Na
neka pitanja odgovora nemaš. Sjećaš li se mama, kad sam ja bila mala
beba, a ti imala obje sisice? Zatvoriš oči kao da more pršće u
trepavice. Pustiš da još jednom s njezinih burovitih usana do tebe prođu
te riječi. Kao da će drugi put nestati. Zalutati. Burom se raskomadati
njihova savršeno jednostavna užasnost. U ritualu izmedju pišanja i
pranja zubića glava joj je globus zamršenih svijetova i odlagalište
nemogućih pitanja.
Na neka pitanja odgovore nemaš. Zračenja se
primaju svakodnevno. Ovisno o propisanoj količini, ali nitko garant ne
prodje ispod dvadeset. Dvadeset dana minimalno si siguran da ćeš vidjati
iste ljude u hodniku, u potpuno isto vrijeme svaki dan. Prešutno
postanete neraskidivo vezani. Radioaktivno pleme. Najmlađa si među
njima. Vidiš kako šapuću svaki put dok im prilaziš i dok odlaziš kako
nije fer. A nije fer ni za čiku Halila što ima sedamdeset i koju, i
svaki dan se osobno dovozi iz Stoca pod linearni akcelerator što se
zatim vrti oko njegova života. I ni za jedno drugo lice u hodniku,
jebeno nije fer.
“Alo bolan, nemoj da bih vas sutra po nekim
osmrtnicama našla!” – vikneš im svaki dan na izlasku sa smijehom,
razbijajuci strah u kojeg su se skrili.
Znaš li lažljiva stoko s
predizbornih plakata da stalno i stalno nedostaje citostatika u bolnici?
Citostatici. Znam, malo drugačija riječ od – Mercedes, regres, vitalni
nacionalni interes. I znaš li šta je Bosna i Hercegovina i to trulo
“zajedništvo, narod, jednakost” u koju se kunete isfotošopirani i
prazni? Zajedništvo je kad bakica iz Posušja svom prešutnom onkološkom
prijatelju iz Zalika donese šipka za krvnu sliku. I to je normalno. I to
je ljudstvo. Bez parola, bez izbornih manipulacija. I jedinstvo je kad
svi imamo različita imena i nacionalnosti, a svi smo u tom hodniku isti.
I znate li kriminalni gadovi da svi u rukama drže zdravstvene
iskaznice, a svaku tabletu ili injekciju kupuju sami? I znate li s
koliko ljubavi rade tu neki klinci sa mučno završenom medicinom, da
biste ih naposlijetku gurnuli u njemačke klinike jer vas boli djon od
obraza kako potplaćeni na početku svog zdravstvenog puta ginu podjednako
za pacijente i iz Zalika, iz Posušja, i Stoca.
Na neka pitanja
odgovora nemaš. Kćerka čike Halila dolazi s njim svaki dan. Bez obzira
sto joj ne da voziti, i što se dovozi sam. Sjedi uz njega, svaki dan, i u
automobilu, i u hodniku. Kćerka čike Halila ti može biti majka, ali ona
je tu samo Una s pitanjima koja ne prolaze i ne prestaju, koja pršću
kao more u trepavice, što se nijednom burom ne daju rastjerati, ma
koliko da ti je godina, kad se o raku radi, kad se o tvome nekome, tebi
najbližemu radi. Zadnji dan zračenja poljubit ćes čiku Halila tako jako
da odzvoni čitava Onkologija. Zadnji dan zračenja zagrlit će te tako
jako da će svi levati na predizbornim plakatima zašutjeti u svojim
lažima.
Iza tvojih ledja ostati će istinska Bosna i Hercegovina.
Skupljena u ćošku hladnog hodnika. Zamirisat će divlji šipak iz
Posušja. Ispružit će se zahvalna, mršava ruka iz Zalika. I čut će se
smijehom samo jedno – “Alo bolan, nemoj slučajno da vas sutra po nekim
osmrtnicama vidim!”
Izvor FACEBOOK