Princ Muhamed bin Salman, koji ima samo 33 godine, trebao bi naslijediti svog 82-godišnjeg oca, kralja Salmana, na prijestolju ove ultrakonzervativne i ekstremno bogate muslimanske monarhije. Prošle godine, kad se na velika vrata popeo na globalnu scenu svojim ambicioznim najavama zaokreta svoje zemlje – ekonomske modernizacije, društvene liberalizacije i okretanja od islamskog fundamentalizma – pobudio je nade da bi Saudijska Arabija pod njegovim vodstvom zaista mogla napraviti zaokret.
Naslovi članaka zapadnih medija o njemu iz tog razdoblja dovoljno govore. “Misija saudijskog princa da preustroji Bliski istok”, pisao je New Yorker. “Uspon saudijskog princa ruši desetljeća kraljevske tradicije”, pisao je New York Times. “Saudijsko društvo je rigidno, njegova mladež nemirna. Prinčeve reforme moraju uspjeti”, pisao je Guardian.
Liberalno lice i tiransko naličje
Iz sadašnje perspektive, polaganje nada, ma koliko suzdržanih, u mladog princa i njegov pažljivo njegovan imidž liberalnog reformatora pokazalo se kao ozbiljna zabluda. Naravno, tada nismo mogli znati da je, ako je vjerovati turskoj policiji i obavještajnim službama o dokazima koje tvrde da imaju, budući saudijski kralj spreman odobriti ili narediti okrutno mučenje i ubojstvo svojih kritičara.
No znakovi prinčeve mračne i tiranske strane bili su vidljivi i mnogo prije Khashoggijevog nestanka u saudijskom konzulatu u Istanbulu. Od relativiziranja i traženja izlika za saudijsku povijest uzgoja i izvoza vehabijskog ekstremizma – istog ideološkog sjemena koje je dalo toksične plodove poput Al Kaide i Islamske države – preko brutalne sudske i izvansudske represije kritičara i aktivista za ljudska prava, uključujući one koji su napustili zemlju, histerične reakcije na kritike sa Zapada, do pozicioniranja Saudijske Arabije kao regionalnog siledžije, krvavom vojnom intervencijom u Jemenu i pokušajem diplomatsko-ekonomskog pokoravanja susjednog Katara i Libanona.
Libanonski premijer navodno je čak bio talac saudijskog režima na nekoliko tjedana, koji ga je (bezuspješno) pokušao natjerati da da ostavku. Jednako je odjeknula i vijest da je princ dao zatočiti na desetke članova kraljevske obitelji i vodećih biznismena i dužnosnika u hotelu Ritz-Carlton u Rijadu, a sve pod izlikom obračuna s korupcijom. Pušteni su tek kad su pristali odreći se svoje navodno ukradene imovine u vrijednosti od više milijardi dolara.
Kao lik iz Shakespeareove drame
Kako piše Emma Graham-Harrison za Guardian, prinčevo bezobzirno grabljenje moći u današnjem svjetlu izgleda kao suvremena preslika Shakespeareovih drama. Kao i njegovi prethodnici, princ Muhamed, de facto vladar ove apsolutne monarhije (iako se to još uvijek može promijeniti), kontrolira sve poluge vlasti i živi u basnoslovnoj raskoši. Uživa u luksuzima modernog doba i zapadnog svijeta, pa je tako kupio jahtu za pola milijarde dolara, sliku Leonarda da Vincija za 450 milijuna dolara i francuski dvorac za 300 milijuna dolara, dogovorio kupnju američkog oružja u vrijednosti od stotinjak milijardi dolara, a njegovi podređeni potrošili su stotine tisuća dolara u Trumpovim hotelima po SAD-u, dok u isto vrijeme u domovini održava srednjovjekovni društveni, politički i religiozni sustav.
‘”Princ ne može shvatiti svijet izvan Saudijske Arabije. On je odgojen u palači, rečeno mu je da može činiti sve što hoće. Njegov najveći problem je što nikad ne priznaje pogreške”, rekao je jedan neimenovani saudijski izvor novinarki Guardiana. A više nego znakovito je ono što je sam princ rekao o svom bogatstvu u intervjuu za čuvenu emisiju 60 Minutes na CBS-u: ‘Što se tiče mojih privatnih troškova, ja sam bogata osoba, a ne siromašna osoba. Ja nisam Gandi ni Mandela. Ja sam član vladajuće obitelji koja je postojala stotinama godina prije osnutka Saudijske Arabije.'” Naravno, kraljevske i druge titule na stranu, jasno je da je to bogatstvo, kao i u drugim istočnjačkim despocijama, nagomilano na grabeži javne imovine i nacionalnih bogatstava, koja u ovom slučaju gotovo isključivo počivaju na nafti.
