1.
Bog je, čini se, stvorio provinciju da bi u nju smjestio toplice.
Možda je najprije stvorio toplice, pa ih zatim razbacao po provinciji?
Znam samo jedan grad, koji je ustvari kamuflirano topličko mjesto,
odnosno topličko mjesto kamuflirano u grad. To je Budimpešta.
Volim filmove, i poneka književna djela, čija je radnja fiksirana uz
jedno mjesto, poput hotela, zatvora, ludnice, sudnice, vlaka, broda, ili
čega sličnog. Brod luđaka (Ship of Fools) jedan je od
mojih omiljenih filmova. Dok su u većini filmova junaci hiperaktivni,
pa putuju, skaču s mjesta na mjesto, bježe, odlaze, dolaze, pojavljuju
se i nestaju, u filmovima čija se radnja odigrava na jednom mjestu
junaci su osuđeni na ograničeni prostor i interakciju s drugim likovima.
Istina, filmovi poput Ship of Fools mogu izazvati u gledaocu
osjećaj tjeskobe, jer filmskim junacima ne preostaje drugo osim ostanka
na palubi ili skoka s palube u more. S druge strane hiper-mobilni
filmovi poput The Sound of Music toliko su ispunjeni kretanjem i zvukovima da u osjetljivijem gledaocu mogu izazvati side effects,
poput alpinističke vrtoglavice, fantomskog muskulfibera, oštećenja
sluha i sličnog. Ovaj drugi primjer ne navodim slučajno: oba filma bila
su nominirana za Academy Award for the Best Picture 1965. Što mislite koji je dobio nagradu?
Toplice su značajan dio povijesti civilizacije. Mnogi osvajači
donijeli su osvojenima korisne novice. Gdje god da su prošli Rimljani su
ostavili za sobom terme i spomen na boginju Minervu, čije ime danas
krasi mnoge topličke hotele, iako je, od svih njezinih nadležnosti, ona
medicinska, čini se, bila najmanje važna. Turci, Arapi, islamski svijet
obilježili su civilizaciju s javnim kupatilima, hamamima, i donijeli jeftinu i svima dostupnu naviku kupanja.
Sjeverno-europski svijet ima saune i banje, folklornu mitologiju vode i kupanja, legende o čudotvornim izliječenjima i podmlađivanjima, mitska bića, riječne vile, rusalke
– cio jedan imaginarni svijet vezan uz vodu. Ruska banja čest je motiv u
ruskom folkloru, u narodnim predajama i bajkama. Banja se često viđa u
ruskom filmu (zaplet filma Eldara Rjazanova Ironija sudby ili S legkim parom, iz 1975., započinje u ruskoj banji), ali i u filmu Davida Cronenberga Eastern Promises (2007.),
gdje jedna londonska banja, kamo zalazi ruska mafija, služi kao
pozornica za brutalna razrješenja. Banja je ušla u književnost, rusku
prije svega (Vladimir Majakovski, Banja; Mihail Zoščenko, Banja).
Slavne zapado-europske toplice, poput Baden-Badena, ugošćavale su
Tolstoja i Dostojevskoga, dok su se u znamenitim Karlovym Varima
(Carlsbadu) baškarili Beethoven, Liszt, Chopin, Petar Veliki, Turgenjev i
opet Tolstoj. Zato Milan Kundera nije pogriješio kada je radnju svog,
po mom skromnom mišljenju, najboljeg romana Oproštajni valcer smjestio u češke toplice.1
O toplice se ovako ili onako stalno spotičem, čak i onda kada me
na put vode vantoplički razlozi, kao prije nekoliko mjeseci kada sam po
književničkom poslu posjetila sveučilište u Warwicku i zavirila u Royal
Leamington Spa, u devetnaestom stoljeću aktivno topličko mjesto, koje je
čak dva puta posjetila i sama kraljica Viktorija. U toplice u
posljednje vrijeme češće svraćam ne samo zbog kičmenih problema, već i
zbog razgibavanja svojih perceptivnih sposobnosti. Osim toga, toplice na
svoje posjetitelje djeluju otrežnjujuće i omamljujuće, one ih
konfrontiraju ne samo s njihovim zdravstvenim nego i sa socijalnim
statusom, a pritom ipak ostvaruju osjećaj općeg well beinga, odnosno iluziju da su stvari mnogo bolje nego što jesu. Abi Wright, stručnjakinja za brzo rastuću topličku industriju (spa industry),
tvrdi da se cijena topličkog dana kreće od 20 do 2000 funti. Na
posjetiocima je da izaberu svoje mjesto u socijalnoj hijerarhiji. A tu,
upravo u toj zoni, ima najviše dinamike. Ljudi, nazovimo ih topličarima,
prevaljuju kilometre putujući u “nepopularne” krajeve, poput hrvatskih
umirovljenika koji polutajnim autobusima putuju u banju Vrućicu, u
Republici Srpskoj. Takav čin, samo kada bi se za njega znalo, bio bi u
Hrvatskoj ravan nacionalnoj izdaji. Umirovljenici-izdajice plaćaju
topličke usluge “mrskim” Srbima, jer su one tamo jeftinije i,
pretpostavljam, bolje nego u Hrvatskoj. Toplice su test domoljublja.
