Legendarni glumac Dragan Nikolić, pre tačno 10 godina, dao je intimnu
ispovest u kojima je otkrio do tada nepoznate stvari iz svog
detinjstva, prvim ljubavima i patnjama, glumačkim počecima, kao i braku s
koleginicom Milenom Dravić, ženom njegovog života.
Čega se najradije sećate iz detinjstva?
“Svako detinjstvo je lepo, ima svoje bajke, priče, romane, tako da na
to gledam u globalu. Detinjstvo moje generacije bilo je srećnije jer u
to vreme nisu postojali kompjuteri, pa smo razigravali maštu, za razliku
od današnjih klinaca koji se više druže s mašinama nego sa svojim
vršnjacima. To je neka nova vrsta drugarstva u kojoj nema klinačke
etike. U moje vreme ulica, park, pa i poljanče mogli su nečemu da nas
nauče. Drugovi su, naravno, bili nešto što je najvažnije u detinjstvu
svakog živog bića.”
Kad ste se prvi put zaljubili?
“Mi kao deca nismo imali igračke i druge propratne rekvizite, kao što
su lopta i trotinet, ostalo nam je da raspirujemo maštu i da se od
malih nogu zaljubljujemo u školske drugarice. Svako od nas bio je vitez
koji se borio za nečiju maramicu. Ne znam tačno kad, ali sećam se da sam
kao klinac vrlo rano počeo da se zaljubljujem, s pravim patnjama. Bio
sam ostavljan više nego što sam bio voljen, ali to sve spada u istoriju
ljubavi.”
Da li ste vi Krstaš ili Čuburac?
“Tu postoje razne verzije. Od 1970. živim na Čuburi, ali u stvari sam
Krstaš. Krst, ne samo onaj Crveni, već i onaj stari, Vozarev krst, na
samoj je granici. Asocijacija koja mi prva pada na pamet jeste klub
Radnički koji je bio žila kucavica Krsta. Kuća u kojoj sam živeo bila je
na pedesetak metara vazdušnom linijom odatle. Tako da ja jesam Krstaš,
ali ima, naravno, i skeptika koji tvrde da se kitim tuđim perjem, mada
se osećam kao Krstaš. U tom kraju su i dalje moji prijatelji iz
detinjstva, oni nemaju veze s poslom kojim se bavim i kad hoću da se
opustim, ja tražim njihovo društvo.”
Fudbal vas nikada nije preterano zanimao, za razliku od
većine muškaraca. Vi ste imali interesovanje prema boksu, otkud ljubav
prema tom sportu?
“Najbliže sportsko društvo bio je Radnički, a tu su se trenirali
boks, košarka i neke borilačke veštine. Najbliži fudbalski teren bio je
Obilić, a to je za nas klince bilo daleko. Boks je tada bio u
ekspanziji, imao je ogromnu publiku, a mi deca svoje idole boksere i
često smo išli na mečeve. Ko god je rođen tu u blizini, sigurno je malo
okusio i ring i rukavice.”
Šta vas je navelo da se bavite glumom?
“Sve je počelo još u osnovnoj školi kad su me, da tako kažem, otkrili
kao glumca. Još tad sam učestvovao u raznim priredbama. Dobro sam
čitao, mnogo sam voleo srpski jezik, a kasnije i književnost, tako da su
mi nudili recitacije, skečeve… Posle sam bio i član kulturno-umetničkog
društva, i tako je nekako sve počelo. Bez završene srednje škole, s
nepunih 17 godina, polagao sam prijemni na Akademiji i primili su me, na
veliko čuđenje mojih roditelja. Tako da sam uštedeo dve godine
školovanja, za koje ne smatram da bi mi bile nepotrebne, ali pošto sam
posle fakulteta brzo počeo da radim, nisam osetio neki nedostatak što
sam propustio veliku maturu.”
Sećate li se neke anegdote ili zanimljivosti s Akademije?
“Akademija je sama po sebi zanimljiva jer na njoj ne važe sva pravila
kao na ostalim fakultetima, tako da je celo školovanje za mene bilo
jedna velika anegdota. Uvek ću se sećati fakultetskih dana, svi smo se
dobro osećali i lepo družili, a gluma, između ostalog, i jeste
druženje.”
Koje je bilo vaše prvo filmsko ostvarenje?
“Svog prvog filma uvek se rado sećam. Pre moje prve glavne uloge u
“Kad budem mrtav i beo” igrao sam već u dva filma. Jedan, “The One Eyed
Soldiers”, bio je u koprodukciji s Italijanima i Englezima i radio se u
Avala filmu, koji je tad bio gigant u evropskom smislu. Igrao sam
gangstera koji govori engleski jezik i to je u stvari bio moj prvi film.
