Naša epoha će ostati zapamćena po trijumfalnom pohodu globalno
ujedinjene desnice – nacionalističke internacionale – koju je proizveo
finansijalizovani kapitalizam. Da li će se pamtiti i po uspešnom
humanističkom suprotstavljanju toj opasnosti zavisi od spremnosti
progresivnih snaga u Sjedinjenim Državama, Evropskoj uniji i Britaniji,
kao i u zemljama poput Meksika, Indije i Južne Afrike, da izgrade
jedinstvenu progresivnu internacionalu.
Za zadatak pred nama postoje istorijski presedani. U međuratnom
periodu fašisti nisu došli na vlast obećavajući nasilje, rat i
koncentracione logore. Osvojili su vlast obraćajući se pristojnim
ljudima koji su posle duboke krize kapitalizma predugo bili tretirani
kao stoka kojoj je na tržištu pala vrednost. Umesto da ih tretiraju
kao „ljude dostojne prezira“, fašisti su ih pogledali u oči i obećali
im povratak dostojanstva, ponudili su im prijateljstvo, ideale i
omogućili im da se ugledaju kao nešto više od pukih potrošača.
Uz dozu novog samopoštovanja servirana su im i upozorenja na
pritajene „strance“ koji ugrožavaju obnovljenu nadu. U prvi plan je
dospela politika „oni protiv nas“, lišena svih klasnih obeležja i
definisana isključivo kroz identitete. Strah od gubitka statusa uskoro
je prerastao u tolerisanje kršenja ljudskih prava, u početku samo prava
sumnjivih „drugih“, a potom i prava svih koji misle drugačije. Nedugo
zatim, kada je pod težinom ekonomske krize kontrola establišmenta nad
politikom popustila, pripadnici progresivnih snaga završili su na
margini ili u zatvoru.
Zar to nije isti metod kojim je Donald Trump prvo zauzeo Belu kuću, a
sada pobeđuje u ratu rečima sa establišmentom Demokratske stranke? Zar
to ne podseća na konzervativne glasače za brexit koji su se odjednom
setili zasluga Nacionalne zdravstvene službe (NHS) kojoj su decenijama
smanjivali budžet ili na njihovo iznenadno žustro zalaganje za
demokratiju koju je tačerizam odavno potčinio logici tržišnih sila? Zar
to nije način rada desničarskih vlada u Austriji, Mađarskoj i Poljskoj,
nacista iz grčke Zlatne zore
i, što je najžalosnije, Mattea Salvinija, moćnika koji upravlja novom
italijanskom vladom? Kud god da pogledamo, prepoznajemo znakove uspona
ambiciozne nacionalističke internacionale kakav nismo videli od 30-ih
godina 20. veka. Što se tiče establišmenta, on je izgleda čvrsto rešio
da ponovi sve greške Vajmarske republike.
Ali dosta o dijagnozi. Pravo pitanje je: šta da se radi? Taktički
savez sa globalističkim establišmentom ne dolazi u obzir. Tony Blair,
Hillary Clinton i socijaldemokratski establišment u kontinentalnoj
Evropi previše su kompromitovani novčanim vezama sa pogubnim
finansijalizovanim kapitalizmom i njegovom ideologijom. Decenijama su se
oslanjali na populizam slobodnog tržišta: na lažno obećanje da će svima
biti bolje ako pristanemo na komodifikaciju svega. Oni žele da verujemo
u beskrajni lift koji nas uznosi do vrhunca potrošačkog zadovoljstva.
Ali to su tlapnje.
Za našu generaciju, 1929. godina se odigrala
2008. kada su se srušile sve naše iluzije. Establišment je nastavio po
starom, kao da je moguće popraviti stvari kombinacijom štednje za mnoge,
socijalizma za odabrane i autoritarizma za sve. U poslednjih 10 godina
nacionalistička internacionala napreduje ka pobedi zahvaljujući rastućem
nezadovoljstvu građana. Da bi se suprotstavili toj sili, predstavnici
progresivnih snaga treba da veoma precizno opišu uzorke i prirodu nemira
i nezadovoljstva u društvu: intenzivni klasni rat globalne oligarhije
protiv narastajućeg prekarijata, ostataka zapadnog proletarijata i svih
ostalih nemoćnih i poniženih građana.
