Visoka škola za turizam i menadžment Konjic je ove godine u Bosnu i
Hercegovinu donijela prvu nagradu za integraciju Roma na Zapadnom Balkanu i
Turskoj. Dugu nagradu je donijelo Udruženje Roma „Euro Rom“ iz Tuzle. Projekat „Obrazovanje obespravljenih
djevojaka i žena u BiH“ koji posljednjih dvije godine sprovodi VSTIM Konjic
uključuje Romkinje, samohrane majke, žene žrtve nasilja i djevojke iz ruralnih
područja.
EU nagrada za integraciju Roma na Zapadnom Balkanu i Turskoj pokrenuta je
prije deset godina, a cilj joj je da ukaže na značaj integracije Roma u procese
proširenja EU i pokaže odlučnost EU da poboljša socijalnu uključenost u
društvo. Fokus je ove godine bio na digitalnoj agendi i zelenoj ekonomiji. Ove
godine je zaprimljeno 59 projekata/nominacija a samo 14, po 2 projekta iz svake
zemlje su nagrađeni.
Kako ste i zašto
došli na ideju da obespravljenim i marginalizovanim ženama omogućite priliku da
se obrazuju na vašoj Visokoj školi?
U Bosni i Hercegovini je mnogo marginaliziranih grupa, svi koji spadaju u
„ostale“ su marginalizirani. Marginalizirani su i oni na obodu/graničnim
pojasevima zemlje, kojih se sjetimo samo u vrijeme političkih kampanja. U
marginalizirane se mogu uključiti i oni koji nisu pripadnici vladajućih političkih
partija, ni oni nemaju ista prava kao članovi partija na vlasti. Marginalizirani
su svi sa niskim primanjima, penzijama… marginalizirani su svi koji nemaju pitku
vodu, čist zrak i organsku, zdravu hranu. A nema zdrave hrane ako je zagađeno
zemljište.
Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja sa starim i siromašnim
stanovništvom. Fenomen „kulturno siromaštvo“ je izražen u BiH, građani ćute i
uvijek govore „može biti i gore, ćuti“. To je matrica koja se prenosi na
generacije i kao posljedica takvog ponašanja svjedočimo egzodusu ljudi koji
odlaze iz BiH. Diskriminacija je jedno ozbiljno pitanje koje demokratija ne
prihvata, a puna su nam usta demokratije. Nažalost, u bosanskom loncu svega ima
a ne treba da ima, jednostavno, ne ide u bosanski lonac. A ono malo sastojaka
koje treba da daju šmek ne osjećaju se, nema ih. Tako bosanski lonac iz godine
u godinu postaje sve bljutaviji. Neukusno ga je kušati.
Kada ste živi, vi osjećate, vidite, sve vidite, i normalno je da želite
pomoći ako ste u prilici. Veliki brazilski pedagog Paolo Freire je rekao „Samo
obespravljeni mogu prepoznati obespravljene“, i to je velika istina. I na još jednu stvar je ukazao, nitko
svjestan ne bira da bude marginaliziran jer je kao takav van sistema i objekat
je nasilja. VSTIM Konjic je također marginalizirana. Privatna visokoškolska institucija koju nitko ne može
svojatati, inovativna, sa filozofijom da obrazovanje daje slobodu i da škole
postoje zbog studenata a ne zbog sebe, otvorena i pristupačna, kao takva je
nepoželjna i opasna. Pa kada se orkestrirano radi protiv vas, u vama se probudi
onaj balkanski inat koji može biti još opasniji od „igrica“ koje vam se
svakodnevno služe na pladnju.
U BiH je pitanje žene posebno pitanje i o Njoj imam svoje mišljenje, ali
ono što je činjenica, mnogo je onih koje trebaju samo pruženu ruku da bi
osjetile dostojanstvo. „Pičvajz“, ta božanstvena manifestacija koju
organiziraju „CURE“ je samo dodatno ogolilo sliku marginaliziranih žena i
djevojaka i učvrstilo nas u odluci da se okrenemo ovoj skupini i da zajedno
pokušamo da nešto malo popravimo, a našem bosanskom loncu damo šmek koji treba.
Koliko je
studentica u ovom programu, šta one u toj mogućnosti vide kao najveću priliku?
U projektu je 22 studentice, ali projekat nije samo rad sa studenticama.
Projekat se širi, izlazi iz institucije, znanje se dijeli, kroz karijerni
centar osnažuju se djevojke i žene koje nisu u projektu, te smo sigurni da više
nije riječ o 22 studentice, njih je više. Pružena im je prilika da se obrazuju,
a obrazovanje je uvjet za ekonomsko osnaživanje ma šta to sve značilo i pod
svoje skute prihvaćalo. One su jednostavno drugačije sada. Snažne, odlučne, sa
dostojanstvom, svjesne mogućnosti koje im se otvaraju. Nakon dvije godine imam
utisak da su spremne da se skupa sa nama bore protiv dehumanizacije društva.