Domoljublje pada na toplicama. I, eto, detalja koji na cijelome ovom
svijetu razumiju samo Hrvati i Srbi.
2.
Zašto me privlače toplička mjesta? S jedne strane boravak u toplicama
podmlađuje me, iako ne toliko zbog ljekovitih tretmana, koliko zbog
njihova izbjegavanja. Boravak u toplicama čini me starijom, jer me
prisiljava na konfrontaciju s tijelima koja stare i degeneriraju se,
uključujući i moje, vlastito. U toplicama se rado igram antropologinje
na tajnom zadatku: promatram tanane migracije ljudi i novca na mjestima
gdje se to najmanje očekuje i primjećuje. Nije nemoguće da me u takva
mjesta vodi i moj neosviješteni mazohizam. Dolazim zdrava, a odlazim
bolesna, tako nekako. Toplice koje imam u vidu sagrađene su na temeljima
bivših austrougarskih (a ove pak na temeljima rimskih) ili su nikle u
socijalistička vremena. Većina tih toplica nije obnovljena, ili je to
tek djelomično. Mnoge su ostale devastirane. Njih su, naime, zauzeli
ratni veterani, ovi od protekloga rata (1991-1995), koji su, poludjeli
od alkohola, droge i nesreće, po toplicama istjerivali svoj bijes. Pod
krovovima takvih toplica zapatila se stara komunistička utopija (san o
visoko profesionalnim, svijetlim i modernim lječilištima za sve) i
naknadni postkomunistički ljudski jad, zajedno s gljivicama koje su se
zapatile na pločicama i požutjelim kadama za hidro masažu. Za razliku od
topličkog osoblja – a njega uglavnom čine postkomunistička djeca,
ljepušni zombiji kojima je izbrisana memorijska kartica – ja stvari oko
sebe čitam drukčije. Starija sam od njih i, čak i ako nemam dokaze, znam
da ispod jedne površine leži druga, ispod druge treća…
U jugoslavenska vremena u lječilište “Institut Dr. Simo Milošević” u
crnogorskom Igalu slijevale su se rijeke kostoboljnih Slovenaca, Hrvata,
Bosanaca, Srba i Makedonaca. Sve je to plaćalo rasipno (to danas kažu!)
jugoslavensko zdravstveno osiguranje. Institut je impozantna zgrada
jugoslavenske socijalističke arhitekture s valjda najvećim hotelskim
lobijem na teritoriju bivše Jugoslavije i jednim brojem hotelskih
apartmana od stotinjak kvadrata, ali i s neproporcionalno malim bazenom.
Građevina danas izaziva divljenje i žalost, kao i svaki oblik
zapuštenosti, osobito one koja je nastupila s padom komunizma i krivo
shvaćenom demokracijom. Vidljivi tragovi komunističkih vremena,
prekrasno more, ali i financijske pogodnosti, danas onamo privlače
starije Norvežane, Dance i Holanđane, dok zaposlenici lječilišta već
godinama čekaju da ih kupi kakav bogati Norvežanin i pretvori ih u skup i
elegantan wellness centar. Lik topličkoga ginekologa doktora Škréte (iz
Kunderina romana Oproštajni valcer, iz 1976.), koji sanja o
tome da ga usvoji bogati Amerikanac Bertlef, zapravo je precizna
anticipacijska metafora za današnju postkomunističku Europu.