Tad sam prvi put otišao preko granice, bio sam u Rimu u velikom
poznatom studiju Činečita. Odjednom sam s prvim filmom zaplivao u velike
vode. Nakon toga usledio je film “Deca vojvode Šmita”, priča o
sedmorici momaka i isto toliko devojaka koji se nakon dugo vremena opet
sreću. U tom filmu me je zapazio Žika Pavlović i ponudio mi ulogu u “Kad
budem mrtav i beo”. To je bio ulazak na velika vrata i početak moje
karijere.”
Oprobali ste se i kao voditelj u poznatoj emisiji Maksimetar. Kakve vas uspomene vežu za taj period?
“Poznato je da nisam neki sluhista, niti sam muzički obdaren, ali sam
bio dovoljno lud, drzak i bezobrazan, pa sam prihvatio ponudu koja je u
to vreme bila neverovatna. Maksimetar je prva emisija koja je išla
uživo, u studiju je bilo mnogo mladih ljudi koji su bili spremni na sve i
nikad se nije znalo šta može da se očekuje i kakva će biti njihova
reakcija. Ja sam bio taj koji je trebalo sve to da vodi, organizuje i po
potrebi smiruje. Danas se ne bih ni usudio na takav posao, ali mi je u
sećanju ostao kao jedno korisno iskustvo, jer sam tad imao prilike da
upoznam mnoge poznate glumce, pevače i muzičare, i ta prijateljstva
održavam i danas.”
Ko je ostavio najjači utisak na vas kada ste bili mladi, da li ste imali uzore?
“U to vreme bio je aktuelan talas francuskog filma, cinema verite. To
je za mene i moju generaciju bilo zanimljivo i svi smo s oduševljenjem
gledali te filmove. Posle ovog talasa počela su velika interesovanja za
film i svi smo se usmeravali u tom pravcu. Pojavili su se Belmondo,
Delon, kao i ostali poznati francuski glumci i glumice koji su nam svima
bili najveći uzori.”
Kad ste jednom prilikom bili u Sarajevu, imali ste mali problem s neplaćenim računom. Ispričajte nam nešto više o tome.
“To je bilo u vreme Kose, a to nije bila samo pozorišna predstava,
već i način življenja i mišljenja. Hipi pokret imao je nešto pozitivno,
dobro i pacifističko. U to vreme mnogo smo putovali, imali smo brojne
turneje uz koje su išli i honorari, ali na kraju dana morali smo da
platimo i hotel. Pošto smo mi taj novac potrošili, sećam se da smo
morali četvoronoške da puzimo da bismo prošli pored portira i pobegli.
Naravno, stigao je telegram koji je glasio: “Ovi vaši nisu platili
hotel”, a mi smo se siti ismejali. Nakon toga su nam ukinuli dnevnice.”
Kako ste se Milena i vi upoznali?
“Na snimanju filma “Horoskop”. Ona je tad već bila popularna, a meni
je to bio, čini mi se, treći ili četvrti film. Tad sam prvi put vidio
Milenu Dravić uživo. Bilo nas je petorica momaka koji su igrali velike
uloge, a ona je igrala jedinu žensku ulogu u filmu. Na snimanju smo se
sprijateljili. Bilo je to jedno veliko druženje, a kasnije se rodila
ljubav.”
Da li joj je bilo teško prići i osvojiti je, s obzirom na to da je već bila afirmisana kao glumica?
“Kad sam joj prišao, imao sam utisak da mi je to stara školska
drugarica koju dugo nisam vidio ili neka devojka iz kraja koju poznajem
ceo život. Upravo u tome je njena prava veličina. Osvojila me je svojom
neposrednošću i normalnošću, uprkos velikoj popularnosti koju je već tad
uživala. Mogla je da se ponaša kako hoće i niko joj ne bi zamerio, jer
je već tada bila jedna od naših najvećih zvezda. To je nešto čime ona
pleni i osvaja.”
Na koji način ste je zaprosili?
“Više se ni ne sećam. Verovatno je to bilo nešto u dve-tri reči, pošto ne volim mnogo da pričam.”
Po čemu pamtite vaše venčanje?
“Venčanje je bilo simbolično. Venčali smo se 1971. godine, na
snimanju novogodišnjeg TV filma “Kako su se volele dve budale”, po
tekstu Duška Radovića, u režiji pokojnog Ace Đorđevića. U pauzi između
snimanja, tražili smo dodatnih sat vremena, otišli u Opštinu Vračar i
sklopili brak.”