Zatim treba pokazati da je jedini način da povratimo kontrolu nad
našim životima, zajednicama, gradovima i zemljama koordinacija
zajedničke borbe duž ose međunarodnog nju dila. Ne smemo dozvoliti
globalizovanom finansijskom kapitalu da razjedinjuje naša društva. Zato
treba objasniti da nijedna zemlja nije ostrvo. Kao klimatske promene, i
borba protiv siromaštva, privatnog duga i razbojničkih banaka zahteva
delovanje na lokalnom i međunarodnom nivou. Da bismo pokazali da
uvođenje tarifa od kojih se najviše bogate lokalni oligarsi nisu
najbolji način da se zaštite radnici, treba se boriti za trgovinske
sporazume kojima vlade siromašnijih zemalja garantuju propisane
minimalne nadnice za svoje radnike i radna mesta na lokalnom nivou. To
bi vodilo oporavku zajednica i u siromašnim i u bogatim zemljama.
Još ambicioznije, naša progresivna internacionala treba da predloži
osnivanje međunarodne monetarne klirinške unije kakvu je John Maynard
Keynes predložio na konferenciji u Breton Vudsu 1944, uključujući i
dobro osmišljene propise za ograničavanje kretanja kapitala.
Uravnoteženjem nadnica, trgovine i finansija na globalnom nivou smanjile
bi se neželjene migracije i neželjena nezaposlenost i tako okončala
moralna panika zbog našeg prava da se slobodno krećemo svetom.
Ali ko će izgraditi toliko potrebnu progresivnu internacionalu? Na
sreću, imamo nekoliko potencijalnih inicijatora: „političku revoluciju“ Bernie Sandersa
u SAD, Laburističku partiju Jeremy Corbyna, naš pokret Demokratija u
Evropi (DiEM25), izabranog predsednika u Meksiku, progresivne elemente u
Afričkom nacionalnom kongresu, različite pokrete koji se bore protiv
bigoterije i mera štednje u Indiji.
Počnimo već danas. Kada umesto mržnje i besa ponudimo racionalnu nadu, pridružiće nam se mnogi.
Zamolili smo Bernie Sandersa za komentar ovog teksta:
Yanis Varoufakis je sasvim u pravu. U doba masivnog globalnog
bogatstva i rastućih nejednakosti, vladavine oligarhije, porasta
autoritarizma i militarizma, potreban nam je progresivni međunarodni
pokret koji bi se suprotstavio ovim pretnjama. Neprihvatljivo je da 1%
svetske populacije poseduje više bogatstva od ostalih 99%.
Multinacionalne korporacije i bogataši su prebacili preko 21 biliona
dolara na ofšor bankovne račune da bi izbegli plaćanje poreza, a naftna
industrija uništava našu planetu jer su pojedinačne zemlje nesposobne da
organizuju efikasnu borbu protiv klimatskih promena.
Dok su bogati sve bogatiji, ljudi širom sveta rade duže za iste
nadnice i strahuju za budućnost svoje dece. Autoritarne vlasti
zloupotrebljavaju ekonomsku nesigurnost ljudi, proizvode žrtvene jarce i
pujdaju različite društvene grupe jedne protiv drugih.
Rešenje je, kao što je Varoufakis istakao, međunarodna progresivna
agenda koja ujedinjuje radne ljude pomoću vizije zajedničkog
prosperiteta, sigurnosti i dostojanstva za sve ljude. Naš svet je u
opasnosti. Borimo se za njega zajedno!
The Guardian, 13.09.2018.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 18.09.2018.