Postkomunistička Europa samu sebe doživljava kao poželjan wellness
centar u koji hrle raznorazni Warren Buffet-tipovi i samo brinu o tome
kako će zadovoljiti fantazije mjesnih ljudi i sve njih jednom i zauvijek
“usvojiti”.
Igalo nije samo destinacija kostoboljnih Skandinavaca, nego i
siromašnijih Rusa. Jer jako bogati Rusi kupuju zemljišta u crnogorskim
brdima, gdje grade raskošne vile s orlovskim pogledom na more. Siromašni
Rusi kupuju garsonijere i stanove od maksimum pedeset kvadrata u ružnim
socijalističkim neboderima s kojih s vremena na vrijeme otpadne balkon
ili fasada. Upoznala sam Ruskinju, stariju gospođu i njezinoga sina.
Kupili su takav stančić i ljetuju u Igalu svake godine.
Nakon što su kupili češke toplice Karlovy Vary i osvojili novcem to
što su prije pokušali tenkovima; nakon što su Crnu Goru pretvorili u
svoje odmaralište, a ponosne Crnogorce u svoje konobare, perače novca,
tjelohranitelje i slično, Rusi su krenuli na sjeverozapad i okupirali
poznate slovenske toplice Rogaška Slatina. Nekada je Jugoslavene
ujedinjavalo bratstvo i jedinstvo, a danas ih ujedinjuju Rusi. Uzalud je
Tito izgovorio svoje znamenito historijsko “ne” Staljinu. Danas
postjugoslavenski narodi izgovaraju slugansko “da” kapitalu Putinove
djece. Kako znam? U rujnu 2016. odsjela sam pet dana u “Grand Hotelu
Rogaška”, kojega je kupio neki bogati Rus. Taj usput rečeno nije uložio
ni centa u preuređenje. Jedina novost je ruski televizijski program na
ekranima sobnih televizora. U pet dana nagledala sam se ruskog
televizijskog programa i naučila da je vidljivi, površni odraz
“zapadnjačkog” stila života lako imitirati. Nakon perestrojke i pada
zida i zadnja ruska “seljačina”, poput jednog Vladimira Žirinovskog
(inspirirana Mihailom Gorbačovom, koji se proslavio reklamirajući Luis
Vuittonove putne torbe), naučila je da se treba redizajnirati; da treba
imati dobrog zubara, frizera, plastičnog kirurga, optičara, odjeću s
etiketom i personalnog trenera, čime je osobna perestrojka više-manje
završena. To, uostalom, znaju sva postkomunistička djeca, to zna i
hrvatska predsjednica KGK, koja nagao skok svoje političke popularnosti
može zahvaliti činjenici da je uspješno izgubila suvišak kilograma, te
da je u svjetsku politiku unijela “toplije” tonove.2
A što se same cenzure tiče, otkrila sam da je tvrda, cenzurirana,
sovjetska, komunistička televizija bila neusporedivo bolja od današnje
“necenzurirane”. Danas s ruskih televizijskih kanala, kao i svugdje
drugdje, curi sirova necenzurirana glupost.
Ruski gosti vole šetati uokolo u bijelim frotirnim hotelskim
haljecima i pritom poslušno piti bezukusnu mineralnu vodu. U susjednom
hotelu “Donat” svaki posjetilac dobiva svoju kriglu sa svojim
personalnim brojem, i onda s tom kriglom ulazi u zastakljeni hram
posvećen bogu mineralne vode “DonatMg”, odmila zvane “donatica”. Rusi
vole taj kolektivni religiozni čin kojim odaju počast antiopstipacijskom
mineralu, Velikom Magneziju. Za personalnu kriglu s personalnim brojem
plaća se sedam eura dnevno, iako izvan “hrama” postoje mjesta gdje se ta
ista voda može piti besplatno. Ispred hotela “Donat” stoji kip
slovenskog komuniste Borisa Kidriča, organizatora slovenskog
antifašističkog otpora u vrijeme njemačke okupacije. Boris Kidrič ukopan
je u mramorni postament do bokova, kao u kakvo živo blato. Jedna
njegova ruka je spuštena, a druga je podignuta, baš kao da drži kriglu s
donaticom u ruci i nekome nazdravlja. U ruci međutim nema ničega, tako
da gosti hotela često stave kiticu poljskog cvijeća u Kidričevu šaku, tu
koja obujmljuje nepostojeću kriglu. Spomenik Borisa Kidriča služi kao
dokaz da inteligentni Slovenci nisu tako rušilački nastrojeni prema
antifašističkim spomenicima kao ostrašćeni Hrvati, a pogotovo ako mrtvi
antifašisti mogu poslužiti kao krigla, vaza ili izazivati nostalgične
osjećaje u potencijalnim kupcima nekretnina ili naprosto solventnim
gostima.