Da li je obrazovanje
danas ekonomsko i statusno pitanje? Koliko mladi ljudi u Bosni i Hercegovini
sebi mogu priuštiti kvalitetno obrazovanje?
Plašim se da je ovakvo obrazovanje izgubilo smisao kod generacija koje su u
sistemu. Sve je uzročno posljedično. Ako
ne postavite dobar temelj, kuća će se urušiti sama od sebe. Tako vam je sa
obrazovanjem. Od vrtića do fakulteta sve je povezano. Tu smo zaglavljeni,
nemamo znanja za cjelovit sistem, za sliku koju treba završiti. Dok svijet
raspravlja o četiri dana u školi, mi smo zaglavljeni u nekakvom „dualnom
obrazovanju“ i najvećem problemu – tko će to platiti, u raspravama da li
skratiti čas ili ne skratiti, reformisati, a kako reformisati školu, po kom modelu, itd, itd. Jurimo po
Evropi da prepišemo dobre prakse a ne znamo osnovnu stvar, naš mentalitet je tu
a ne tamo negdje, i to što važi za tamo negdje, za nas ne važi. Drugačiji smo
sa svojim posebnostima. Treba nam sistem koji će biti naš sa primjesama
najboljih praksi. Na drugoj strani nam
se djeca ubijaju u tim istim školama, istina, kod nas još ne po školama ali na
sceni je vršnjačko nasilje o kome se govori samo kada se desi. Mi smo majstori
za posljedice, svi su onda pametni. Univerziteti su postali dosadna mjesta. Zar
nikome nije jasno zašto mladi odlaze u inostranstvo na studije? Šta to imaju
oni tamo a mi nemamo? Stipendije, živi, moderni kurikulumi, dostupni profesori
koji su tu ne radi svojih titula već radi prijenosa znanja. Titule danas nisu
na cijeni. To je ključ, kako objasniti i reći profesorima u BiH da su titule
njihova privatna stvar a da se to studenta ne tiče. Student traži da ga uputite
gdje on može doživjeti avanturu u traženju odgovara na pitanja koja ga muče.
Svijet je promijenio, svemirski turizam je postao naša stvarnost.
Nametnuto nam je da razmišljamo o obrazovanju kao ekonomskom i statusnom
pitanju jer smo osiromašeni. Bosna i Hercegovina je druga zemlja u Evropi po
siromaštvu. Postavljam pitanje, kako ćete siromašnog motivirati da uči,
siromašnog treba nahraniti, on je željan hrane i vode?! Njemu je potreban
novac, a obrazovanje je dugotrajan proces. Zaboravlja se činjenica da učenje
oslobađa zavisnosti od siromaštva. To je ta priča o dubokoj podijeljenosti i
opasnim igricama. Treba naći odgovor na pitanje kako humanizirati društvo. U
svom govoru u Briselu, ukazala sam na podijeljenost svijeta, na zemlje prvog i
zemlje trećeg svijeta. Zemlje prvog svijeta čine društva koja upravljaju, a
treći svijet čine društva kojima se upravlja. Prvi svijet dominira, a treći
šuti. Mi smo taj treći i kad naša djeca odu na studije u zemlje prvog svijeta,
dobro osjete šta znači pripadnik zemlje trećeg svijeta. Tužna je slika naše
istine.
Malo je kvalitetnog obrazovanja u BiH, ali ne zato što nema kvalitetnih
nastavnika već zato što su kvalitetni nastavnici okrenuti sebi, a ne
studentima. U takvom okruženju se gubi svaki smisao.
U Bosni i
Hercegovini postoji veliki broj visokih obrazovnih institucija sa kojih svake
godine izađu stotine svršenih studenata i studentica, no da li obrazovni
programi koincidiraju sa potrebama tržišta rada?
