Ombudsmenka za ljudska prava
u BiH Jasminka Džumhur za magazin Buka je govorila o brojnim aktuelnim temama.
Otkrila nam je u kojim segmentima se najviše krše ljudska prava u našoj zemlji,
a razgovarali smo i o nastojanjima vlasti na različitim nivoima da uguše
slobodu govora. Kao poseban problem, ova istaknuta pravnica naglašava to što
vlasti donose zakone koje je nemoguće provoditi u praksi što rezultira samo zadovoljavanjem
forme a ne suštinskim odgovorom na potrebe građana.
Buka: Nedavno su
ombudsmeni saopćili da je nizak procenat provedenih vaših preporuka. U kojim
oblastima se najviše krše ljudska prava u BiH?
– Prema godišnjem izvještaju
o rezultatima aktivnosti za 2022. godinu ombudsmeni konstatuju da su najveće
povrede prava u oblasti građanskih i političkih prava i u toj oblasti svakako
vodi sloboda pristupa informacijama, zatim pitanje djelovanja policije,
inspekcije i svih onih institucija koje su na neki način nadležne za
sprovođenje zakona, zatim u odnosu na pravosuđe i upravu. Pravosuđe zbog dužine
trajanja postupka i neizvršenja sudskih odluka, a u odnosu na upravu pored
dužine postupka je često pitanje vraćanja odluka od drugostepenog organa prvostepenom
organu na ponovno odlučivanje i ćutanje administracije. To je ono što
zabrinjava zbog toga što svi građani Bosne i Hercegovine su tokom cijelog
života naslonjeni na upravu. I reforma javne uprave je značajna upravo iz
razloga kako bi se osigurao pristup ljudskim pravima građana.
Nepostojanje efikasnog
pravnog lijeka
Pored građanskih i političkih
prava, drugi segment su ekonomska i socijalna, te kulturna prava gdje su dominantno zastupljena prava za rad i
zapošljavanje i prava iz radnog odnosa, konkursne procedure u kojima stranke
ukazuju na kršenje transparentnosti u konkursnim procedurama, nepostojanje
efikasnog pravnog lijeka i zakonodavstvo koje je trenutno na snazi daje
mogućnost obraćanja sudovima, a znamo da sudovi imaju veliki broj predmeta,
posebno ako govorimo o Općinskom i Kantonalnom sudu u Sarajevu. Tako da
dugotrajnost samog postupka po nekoliko godina postavlja pitanje efikasnosti iz
razloga što se radi o radnom sporu, odnosno pitanju zapošljavanja u nekom od
subjekata. Segment socijalnih prava je značajan s aspekta pristupa porodiljskim
naknadama, dječijem doplatku, različitim socijalnim davanjima zaštite osoba s
invaliditetom i pitanje različitog tretmana s obzirom na osnovu invaliditeta.
Iako je u protekle dvije-tri godine u Federaciji doneseno nekoliko zakona s
ciljem unapređenja položaja osoba koje potražuju određena socijalna prava,
ombudsmeni primjećuju da su prilikom donošenja tih zakona postojale određene
zakonske manjkavosti na koje su ombudsmeni i ukazivali u samom procesu zbog
čega je u jednom konkretnom slučaju Parlament FBiH donio zaključak da nadležno
ministarstvo u roku od tri mjeseca predloži izmjene i dopune zakona kako bi se
osigurala njegova efikasnost što se do danas nije desilo. Tako da postoji
ozbiljna zabrinutost da donošenje zakona koje je nemoguće provoditi u praksi
rezultira samo zadovoljavanjem forme a ne suštinskog odgovora na potrebe
građana.
Buka: Spomenuli ste
slobodu pristupa informacijama, Vijeće ministara je usvojilo Nacrt zakona o
slobodi pristupa informacijama. Kako gledate na ovaj dokument?