3.
Dva tjedna u travnju 2016. provela sam u Daruvarskim toplicama (i one
su nekada bile rimske!), koje se nalaze nekih osamdesetak kilometara
istočno od Zagreba. Krenula sam u čvrstoj namjeri da nešto učinim za
svoju kičmu, koja se “izraubala” od dugogodišnjeg sjedenja za radnim
stolom. Čak i pisanje ima svoje profesionalne rizike, svoje “occupational hazards”. Pritom koštane i mišićne boli nisu ni jedini, niti najopasniji rizici posla kojim se bavim.
Provincijska mjesta poput Daruvarskih toplica, u kojima nema ničeg
drugog osim termalne vode, djeluju na mene inspirativno, jer u
nedostatku sadržaja potiču u meni umjetničku imaginaciju. Za vrijeme
vježbanja u bazenu s toplom vodom, na primjer, a okružena “okoštalim”
pacijentima kakva sam i sama – zabavljam se zamišljajući operu.
Zamišljam dionice koje bi pjevala toplička fizijatrica, recepcionari
hotela, kuhari u topličkom restoranu, konobari, gosti hotela,
penzioneri, mladi sportaši, medicinske sestre, maseri i pacijenti.
Razgovori, koje namačući se u toplom bazenu vode pacijenti (i pritom
podsjećaju na japanske makake), izvodili bi se kao operno nadmetanje, nadpjevavanje.
U bazenu, gdje svakih petnaest minuta iz mlaznica izlazi jaki mlaz
vode, prisluškujem razgovore starijih mužjaka, koji su se strateški
razmjestili oko mlaznica da im nitko drugi ne može prići. Odslušala sam
razgovore o tome kako se prave dimljene kobasice, o prednosti jedne
vrste hrane nad drugom (Nema ptice do prasice; Jeb’o ti blitvu i krumpire, nije to za nas Slavonce), o politici i slobodi, koja je svanula prije dvadeset i pet godina s raspadom smrdljive Jugoslavije, o jugoslavenskoj tamnici naroda, o velikoj hrvatskoj pobjedi nad Srbima, koje je, usput rečeno, sve trebalo istrijebiti još devedesetih. Mužjaci su se pritom tapšali riječima, odobravali jedan drugome (Ja! Ja! Imaš pravo! I ja sam to govorio!),
isticali svoju važnost u cijeloj stvari, pogotovo u borbi protiv Srba,
naglašavajući svoju političku inteligenciju i pronicljivost (Sve sam ja to već onda predvidio!).
I evo “hinta” književnim teoretičarima: toplice su, zapravo,
književni postupak, očuđenje, defamilijarizacija, izmještanje
uobičajenog u neuobičajeno okružje, gdje junaci, njihovi postupci i
replike dobivaju novo, “pomaknuto” značenje, drukčiju boju i ton.
Veličina Bohumila Hrabala leži u njegovoj autentičnoj ljubavi za
ljudski rod, za ljudske mužjake i ženke, za gubitnike i dobitnike, za
glupe i pametne, za srećkoviće i luzere. Hrabal je poput kakvog
književnog Isusa Krista – ako dopustimo da je Isus Krist bio veliki
pivopija – koji sve ljudske primjerke voli istom ljubavlju, sve razumije
i sve prašta. Zavidim Hrabalu na njegovu jedinstvenom alkemičarskom
talentu da smeće pretvara u dragulje, kao i na ljubavi prema
čovječanstvu koja pršti iz njegovih knjiga poput nepresušnog vodoskoka.
Da je Hrabal sada ovdje on bi s ovim ljudima popio pivo; čavrljao bi s
njima o slabom mjehuru i mokrenju s istim uzvišenim zanosom kao i o
zvijezdama; uživao bi plutajući u toplom bazenu i osluškujući zvukovne
nanose: umilan cvrkut ptica s jedne i tupo gakanje ljudi s druge strane.
