Vijest o Mileninoj smrti pokrenula je, između ostalog, lavinu
sjećanja na njene uloge, kao i na veliku priču o njoj i Draganu;
ljudsku, partnersku i umjetničku. Milena i Dragan, kao slavni par
velikih glumaca, proveli su u braku blizu četrdeset pet godina, a igrali
su zajedno i u filmovima i na televiziji i u pozorištu. Mada, po
mišljenju mnogih, šteta je što nisu više radili zajedno, piše Blic.rs.
“U pozorištu, na filmu, na televiziji jako je važno kakvog partnera
imaš”, govorila je dodajući: ”Meni je bog podario Dragana kao partnera i
za život i za posao. Ne sjećam se da sam s njim ikada imala loše
iskustvo u poslu. Sve je teklo harmonično, pomagali smo jedno drugom. On
je bio sjajan, veliki partner, znaju to i kolege i koleginice. Naše su
karijere tekle odvojeno”.
Upoznali su se tokom rada na filmu “Horoskop”, a vjenčali u pauzi snimanja filma “Kako su se voljele dvije budale”.
– Dragan i ja smo se vjenčali 31. decembra 1971. tokom snimanja filma
“Kako su se voljele dvije budale”. Lijepo, u pauzi otišli u opštinu kod
matičara, vjenčali se, nismo se fotografisali, i vratili se na
snimanje.
Foto: Blic/RAS Srbija
Prošle su godine i unuka mog brata, koja je i naša unuka, dok je još
bila mala počne da traži našu fotografiju sa vjenčanja. Zapitkuje,
traži… Iz dana u dan, uporno… Čudno joj kako je moguće da svi imaju, a
samo mi nemamo sliku sa vjenčanja… Objašnjavala sam joj da se nismo
fotografisali… kažem joj, eto nema i šta da radimo… Prođe nekoliko dana,
kad dijete donese crtež – ja stojim kao mlada, a Dragan kleči i pružio
mi ruke.
– Evo, sad imate sliku sa vjenčanja – kaže.
I imamo, ja sam to uramila.
Govoreći o Draganu – između ostalog je kazala:
– Imali smo svoj svijet. Ljubav, ljubav je bila na prvom mjestu.
Nedostaje mi naša svakodnevica. Stojimo na stepeništu, nježna ruka na
mom ramenu… grlim ga. I samo jedno kratko: “Ćao, vidimo se. Volim te…”.
Ako se išlo na probu ili snimanje. dovoljno je bilo reći “biće sve u
redu”. I bilo je. U poslu smo nerijetko čitali ja njegove, a on moje
scenarije i komade. Savjetovali smo se, dogovarali, bodrili… nismo se
jedno drugom mješali u posao. Uvijek me je štitio jer je odlično znao
kako se ovo društvo odnosi prema ženama.
Bio je vaspitan, izuzetno inteligentan, štitio prijatelje, pomagao
svima. Bio je izuzetno duhovit, ali uvijek sa mjerom dobrog ukusa.
Duhovitošću je učinio i da ga ljudi ne doživljavaju kao zvijezdu. Bio je
blizak sa svima, ali se njegov vrhunski rad u pozorištu, na televiziji,
na filmu, nije vrijednovao kako je zasluživao.
Nakon što je otišao, svi su shvatili da je iza sebe ostavio izvanredno,
veliko djelo, da je bio oličenje dobrote. Kada je o njihovom zajedničkom
radu riječ, onda će svakako u analima, između ostalog, ostati zapisan
legedarni „Obraz uz obraz“ reditelja Zdravka Šotre.
„Šou-program Milene i Dragana tvorevina je sazdana od snažne
discipline i sistema“, pisali su TV znalci ističući njihov ogroman rad i
vrhunski profesionalizam.
“Bitna poruka ‘Obraza‘ jeste da ukus oslobađa”, napisao je
svojevremeno Bogdan Tirnanić o tom legendarnom šou-programu, rađenom u
produkciji RTV Beograda, a emitovanom od 1972. do 1974. Tirnanić je
isticao da je svojim kvalitetom „Obraz uz obraz“ zadao „težak udarac
ovdašnjim poimanjima televizijske i druge zabave, koja se uvijek javlja
kao afirmacija provincijalizma i voajerskog mentaliteta
malograđanštine“.
Foto: Privatna arhiv
– „Obraz uz obraz“ – rekla je Milena – okupio je izvrsnu ekipu;
sjajne pisce skečeva Duška Radovića, Ljubivoja Ršumovića, Sinišu Pavića…
autore songova Vojkana Borisavljevića, Kornelija Kovača… I niz drugih
majstora svojih zanata. Radili smo punom snagom i posvećenošću, i
uradili, čini mi se, dvadeset dve epizode. Tadašnji direktor televizije,
gospodin Milan Vukos, čovjek visokog obrazovanja i inteligencije
smatrao je, čak insistirao, da nastavimo. Više puta smo o tome ozbiljno
razgovarali. Međutim, mi nismo ljudi koji olako prihvataju poslove koje
će posle odrađivati tek da ih odrade. Nastavak „Obraza uz obraz“ značio
je stagnaciju ili prekid rada na filmu, a i Dragan i ja, mi smo mislili i
osećali da treba da prihvatimo pozive koji su se odnosili na
kinematografiju, da se uhvatimo u koštac sa novim zadacima i izazovima
na filmu.
Nisu se jedno drugom mješali u posao, ali je ostalo upamćeno kao
zanimljiv detalj da je uz njenu podršku prihvatio, ispostaviće se, svoju
legendarnu ulogu u filmu “Ko to tamo pjeva”.
– Ne znam tačno ni zašto ni kako, al’ bio je nekako indisponiran u to
vrijeme kad je dobio tekst pa ga je isprva odbio. Uzmem ja tekst, pa
radi se o Dušku Kovačeviću… on ne omanjuje… I kad sam pročitala, kažem:
„Dragane, javljaj se ekipi, uzmi ovu ulogu, vidjećeš, biće ti važna“… A
on je potom ubrzo na pravi način sagledao i svoju ulogu i kompletan
scenario. Dalje se zna.
Govoreći o svojoj i njihovim karijerama, napomenula je :
– Jedan od najvećih komplimenata mi je kada je ne tako davno Branko
Lustig u jednom intervjuu na HRT-u govorio o Draganu i meni, našim
ulogama, našem radu… Rekao je, između ostalog, da smo mogli da napravimo
veliku svjetsku karijeru da smo otišli van zemlje.
Mogli smo, zaista, ali…
– S jedne strane bilo mi je važno da budem blizu moje porodice, a s
druge Beograd je bio, da se žargonski izrazim, meka za sve. Svi su
dolazili u Beograd. I kolege iz svijeta, i iz cijele bivše Jugoslavije. A
imali smo i čuveni crveni pasoš s kojim si mogao da putuješ… otputuješ,
budeš gdje god, pa trčiš da se vratiš u Beograd. Tada smo radili velike
uloge na filmu, televiziji i u pozorištu. Dakle, trebalo je sve to
napustiti i otići. Danas kažem, kako sam rekla i u “Parobrodu” na
otvaranju bioskopa sa njegovim imenom – ja sam ponosna supruga velikog
umetnika, velikog čoveka i velikog dobrotvora.
Četiri i po decenije bila je u braku sa glumcem Draganom Nikolićem
(1971-2016), od 1967. do 1969. sa rediteljem Vojislavom – Kokanom
Rakonjcem (1935-1969) i 1960/61. u kratkotrajnoj bračnoj zajednici sa
rediteljem Mladomirom – Purišom Đorđevićem.