Radoholičar i spletkaroš koji se spretno nametnuo kao nasljednik svog oca
Ukratko, on je pravi predstavnik saudijske elite – razmažen svojim bogatstvom i zapadnjačkim luksuznim stilom života u kojem slobodno uživa, dok mu ne pada na pamet u svoju zemlju uvesti slobode koje su dovele do takvog prosperiteta na Zapadu – unatoč simboličnim mjerama poput ukidanja zabrane kina, utakmica i vožnje za žene te pokušajima privlačenja stranih investitora u njegov megalomanski projekt futurističkog grada na obali Crvenog mora.
Ipak, to ne znači da se princ Muhamed nije morao potruditi da dođe tu gdje je sada. Između 13-ero djece kralja Salmana i tisuća prinčeva u golemoj saudijskoj kraljevskoj obitelji, Muhamed se probio ispred suparnika i postao desna ruka svog oca, za kojeg neki kažu da je u ranoj fazi demencije, od kojeg je sve više preuzimao upravljanje zemljom. Navodno je čak i na nekoliko godina razdvojio svog oca i majku kako bi imao još veći utjecaj na njega, a iz istog razloga je vjerojatno i studirao pravo na Sveučilištu KIng Saud, umjesto studija u inozemstvu poput drugih članova kraljevske loze.
Osim toga, princ slovi kao veliki radoholičar koji i do 18 sati dnevno provodi u uredu, ali i kao iznimno samouvjerena ličnost osjetljiva na čak i najblaže kritike ili neposluh. “Ljudi koji su mu pokušali reći ne čak i blago i diplomatski snosili su posljedice”, kaže saudijski izvor. To je, naravno, kulminiralo u diplomatskom sukobu Kanade i Saudijske Arabije zbog kritike na račun zatvaranja aktivista za ljudska prava.
Mit o mladom arapskom reformatoru
Ali prije nego je pokazao svoje pravo lice, princ Muhamed se na svojoj PR turneji po SAD-u ove godine susreo s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, pio kavu u Starbucksu s bivšim gradonačelnikom New Yorka Michaelom Bloombergom, družio se s holivudskim zvijezdama poput Morgana Freemana i tech milijarderima iz Silicijske doline – Mark Zuckerberg ga je čak osobno proveo kroz sjedište Facebooka, kao i Sergey Brin kroz sjedište Googlea.
Sada, nakon što je njegovu očitu upletenost u jezivi slučaj Khashoggi postalo nemoguće ignorirati, zapadnjački investitori poput Richarda Bransona jedan za drugim mu okreću leđa, otkazujući gostovanje na saudijskoj konferenciji Inicijativa ulaganja za budućnost koja se održava krajem mjeseca.
No ostaje za vidjeti koliku će cijenu princ zaista platiti za očitu likvidaciju Khashoggija, odnosno hoće li se uspjeti izvući verzijom događaja o “odmetnutim agentima” koju je u jednom trenutku propagirao i sam Trump, čime je pobudio ozbiljne sumnje da štiti saudijski režim od reperkusija. Taj narativ pobijaju gole činjenice: najmanje 4 od 15 osumnjičenih članova saudijskog “eskadrona smrti”, koji je došao u Tursku po Khashoggija, pripadaju njegovom osobnom osiguranju. Jedan od njih viđen je kako se s njim iskrcava iz službenog aviona i prati ga pri posjetima Parizu i Madridu, Houstonu, Bostonu i sjedištu UN-a u New Yorku. A peti je visoki dužnosnik saudijskog ministarstva unutarnjih poslova.
Jedan je zaključak, u svakom slučaju, važno izvući iz ove šekspirijanske drame: valja konačno razbiti mit o mladom, progresivno nastrojenom arapskom lideru koji će, unatoč autokratskoj vlasti, reformirati svoju zemlju. Taj je mit, naravno, mnogo stariji od princa Muhameda i seže barem od egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera. Valja se prisjetiti da je i sirijski predsjednik Bašar al-Asad slovio kao liberalni reformator i bio prilično popularan na Zapadu, zajedno sa svojom glamuroznom suprugom, prije nego je započeo krvavi obračun sa svojim pobunjenim narodom uslijed Arapskog proljeća. Svaka sličnost sa saudijskim princem i njegovom ulogom u ratu u Jemenu i brutalnim obračunima s kritičarima sve je samo ne slučajna.