Svi su ljudi Božja stvorenja dostojna ljubavi, i upravo ta ljubav nosi
malešnog konobara Ditka, junaka romana Služio sam engleskoga kralja,
kroz predratno razdoblje, kroz vrijeme fašizma i ono poslijeratno,
češko, komunističko razdoblje s istom lakoćom. Politički sistemi,
ratovi, ideologije, gubici i dobici – sve to vitla sudbinom Hrabalova
junaka, a on opstaje, jednako neuništiv i s jednakom očuvanom ljubavlju
prema životu.
Meni nedostaje hrabalovska sućut prema ljudskoj gluposti. (Zar
postoji neka druga osim ljudske?!) Umjesto namakanja u toplim vodama
empatije, ja se najčešće raspadam od pravedničkog gnjeva, baš kao da mi
“anđeo osvetnik” stoji u opisu radnog mjesta, a pritom, zbog bolova u
kičmi, nisam u stanju podići svoj pravednički mač. Što mi onda
preostaje?! Da “peglam” svoju iskrivljenu kičmu i gunđam do iscrpljenja.
Istina, Daruvarske toplice nisu Mannov Zauberberg, ali nisam ni ja Thomas Mann. A nisam ni Bohumil Hrabal. Konzekventno tomu ne zaslužujem ni češke toplice.
4.
U Daruvarskim toplicama, na ekranu sobnog televizora u hotelu
“Termal”, naletjela sam na kadrove dokumentarnog filma Mladena
Kovačevića Anplagd (Unplugged, iz 2013.), koje teško
da mogu zaboraviti. Ovaj neobičan dokumentarac govori o dvoje ljudi
negdje iz južne Srbije, o nekom seljaku i nekoj umirovljenici, bivšoj
gastarbajterici. To dvoje su možda posljednji preostali majstori
sviranja na lišće. Ranije je svako to znao, nije bilo mutavih, sada su svi mutavi! – kaže seljak, gunđalo i slobodni mislilac. I dodaje: Ni ptice više ne pevaju, i to se demoralisalo!
Dok bira lišće najpogodnije za svirku, umirovljenica priznaje da se
radi o vještini, a ne o vrsti lišća. Jer što se nje tiče, ona može i u
lišće koprive svirati. Ja mogu i u koprivu da sviram! – kaže.
Rečenica majstorice koja svaki list pretvara u božansku frulu – Ja mogu i u koprivu da sviram!
– ispunila me jezom i poput zmije upuzala u moje košmarne snove. Otada
ponekad sanjam da usnice prislanjam na koprivin list i pokušavam izbiti
zvuk, bilo koji zvuk, ali ne mogu, ne znam, ne umijem, nisam u stanju.
Usnice me neizdrživo žare, imam osjećaj da krvare, dodirujem ih prstima,
natečene su, na vršcima prstiju opažam mrljice krvi. Occupational hazards,
mislim u snu, tako mi i treba, mislim. Usnice bolno bubre, ali ja i
dalje pušem, kao hipnotizirana. Tražim pogledom drugo lišće, ali nema
drugog, koprivin je u mome snu zapao baš mene.
5.
Topusko se nalazi sedamdesetak kilometara jugoistočno od Zagreba,
gotovo na samoj granici s Bosnom. Tamo sam u maju 2018. boravila puna
dva tjedna, i nisam vidjela nijednog Rusa. Zato je kroz hotel
“Top-Terme” protutnjala turistička grupa Kineza, tiho upuzala i ispuzala
grupa Koreanaca i protrčala grupa hrvatskih osmoškolaca. Hotelom se
šunjala grupa hrvatskih policajaca, što ne bih znala da se nisam s
jednim od njih našla u liftu, a lift kao lift, ne, nije se zaglavio nego
je načas zastao među katovima. U hotelu je nadalje odsjela i grupa
robustnih, visokih momaka, Holanđana, koji su se jarko isticali na
većinskoj pozadini koju su činili stari, poluinvalidni domaći gosti.
Zapravo, Kineze, koji su sebe i svoje velike kofere energično uguravali u
lift, vidjela sam načas i jednom, i Holanđane samo jednom, za doručkom.
Kinezi i Koreanci nisu bili plod moje razigrane mašte već standardna
turistička procedura. Na putu turističkih grupa za Nacionalni park
“Plitvička jezera”, udaljen odavde nekoliko desetaka kilometara,
turističke agencije uglavljuju jeftina noćenja u ovdašnjem hotelu
Uveče sam s balkona svoje sobe promatrala grupu Koreanaca u bazenu.
