Ipak, ova kompilacija prizora smrti uistinu jest jedan od
najbrutalnijih filmova svih vremena. Najbolji opis bio bi “horor
dokumentarac” koji se svodi na sat i 45 minuta brutalnih prizora. Od
rastvorenih leševa u mrtvačnici, preko snimki okultnih orgija i ljudi
premazanih ljudskom krvi, smaknuća, pa sve do nasilja nad životinjama.
Sve počinje izjavom patologa koji morbidno najavljuje da je ono što
slijedi njegova osobna kolekcija videosnimki koje je prikupio diljem
svijeta: “Tijekom godina, kompilirao sam kolekciju mnogo lica smrti.”
Zašto ovaj film uopće postoji?
Oni koji su imali nesreću pogledati ovaj film i dan danas se pitaju zašto takvo što uopće postoji i što nije u redu s ljudima.
Kao što to inače biva s filmovima, 40 godina je i više nego dovoljno
vremena da neke stvari postanu manje šokantne ili barem toliko
uobičajene da ne izazivaju jednaku reakciju. Ipak, ovaj film iz 1978.
jednako je intenzivan kao i u vrijeme izlaska.
Novinar The Guardiana John Fecile odlučio je stupiti u kontakt s
redateljem koji danas s obitelji živi u Koloradu i vodi trgovinu
oružjem.
“Pomalo je cool da sam stvorio kultni film”, govori Schwartz koji je
film snimio pod pseudonimom Conan LeCilaire. Na ideju da snimi ovaj film
došao je sredinom sedamdesetih kada se na vratima ureda njegova oca
(koji je vodio jednu filmsku kompaniju) pojavio predstavnik jedne
japanske kompanije koji je donio mondo film “The Great Hunt” koji se
svodio na gomilu scena ubijanja životinja.
Mondo filmovi, popularni u to vrijeme, inspirirani su talijanskim
filmom iz 1962. “Mondo Cane” i često su sadržavali prizore ubojstava
životinja. Bili su to prvi “šokumentarci”, a Schwartz je bio veliki fan
originala.
Uglavnom, japanski gost predložio mu je da snime jedan takav film,
ali Schwartz je želio nešto ambicioznije i dao ideju da snime film o
ubojstvima ljudi. Japanac nije bio oduševljen, ali ipak je pristao i
rekao mu da snimi test verziju. Schwartz je jednog svog prijatelja
liječnika zamolio da mu dopusti snimanje obdukcije i tako je sve
počelo.
“Kad sam im pokazao film, poludjeli su. Bili su tako uzbuđeni”,
govori Schwartz i otkriva da su u nedostatku pravog materijala morali
biti maštoviti. Bilo je tu mnogo autentičnog materijala, ali bili su
prisiljeni i mnogo toga lažirati.
Jedna od lažnih scena je i šokantno ubojstvo majmuna. Unajmio je
glumce, lokacije i profesionalne snimatelje i cijeli su film snimili za
nešto malo više od mjesec dana. Mnogi i danas misle da su one
najbrutalnije scene autentične.
Ogroman hit
Kad se film 1978. pojavio na japanskom tržištu pod imenom “Junk”,
postao je golemi hit. No, pravi je uspjeh doživio tek devet godina
kasnije. Naime, 1987. u SAD-u je postojalo nešto više od 42 milijuna
videorekordera, što je izazvalo veliku pomamu za sadržajem, a posebno
popularni bili su izuzetno nasilni horori.
“Najgori od tih filmova je smeće zvano Faces of Death”, rekao je svojevremeno slavni filmski kritičar Gene Siskel.
Na omotu video kazete stajalo je da je film zabranjen u čak 46
zemalja, ali u stvarnosti bio je zabranjen u tek nekoliko njih.
Primjerice, u Velikoj Britaniji gdje je distribucija ovakvog sadržaja
bila zakonom zabranjena. No, film je zato bio ekstremno popularan u
SAD-u. Associated Press 1985. intervjuirao je tada nepoznatog Quentina
Tarantina koji je u to vrijeme radio kao zaposlenik jedne videoteke, a
budući redatelj izjavio je da je “Faces of Death” neprestano iznajmljen.
Steven Spielberg čak je odao počast filmu u Indiani Jonesu u koji je
ubacio scenu s majmunskim mozgom.
Ipak, neke videoteke odbile su iznajmljivati film, a neke su američke
savezne države čak donijele i zakon kako bi maloljetnicima zabranili
posuđivanje ovakvih filmova. Psiholozi su raspravljali kako ovakav film
može djelovati na mlade u razvoju.
Diane Feese i Sherry Forget dvije su srednjoškolke koje je njihov
učitelj natjerao da pogledaju film na nastavi, a one se itekako slažu
oko toga da je film negativno utjecao na njih.
“Kad sam se vratila kući otišla sam ravno u sobu. Osjećala sam se kao
da me prati crni oblak”, govori Forget koja je sve ispričala
roditeljima koji su nakon toga tužili školu i dobili odštetu od 100
tisuća dolara.
“Moja je želja šokirati ljude”
I danas tvrde da osjećaju negativan utjecaj filma. Forget je kratko
razmišljala o tome da postane mrtvozornica, ali kasnije se zaposlila u
vojsci. Feese radi kao bolničarka i tvrdi da je naučila lekciju: “Sve me
to naučilo da život nije divan i krasan. Život je ružan, a to je ono
što sam iz svega izvukla.”
Rod Matthews, 14-godišnjak iz Massachusettsa, 1986. namamio je
razrednog kolegu u šumu i nasmrt ga isprebijao palicom za bejzbol.
Kasnije je tvrdio da ga je na ubojstvo potakao film “Faces of Death”. S
filmom su kasnije povezana još dva ubojstva.
Naravno, ovakvo povlačenje paralela oduvijek je bilo nategnuto, kako u
ovom, tako i u slučajevima u kojima se za ubojstva i nasilno ponašanje
okrivljuju video igre, filmovi i glazba.
Tog je mišljenja i redatelj filma: “Zli ljudi činit će zla djela bez
obzira na sve. Rastužuje me što je Matthews za sve okrivio moj film. No,
vjerujem li da to ne bi učinio da nije bilo mog filma? Ne vjerujem.”
Nakon što ga je novinar malo pritisnuo, Schwartz je izjavio: “Ne
vjerujem da je to moja krivnja. No, možda i jest. Ne bi mi se svidjelo
da je tako, ali to nikako nije moja želja. Moja želja je šokirati
ljude.”