Hvala Vam na ovom pitanju, gađate u metu. U prostoru, obrazovanje – tržište
rada – poslodavci, nitko nikoga ništa ne pita, svako je sam sebi svrha. Prvi se
više i ne brinu za posao, država će platiti svakog profesora. Drugi, nemaju
pojma koliko stvarno ima nezaposlenih osoba na tržištu i zašto su oni zapravo
nezaposleni kada poslodavci vape za radnom snagu. A treći, okupirani svojim
profitom kritiziraju i jedne i druge, a kada im ponudite da preuzmu
odgovornost, nisu spremni i oni to ne žele. Kao što vidite, svima je negdje
dobro dok ih po džepu ne udarite, nitko ne snosi nikakvu odgovornost. U takvom
poretku teško je govoriti odgovoriti na Vaše pitanje. Tehničke nauke traže
inovativnost i tu ne možemo fuliti. Sa društvenim je već ozbiljan problem. Među
nezaposlenima teško ćete naći inženjera, a sa pravnicima, ekonomistima,
politikolozima je već slika drugačija. U BiH ne postoji društveni konsenzus,
kako i u kom pravcu ćemo se razvijati? Kada sjednemo i te stvari posložimo onda
neće biti potrebe za ovakvim pitanjima, onda će svako raditi svoj posao
najbolje što može. U svakom slučaju, sa fakulteta mnogi izlaze bez
funkcionalnog znanja jer kao što i sami znate, na fakultetima puno toga
pokupite, a šta vam od svega toga treba zavisi i od vas – kako i sa čim ćete se
snaći u šumi tržišta.
U Bosni i
Hercegovini je strukovno visoko obrazovanje potpuno na margini, kako zakonski
tako i u pogledu kurikuluma i programa koje obrazovne institucije izvode, no
čini se da je upravo to obrazovanje koje nam je potrebno i koje uz tranziciju i
savremene tokove naša zemlja treba. Kako to tumačite?
Hm…pitanjem ste me podsjetili na moju odbranu magistarskog rada kada sam
tražila da se na studije novinarstva uvedu strukovne studije. Komisija me je
gledalo poprijeko, kako sam se uopće osmjelila tako nešto da predložim sedmoj
sili. Zašto? Činjenica da cijeli život treba da učite nije baš nešto što vas
posebno uveseljava. Strukovno obrazovanje upravo to traži, stalno usavršavanje.
Da bi se recimo kao novinar bavili obrazovanjem, potrebno je da poznajete
obrazovanje, da puno znanja imate kako bi znali da postavite pitanja, a za to
je već potrebna škola. Isto je kada pišete o politici, ekonomiji, privredi, sportu,
kulturi. Novinarstvo je ozbiljan posao i ozbiljno mu se treba pristupiti.
Navela sam samo jedan primjer. Struka je priča o dubini i širini, treba
poznavaoce kurikuluma, a njih u BiH ne znam da li ima pet.
U posljednjoj
deceniji Bosna i Hercegovina se profilisala kao zanimljiva turistička destinacija,
no da li mi imamo kadar i kapacitete koji će na najbolji način predstaviti naše
turističke resurse, turistima dati ono što oni traže, a od njih uzeti novac
koji će ostati u državi?
Bosna i Hercegovina se profilisala kao ozbiljna turistička destinacija zbog
onoga što traže turisti, a ne zbog toga što smo mi spremi da ponudimo. Ne
nudimo mi rijeke, planine, jezera, to BiH sama nudi, to je njeno. Mi smo i to
uspjeli da uništimo – pravimo mini hidroelektrane, siječemo šumu, pojma mi
nemamo. Nemamo dovoljno kadrova, a ni kapaciteta. Turizam je ozbiljna privredna
grana u koju se treba ulagati ozbiljan novac. Država treba da ulaže taj novac.
A kod nas je i tu stvar izokrenuta, mi svoj novac ne dajemo, mi novac želimo da
nam se da novac, da uzimamo od drugih. Zato nema govora o vrhunskoj priči u
turizmu. Sve što se radi u turizmu BiH to je priča pojedinaca koji razvijaju
svoj privatan biznis. Na prostoru cjelovite BiH postoje samo dvije
specijalizirane visokoškolske institucije za turizam, u Trebinju i Konjicu, a to je malo. Ostali
fakulteti imaju smjerove ali tu nema
ozbiljnog turizma, obično je tu više ekonomije nego turizma. Znate, danas se na
turizam gleda samo kao na prodaju te je marketing na cijeni. Ljudi iz
marketinga su svojom agresivnošću nametnuli takav stav, a marketing je samo dio
turizma. Na kraju priče dolazi marketing. Nedavno je u Sarajevu organiziran
prvi turistički samit koji je okupio razne stručnjake iz Evrope i zapravo
pokazao da je turizam multidisciplinarna priča koja traži timove znanja. Samit
su organizirali ljudi koji se ozbiljno bave turizmom.
Ispričali smo priču o turizmu bez
ugostiteljstva, a tu smo tek pretanki. Vjerovatno ćemo se osvijestiti tokom
juna mjeseca kada goste ne bude imao tko da uslužuje u ugostiteljskim
objektima. Nedostaju nam konobari, kuhari, šankeri… U kafićima rade momci sa
građevinskom strukom što je nonsens.
U BiH ima kadrova ali nedovoljno!
Kakvo obrazovanje
za turističke radnike mi nudimo?