Na nebu je sjao puni mjesec. Koreanci su stajali u krugu udarali se
dlanovima i pjevali. Ne znam zašto, ali bila sam sigurna da pjevaju
pjesmu o zecu na mjesecu, jer za Kinezima, Koreancima i drugim
Azijatima, kamo god da krenu, krene i mjesec. A na mjesecu se, kao na
brodu, vozi zec.
6.
U malom turističkom uredu u glavnoj ulici, jer drugih ulica osim glavne čini se i nema, pitam čovjeka za pultom.
“Imate li kakve informacije o Topuskom, neke turističke prospekte i slično?”
“Ništa nemamo”, kaže naglašavajući riječ ništa.
“Nemate baš ništa?!”
“Nemamo ništa.”
Muškarac je premjestio riječi, ali je naglasak i dalje ostao na riječi ništa.
“Pa što mi onda uopće možete ponuditi?”
“Mogu vam isprintati vozni red autobusa za Zagreb.”
“Pa hajde, isprintajte.”
I dok mi pruža isprintani vozni red, dodaje:
“Mogu vam dati broj lokalnog taksija.”
“Dajte.”
Uzimam vizitnu karticu na kojoj stoji: Taxi služba “Vozi, Miško!” Držim u ruci karticu kao tanku slamčicu spasa.
“Slušajte, tu je, na Petrovoj gori, nekada bila partizanska bolnica. Znam da smo u školi jednom išli na izlet….”
“Nema je više.”
“Kako nema?!”
“Sve vam je to propalo i zaraslo u travu, tamo vam više nema ničega, kaže naglašavajući ničega.
“Slušajte, zar tu nije bilo znamenito zasjedanje ZAVNOH-a?
“Možda je i bilo”, kaže nekako oprezno.
“Pa gdje je to mjesto gdje je održano zasjedanje?”
“Nema ga.”
“Kako nema!? Valjda postoji neka zgrada?!”
“Nema je. Srušena je.”
“Dobro, ako već znate da je srušena, onda valjda znate i gdje je bila?!”
“Ispred hotela. Imate tamo tablu na kojoj vam sve piše.”
I ja napuštam posve praznu prostoriju, gdje za pultom, kao za
recepcijom nepostojećeg hotela, sjedi muškarac. Na ulazu jasno piše Turistička agencija.
Nekoliko kuća u glavnoj ulici srušeno je i iz njih izrasta drveće i
trava, kao u dokumentarcima o Černobilu. Pažljivo spremam papir s
isprintanim voznim redom u torbicu. Dok se vraćam prema hotelu pada mi
na pamet da možda tog ureda u kojem sam maločas bila sutra više neće
biti, da od ureda neće ostati ništa.
Nekoliko sati ranije, razgovaram s liječnikom fizijatrom. Ima preko
osamdeset godina, odavno je već u penziji, dolazi ovamo iz Zagreba,
autobusom, samo ponedjeljkom. Nema liječnika, četvorica su već otišla,
svi odlaze u Irsku, ili tko već kamo može, on tu više glumi svoje
vlastito zanimanje nego što ga odrađuje, popunjava rupu, eto što.
Udjeljuje mi kompliment, njegova žena čita moje knjige, baš sad čita… I
izgovara naslov koji nije moj, zamijenio me je s kolegicom, tja,
ishlapio je, kaže umjesto isprike.
Nekoliko dana kasnije u čekaonici za terapije zaustavljam djevojku u bijeloj kuti.
“Slušajte… U ženskom zahodu nema svjetla.”
“Pojma nemam.”
“Zato vam i kažem. Trebalo bi promijeniti žarulju.”
“Ništa vam ja ne znam.”
“Kako ne znate? Pa tu radite!?”
“Ja sam tu samo na praksi.”
7.
Za doručkom sam pitala snažne momke, Holanđane, što rade ovdje, gdje nema ničega.
Momci su nevoljko odgovarali na moja pitanja, možda i zato jer sam
priznala da nisam uočila njihova vozila na parkiralištu. Ovdje svi znaju
tko su oni, i zašto su ovdje, čim na parkiralištu vide njihova vozila.