– Stajalište ombudsmena je
izraženo u našim opservacijama koje smo poslali u toku javnih rasprava i
iznijeli svoju zabrinutost kao što je uradila i Delegacija Evropske unije u BiH
i mnoge druge nevladine organizacije. Predloženo zakonsko rješenje je suprotno
stajalištima koje su iznijeli Sigma, kao konsultantska firma i OCD u toku
analize zakonodavstva. Naime, međunarodni standardi zahtijevaju efikasan pravni
lijek, neovisnu instituciju koja će razmatrati i ne samo baviti se žalbama za
slobodu pristupa informacijama, već i provoditi proaktivne mjere, uključujući i
transparentnost itd. Predloženo rješenje od Vijeća ministara, odnosno od
Ministarstva pravde koje je radilo taj zakon, ne oslikava stvarne potrebe i ide
unazad u odnosu na postojeća zakonska rješenja. Zabrinutost je dodatno u
činjenici da se kao organ koji će razmatrati žalbe postavlja žalbeno vijeće
kojeg imenuje Vijeće ministara na prijedlog Ministarstva pravde. Dakle, ne
možemo govoriti o neovisnom organu, već se radi o organu uprave. Druga
zabrinutost je činjenica da će sada doći do asimetričnih rješenja u odnosu na
entitete, jer mi imamo i entitetske zakone o slobodi pristupa informacijama.
Imamo očito propuštanje da Ministarstvo pravde u skladu sa Zakonom o
ministarstvima vrši koordinaciju u procesu donošenja zakona i njihove
koordinacije s međunarodnim standardima i ovo rezultira time da će građani u
ovoj oblasti u Bosni i Hercegovini biti različito tretirani.
Buka: Koliko bi
kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj ugrozila ljudska prava kada je
riječ o slobodi govora?
– Ja se iskreno nadam da neće
doći do usvajanja krivičnog zakona Republike Srpske kojim se propisuje uvreda i
kleveta kao krivično djelo iz razloga što Bosna i Hercegovina kao jedna
demokratska država prije skoro dvije decenije se opredijelila da pitanje
odgovornosti za ova dva vida ugrožavanja ličnog integriteta osoba se
sankcionišu kroz građanski postupak, a ne kroz krivični postupak.
Ima se Tužilaštvo čime
baviti
Ovo govorim iz razloga što za
sprovođenje krivičnog postupka koji se sprovodi po službenoj dužnosti traži se
angažovanje Tužilaštva koje bi bilo značajnije da se bavi drugim krivičnim
djelima. A tu je još i dodatno ako osoba u odnosu na koju je počinjena uvreda
ili kleveta uopće nije doživjela te radnje na taj način, dakle isključuje se
potencijalna žrtva iz tog procesa i dajemo velika ovlaštenja Tužilaštvu. Ja
definitivno smatram da postoji potreba u Bosni i Hercegovini da se riješi
pitanje govora mržnje, uvrede i klevete koje se vrše putem sredstava
informisanja, ali radi se o jednom segmentu sredstava informisanja, a to su
digitalni mediji, iz razloga što smo elektronske medije donekle uredili i
Regulatorna agencija za komunikacije ima nadležnost. Printane medije smo
uredili kroz samoregulatora Vijeća za štampu, ali su nam digitalni mediji,
dakle portali i društvene mreže ostale izvan zakonskog uređenja. Nama je
potrebno urediti medijski prostor gdje će se utvrditi prava, odgovornosti i obaveze medija. Utvrditi registar medija.
Znači prvo urediti medijsku oblast, pa tek onda govoriti o eventualnim
sankcijama u slučaju propuštanja djelovanja. Svaka intervencija u ovom momentu
u odnosu na medijski prostor bez zakonskog uređenja te oblasti opravdano
postoji bojazan da vodi u ograničavanje slobode izražavanja.