To što mi danas nudimo je davno
prošlo vreme. Turistička struka zahtjeva moderan kurikulum koji uključuje –
obavezno znanje dva strana jezika, široko opšte obrazovanje, vještine
komuniciranja, pisanja, govorničke vještine i puno praktične nastave ali u dobrim
hotelima. Hotelijeri bi trebalo da budu zainteresirani za studente turizma, ali
to kod nas u BiH još uvijek nije slučaj. Otuda problemi sa radnicama. Radnik
traži da bude adekvatno plaćen a na drugoj strani ne postoji adekvatan odgovor.
U mnogim hotelima ćete vidjeti penzionere koji rade. Tu se ne radi o
nepostojanju kadrova, to je priča o plaći. Penzioneru na penziju treba malo
dodati, a svršeni student za svoje znanje traži adekvatnu plaću. Sve dok ovakvu
politiku budemo imali, ozbiljan turizam ne možemo razvijati.
Visoka škola za
turizam i menadžment Konjic je nedavno proslavila svoju prvu deceniju. Sa
tolikim vremenskim odmakom i nagradama i priznanjima koje tek sada stižu, da li
je imalo smisla i da li biste ponovili sve ovo?
Teško pitanje. Svaka borba ima
smisla ali danas kada nas je sve manje u Bosni i Hercegovini bojim se pri
pomisli na sutra. Pokrenuli smo jednu ozbiljnu priču u gradu koji nije imao
visokoškolsku instituciju, koji nema osjećaj za razvoj visokog obrazovanja, ne
razumije njegov značaj i ne vidi dobit za cijelu zajednicu. Mi i dalje mislimo
da je Konjic idealno mjesto za turistički fakultet ali ne znamo šta misle
građani Konjica? Deset godina je ozbiljan period.
Istina je da smo prije deset godina
bili mlađi i lakše podnosili udarce, danas se puno toga promijenilo. Studenti
sa početka i studenti danas nisu ni približno slični. Nekada je obrazovanje
bilo u modi, danas je na cijeni instant obrazovanje što je i za nas nastavnike
veliki izazov. Svjesni generacije koje je pred nama i one koja dolazi, mi se
moramo prilagođavati jer ćemo u suprotnom izgubiti autoritet. Bez autoriteta
znanja, obrazovanje nema smisla.
U ovako turbulentnim vremenima
izazov je voditi privatan fakultet. Želim da vjerujem da će Bosanci i
Hercegovci shvatiti da je prestiž studirati na privatnim fakultetima kao što je
to slučaj u cijelom svijetu. Na žalost, kod nas je korupcija u društvu izbacila
na površinu neke privatne visokoškolske institucije i automatski sve privatne
fakultete je ubacila u isti koš. Površnost, neznanje i loše namjere novinara su
uspjeli da ukaljaju institucije i ljude čemu su društvene mreže posebno
pomogle, ali prava slika nije prikazana. Nije suština u institucijama, u pitanju
su pojedinci koji potražuju usluge i pojedinci koji pružaju usluge. Ovo je
priča o moralnom posrnuću društva. Na
svu sreću, afera je sve više na javnim fakultetima, afera koje se ne mogu
prikriti. U svom tom kaosu vjerujem da će se stvari već nekako posložiti.
U kontaktu se sa
većinom svršenih studenata_ica. Gdje su oni danas, šta rade i na koji način
koriste znanja i vještine koje su stekli_e na Visokoj školi za turizam i
menadžment Konjic? Koliki procent njih je zaposlen?
Naši studenti su svuda po svijetu –
Americi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Holandiji, Švedskoj, Austriji,
Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i naravno u Bosni i Hercegovini. Uglavnom rade u
svojim strukama, ugostiteljstvu i turizmu. Odličan pokazatelj znanja je
zaposlenje, a mi se time možemo pohvaliti. Visok je procent zaposlenosti naših
studenata što ne iznenađuje jer ovo je škola koja studentima daje funkcionalno
znanje i sprema ih za tržište.
Kraj je školske
godine i veli broj maturanata i maturantica još nisu odlučili gdje da nastave
svoje visoko obrazovanje. Šta je Vaša poruka za njih?
Mladima bih poručila da dobro razmisle šta je to što žele da uče, čime
sutra žele da se bave, da razmisle gdje sebe vide za 10 godina, da se ne boje
izazova i da je period na fakultetu najljepši period u životu mladih ljudi.
Treba da se dobro informišu o fakultetima, programima koji im se nude, upoznaju
nastavnike, da pregledaju web stranice, društvene mreže i tek onda donesu
odluku. Moguće je da ne pronađu sebe u svom izboru ali treba nastaviti dalje,
ne stati. Obrazovanje je važno i ono oslobađa od siromaštva, ne materijalnog
već duhovnog.