Zato mi je maserka pojasnila stvari. Dečki se bave off-road
vožnjom ili vožnjom po nezgodnom terenu. Mještani te dečke zovu
“blatnjacima”, jer se vole uvaljati u blato do grla. Ovdje se negdje
održava i Cro-Trophy natjecanje. Ima jedan Rus, luđak, taj svake godine dođe sa svojim oklopnim vozilom.
“Kakvim oklopnim vozilom?”
“S nečim što sliči tenku! Ma sve vam je to Mad Max!” pojasnila je maserka.
Drugu stranu priče čula sam od Bobe, taksistkinje. Takva temeljita
devastacija okoliša dopuštena je u Hrvatskoj, dok je u drugim europskim
zemljama zabranjena. Zato su “blatnjaci ludi za Hrvatskom. Boba mi je na
putu za Petrovu goru pokazala jedno posve iznakaženo, izrovano i
oguljeno brdo. “Tako to izgleda kad dečki odu”, rekla je. Boba zna ovaj
kraj kao svoj džep, ona već godinama volontira kao vatrogasac, tu se
šume rado zapale. Boba zna sva sela i zaseoke, tu je rođena, donosi
ostarjelim ljudima po napuštenim selima što im treba, hranu, lijekove,
zalihe, ogrjev, lampe, svijeće, tamo gdje nema električne struje, a u
većini takvih mjesta više nema ničega. Ne mogu odvojiti pogled,
silovana šuma, kažem, a onda se zastidim, riječi su naprosto preslabe
da bi opisale prizor koji se prostire preda mnom.
8.
Bilo je to tog istog blistavog majskog dana kada sam naručila taksi i
upoznala Bobu, visoku, stasitu, plavušu srednjih godina. Odmah se
ispričala, muž, kaže, nema vremena, nada se da nemam ništa protiv što je
ona došla umjesto Miška. Nisam imala ništa protiv, štoviše. Htjela sam
vidjeti znameniti spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. Bakić je bio
znameniti kipar i hrvatski Srbin. Zašto ovo drugo uopće spominjem!? Zato
što je to drugo, barem u njegovu slučaju, odredilo njegov život,
sudbinu, mjesto na ovome svijetu. I koliko god da možda sam nije mario
za detalj, detalj je bio omča koja se zategla oko njegova vrata. Prema
hrvatskoj Wikipediji Bakić je bio “hrvatski kipar srpskog podrijetla”.
Četvoricu Bakićeve braće ubile su ustaše. Svoje najmonumentalnije remek-djelo, Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna,
dovršio je 1982. i deset godina kasnije umro. Već u toku rata
1991-1995. započelo je sistematsko uništavanje njegovih spomenika, od
kojih je u potpunosti uništeno šest, dok su četiri navodno tek
“djelomično oštećena”. Bakić je rođen u Bjelovaru. U svome rodnom kraju
ostavio je nekoliko spomenika. Njegov spomenik Bjelovarac,
kojim komemorira tragičnu sudbinu svoje obitelji, miniran je 1991.
Ostali su jedna šaka i glava, dok je drugo, prema podacima hrvatske
Wikipedije, završilo u bjelovarskoj ljevaonici. Spomenik Gudovčan
(selo Gudovac kraj Bjelovara) miniran je i istaljen. Spomenik od
nehrđajućeg čelika u selu Kamenska miniran je 1992. a dijelovi su
upotrijebljeni za izradu posuđa. Spomenik partizanima u selu Bačkovica
miniran je i istaljen, a spomenik palim borcima u Čazmi srušen i
uništen. Šest Bakićevih apstraktnih skulptura od kristala postavljenih u
spomen-parku Dotrščina3
u Zagrebu pokradeno je i uništeno. Od triju bista (sve su djelo Vojina
Bakića) – Ljudevita Jonkea, S.S. Kranjčevića i I.G. Kovačića – koje su
postavljene ispred gradske knjižnice u Karlovcu, uništena je bista Ivana
Gorana Kovačića (2004), autora znamenite poeme Jama. S
obiteljske kuće u Bjelovaru nepoznati vandali skinuli su spomen ploču
braći Bakić i uništili natpis s obiteljske grobnice u Bjelovaru. Odlukom
gradskih vlasti ulici Braće Bakić u Bjelovaru promijenjeno je ime.