Buka: Vlast u Kantonu
Sarajevo je odlučila da se na neki način bavi društvenim mrežama i internetom,
pa je donešen Nacrt zakona o prekršajima
koji prvi put predviđa kazne za nasilje na internetu. Međutim, neki pravnici
smatraju problematičnim to što se uvodi i provjeravanje medija i kažnjavanje
lažnih vijesti. Koliko široko postavljene definicije nekih zakona mogu dovesti
do gušenja slobode govora?
– Ombudsmeni su više puta u
svojim izvještajima istakli da u procesu donošenja zakona postoje slabosti,
prije svega nedostatak konsultativnih procesa, neangažovanje lica koja rade na
implementaciji zakona i da se zakoni donose u skraćenoj proceduri, po hitnom
postupku što rezultira, kao što sam prethodno rekla, nemogućnošću primjene
određenih zakonskih odredbi. Kada konkretno govorimo o Nacrtu zakonu o javnom
redu i miru u Kantonu Sarajevo, on ima
određena poboljšanja, prije svega u sistemu formi kako su definisani sami
prekršaji, da oni prate strukturu definisanja krivičnih djela.
Manjkavosti su sadržane u
činjenici da se nije adekvatno odredilo šta je prekršaj, a šta bi trebalo da
bude krivično djelo. I nekada u najboljoj namjeri zakonodavac može da napravi
propust na način da uđe u sferu krivičnih djela. Mi smo imali već presudu u
odnosu na Bosnu i Hercegovinu u slučaju Muslija, gdje je bila radnja propisana
i kao prekršaj i kao krivično djelo. I ako se takva situacija desi kada
govorimo konkretno o govoru mržnje, prijetnji, pitanju širenja lažnih vijesti,
onda dolazimo u opasnu zonu da će policija odlučivati o tome da li će nekoga
procesuirati za prekršaj ili za krivično djelo, a radi se o ozbiljnim radnjama
koje traže provođenje procedura koje su
definisane zakonom o krivičnom postupku.
U mojim razgovorima s
ministrom Katicom (Admir Katica, ministar MUP-a KS-a, op.a) zaista sam došla do
spoznaje da je ovaj Nacrt urađen isključivo od policijskih struktura bez
konsultacije sa sudovima za prekršaje i konsultacije s nadležnim tužilaštvom.
Vezano za pitanje potrebe
zaštite građana, ne može se izolirano posmatrati u jednom kantonu da je moguće,
jer to postavlja pitanje i mjesta izvršenja i nastupanja posljedice. Evo, to je
pitanje digitalnih medija i informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Svi
građani imaju potrebu da budu zaštićeni. Ovakva parcijalna rješenja zaista
otežavaju efikasno procesuiranje onih
koji su stvarno počinili takva djela.
To se odnosi i na pitanje
posredovanja u prostituciji, koje je definisano kao krivično djelo, sad se
propisuje kao prekršaj.
Zakonom u KS se želi
zaštiti vlast a ne građani
Evo, recimo, propisuje se kao
prekršaj prijetnja, iako mi u Krivičnom zakonu imamo krivično djelo ugrožavanje
sigurnosti s kojim imamo problem u praktičnoj primjeni zbog čega su Udruženje
sudaca Federacije BiH i nevladine organizacije uputili inicijativu prije
izvjesnog vremena federalnom Ministarstvu pravde da krivično djelo ugrožavanja
sigurnosti iz člana 183. se promijeni u krivično djelo prijetnje. Jer prijetnja
je toliko ozbiljna da je ne možete tretirati kao prekršaj. Zakon o javnom redu
i miru treba da definiše samo prekršaje gdje je objekat zaštite javni red i
mir, odnosno koji se izvršava na javnom mjestu. I kada pogledate ovo krivično
djelo za širenje lažnih vijesti, i njegovu pozicioniranost u Nacrtu zakona, da
su to prekršaji protiv organa vlasti itd, onda je zaista problematično. Ovo
znači da se tim djelom želi zaštiti vlast i proces donošenja odluka, a ne štite
se građani. Time se još stavljaju u položaj i mediji, da mogu vršiti takve
radnje, što je zaista potencijalno ugrožavanja sigurnosti medija i dodatno na
to su pitanje dvije zaštitne mjere. Zaštitna mjera zabrane obavljanja
djelatnosti, jedne mjere koju ne propisuje Zakon o prekršajima Federacije BiH,
i zabrana javnog istupanja.
