom specifičnom utjecaju svjedoči to da je više puta bio govornik na godišnjem okupljanju Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu.
U posljednjih pet-šest godina, otkako su počeli u nas da izlaze prijevodi Hararijevih knjiga, u više sam navrata svaku od tih knjiga počinjao da čitam s onim nadahnućem i znatiželjom, kao da je prvi put uzimam u ruke. Svaku od njih, iz više pokušaja, na kraju sam i pročitao. Primjerice, “Sapiens: kratku povijest čovječanstva” dočitao sam za jednotjedne turneje po sjevernoj Njemačkoj. Uza se nisam imao nijednu drugu knjigu: nisam htio opterećivati prtljagu, ali što je važnije, htio sam, makar i na silu dočitati Hararija. I bez obzira na svu širinu Sjevernog mora i Baltika, bez obzira na sumornu sivu ljepotu Kiela i Schleswig-Holsteina, osjećao sam klaustrofobiju i stiješnjenost tom jednom knjigom. Premda Harari, pripovijedajući o čovjeku, pokušava pripovijedati o svemu, i premda sama njegova ambicija i metoda podrazumijevaju totalnu širinu zahvata, suprotnu svakoj klaustrofobiji lokalnih identiteta i kulturnih partikulariteta, ono što Hararijev tekst čini pustim i tijesnim upravo je nedostatak onoga što putem čovjekove imaginacije svaku stvar i priču čini pojedinačnom, lokalnom, jedinstvenom. To će, na kraju, biti problem svake njegove knjige koju ću pročitati, pa i svakog prigodnog novinskog teksta. Ljudi moćne inteligencije možda ne bi trebali studirati povijest, niti bi se metodama povijesti i književnosti trebali baviti otkrivanjem čovjekove biti, podrijetla, sudbine. Formalno ili praktično inteligentni ljudi, kakav Harari nesumnjivo jest, trebali bi se baviti fizikom i matematikom, proizvodnjom oružja, ekonomijom i mikrobiologijom, genetikom, gramatikom i energetikom. Povijest, antropologija i književnost, umjetnost općenito, kao da degradiraju njihovu inteligenciju. Imaginacija, koja je nužna da bi se čovjeka zamislilo u povijesti, ili da bi se napisalo roman, ona mašta koja se potiče već kod djece vrtićke dobi, fantazija koja omogućava piscu da iskoči iz vlastite kože i uđe u živote, motive, egzistencije tolikih drugih ljudi, ta imaginacija, zapravo, iz perspektive naročito inteligentnih, kao i iz perspektive onih koji se okupljaju na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, samo je nadomjestak nedostatne njihove inteligencije. Pa onda, Harari, silno inteligentan čovjek, nema ni potrebu za imaginacijom. Ona je u Hararija zakržljala. Ali kako ga se bez nje bavi čovjekovom poviješću i budućnošću?
Svaki put kada bih, razočaran, prestao čitati neku od njegovih knjiga, učinio bih to iz istog razloga: u tom strašnom gomilanju općih mjesta, notornih saznanja i poznatih zaključaka, koje Harari slaže u zadivljujuće cjeline, u naprosto savršen puzzle, ne samo da nema ničega što bi čitatelja moglo iznenaditi, nego nema ničega što čitatelja zanima. Naravno, ovog čitatelja, ograničenog, neinteligentnog, onakvog kakav on već jest. Da je čitatelj drukčiji, možda bi bio bliže Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Ili bi, još bolje rečeno, imao novca za zimovanje u Davosu, mimo Svjetskog ekonomskog foruma. Ili najpreciznije: zašto bi se uopće išlo u Davos i zašto bi se mislilo o Davosu. Ali ne, ovaj Hararijev čitatelj u toj je stvari baš kao Jona: ne bi on išao u Ninivu, jer su u Ninivi nedostojni i nepopravljivi! A ovaj pisac, Yuval Noah Harari, odlazi baš u Ninivu, ne mora ga prethodno progutati velika riba, i u Ninivi propovijeda ono što je u najdubljem smislu ispravno.
Jer upravo ta dubinska ispravnost svega što Harari piše i govori, ispravnost njegovih mišljenja i stavova, kao i ispravnost njegova odnosa prema različitostima među ljudima i njihovim kulturama razlog su zašto sam se toliko puta vraćao čitanju njegovih knjiga i tekstova, nevino kao da ih čitam prvi put, i što sam se toliko puta iznova morao dubinski razočarati. Ali paradoks tog razočarenje leži u tome što se nisam mogao razočarati u autora i njegove stavove, nego sam se razočaravao u njegovu ograničenu imaginaciju i njegove knjige. Pritom, upravo zbog te ograničene imaginacije on i jest postao kao sveprisutan i moćan autor. Svojim knjigama Harari prilazi svijetu inteligentnih, ali nenačitanih i suštinski neproduhovljenih ljudi. On prilazi svijetu koji je zarad suština odavno prezrelo formu, pa je odbacio metaforu, pripovijest i legendu, te se krenuo baviti takozvanim činjenicama.
Ono što Harari piše na granici je priručnika za samopomoć. Samo što tu više nije riječ o psihološkoj, komunikacijskoj, socijalnoj samopomoći, nego o nečemu mnogo širem. Recimo, o pogledu na svijet. Nakon što je pao Berlinski zid, a mnogi su ljudi prestali čitati dobre i pametne knjige, nakon što je novac postao općenita mjera bilo čijeg uspjeha u bilo čemu, ljudima su ustrebali priručnici za pogled na svijet. To je nešto čime se u slobodno vrijeme bavi Slavoj Žižek. Time se za trumpoidni i tobože konzervativni dio svijeta bavi Jordan Peterson. Jedan je filozof, drugi je klinički psiholog, a Harari je povjesničar. Jedini Žižek nema problem s imaginacijom, ali Žižek je Balkanac, Balkanci se bore da prežive…
Ovih dana Yuval Noah Harari kao da se spustio među ljude, ili kao da ga je stvarnost nadigrala, pa moli Netanjahua da odustane od onoga što radi, da se umirovi, jer da bi mogao biti upamćen kao čovjek koji je uništio Izrael. Blizak mi je, i tako razumljiv, taj njegov povratak mašti i imaginaciji. Mislim da ga sljedeće zime neće zvati u Davos. Postoje dvije vrste ljudi: oni na koje mašta djeluje motivirajuće, i oni koji se počinju dosađivati. Novac je obično kod ovih drugih.
Jergovic.com