Buka: Institucija
ombudsmena je izdala određene preporuke u vezi preispitivanja odgovornosti u
slučaju smrti djevojčice Džene Gadžun. Jeste li dobili ikakve odgovore, odnosno
jesu li poduzete ikakve mjere?
– Nekoliko organa je bilo
obuhvaćeno našim preporukama i svi su uglavnom u odgovorima na naše preporuke
nastojali da odgovornost prebace na drugog subjekta. Činjenica je da u oblasti
zdravstva nemamo efikasne mehanizme uspostavljene u slučaju da dođe do
ugrožavanja zdravlja pacijenata. Mi svakako na listi razmatranja specijalnih
izvještaja koje bi željeli raditi u ovoj godini jeste i pitanje pristupa
zdravstvenoj zaštiti. Ne samo s ovog aspekta, nego i s aspekta liječenja i
pristupa fondovima solidarnosti, jer i tu postoje određeni problemi, kako se
donose odluke, koji su pravni lijekovi, mogućnosti i mehanizmi ako je pacijentu
potreban neki lijek s liste koja se nalazi pri Fondu solidarnosti.
Buka: Bili ste član UN-ove
Komisije za Ukrajinu. Šta nam možete danas reći o kršenjima ljudskih prava u
ovom području?
– Moj jednogodišnji mandat u
Komisiji za Ukrajinu završio se
prezentacijom izvještaja Vijeću za ljudska prava u kojem smo kao Komisija jasno
definisali kršenje ljudskih prava koje smo mi definisali kao ratni zločin. U
određenim sferama činjenice ukazuju da postoji zločin protiv čovječnosti, prije
svega kada govorimo o torturi i kada govorimo o napadima na infrastrukturu,
posebno energetsku, transportnu i druge vidove infrastrukture. Kada govorimo o
krivičnim djelima zločinima protiv čovječnosti zahtjeva se njegova
sistematičnost i rasprostranjenost i treći element koji je veoma značajan je
pitanje postojanja politike. S obzirom na pripremne radnje i mobilizaciju
resursa koji su korišteni, ukazuju da postoje elementi politike u sprovođenju
tih radnji, ali ta pitanja će dalje biti istražena od Komisije u okviru
nastavka mandata u drugoj kompoziciji članova komisije.
Buka: Gospođo Džumhur,
prijavili ste se za poziciju sutkinje Ustavnog suda FBiH. VSTV Vam je dao
visoku ocjenu. Koliko je loše to što je Ustavni sud prethodnih godina bio
predmet političkih potkusurivanja i samim time ostao nepopunjen?
– Mi imamo i sada situaciju
sa Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine da nije popunjen, određenim brojem sudija
nakon odlaska u penziju prethodnih sudija. Mislim da izbor i imenovanje u
pravosudne institucije ne bi trebalo da bude predmetom politike i to je ono što
se uvijek tražilo da treći stub vlasti, dakle sudska vlast, bude odvojena u
potpunosti od izvršne i zakonodavne vlasti. Vidjeli smo u svakom momentu kada
dolazi do bilo kakve nadležnosti od ova dva nivoa vlasti u oblasti pravosuđa da
se pitanja politiziraju. Građanima je bitno da postoje uspostavljeni mehanizmi,
ali ne samo da su uspostavljeni nego da su i efikasni. To znači da ako Ustavni
sud nije bio popunjen onda on nije mogao funkcionisati u punom kapacitetu,
posebno u predmetima zaštite vitalnog nacionalnog interesa i to je jedan od
elemenata u odnosu na kojeg se cijeni da li je u državi uspostavljena vladavina
prava.