U hrvatskoj vojnoj akciji Oluja, koja je započela 5. avgusta
1995., iz Banije i Korduna istjerano je nekih dvjestotinjak tisuća
civila, hrvatskih Srba. Hrvatska vojska spalila je pritom popriličan
broj sela, ubila nekoliko stotina nedužnih civila, među kojima staraca i
djece (brojke i interpretacije variraju prema izvorima). Spomenik Ustanku naroda Banije i Korduna
sagrađen na najvišem vrhu Petrove gore, “djelomično” je uništen i od
1995. naovamo ostavljen na milost i nemilost vandalima. Ni lokalna niti
državna vlast već punih dvadeset i tri godine ne pokazuju namjeru da
spomenik zaštite i da spriječe daljnje devastiranje.
Pogled na Bakićevo devastirano remek-djelo izazvao je u meni naglu
tjeskobu. Činilo mi se da u životu nisam vidjela strašniji prizor.
Spomenik je sličio na golemu kitovu lešinu, odasvud su virile oglodane
kosti, trulež, izvrnuti organi, skinuto je bilo sve što se dalo skinuti.
Na krovu spomenika, predviđenom za vidikovac odakle puca veličanstven
pogled, stajala je, uzdignuta u nebo, poput cinično uzdignutog srednjeg
prsta, antena. Boba mi nije znala reći kome pripada antena i za što
služi. Na jednom ogoljenom betonskom zidu opazila sam malu naljepnicu s
fotografijom Emme Goldman i citatom: Neznanje je najnasilniji element društva.
Bilo je podne, vladala je grobna tišina. Činilo mi se da su mladice
drveća, korov i trava koji su probijali kroz betonske pukotine
suspregnuli dah i snagu ne bi li odgodili potonuće spomenika u
ništavilo. Učinilo mi se – baš kao u nekada popularnoj partizanskoj
pjesmi Konjuh planinom4 – da je lišće zaista zapjevalo žalovite pjesme, da su se borovi i jele, javori i breze povili u znak poštovanja. Šuma, kojom je načas prešla sjenka rumenila (Crvena je šuma izlistala), nije se, kao u pjesmi, zacrvenjela od krvi rumene husinskog rudara,
nego ovoga puta od stida. Tako mi se činilo, ustvari htjela sam da tako
bude baš kao da upravljam šumskom scenografijom. Preplavila me nejasna
slutnja, načas sam se prepala nečega što će tek doći, iako iza toga nečega nije stajalo ništa, ni slika, ni misao, ni ideja. Nešto je bilo nevidljivo, bez oblika, mirisa i okusa, poput radijacije. Spray-poruka s betonskog zida – Opasno je zadržavati se u krugu spomenika – najednom mi se učinila više nego primjerenom.
Boba i ja sjele smo u kola i zaputile se natrag. I dok smo se nas
dvije, svaka zabavljena svojim mislima, spuštale prema Topuskom zazvonio
je moj telefon.
“Teta, jesi u sobi?!”
“Nisam, zlato, zašto pitaš?”
“Brzo se vrati u sobu i upali TV.”
“Zašto?”
“Pa šta zbilja ne znaš?! Danas je najvažniji dan desetljeća!
Vjenčanje Harryja i Meghan!”, uzbuđeno je referirala moja
petnaestogodišnja nećaka. Pomislila sam na to kako je brzo usvojila
frazu koju su joj servirali mediji, najvažniji dan desetljeća…
Mislila sam o tome koliko ima paralelnih stvarnosti, čak i ako uzmem u
obzir samo one koje su povezane sa mnom, poput moje trenutne stvarnosti
i stvarnosti moje nećake. Koga bi na svijetu trebao brinuti jedan
srušeni spomenik, ma kako vrijedan bio, i tko sam ja da brinem i pritom,
čini se, prozivam druge zbog toga što oni ne brinu?! Pa ni ja sama više
nisam u stanju jasno reći kako se sve ovo dogodilo i zašto se dogodilo,
iako nad tim razbijam glavu već četvrt stoljeća. Osim toga, nije li
možda upravo to – ta nemuštost, ta nesposobnost da se neko iskustvo
prenese – zalog budućnosti, a ne obratno. Stvari se događaju van naše
volje, a krive Drine ne ispravljaju pravovjerni, nego krivovjerni. Oni
su, uostalom, motiviraniji. Laž je na njihovoj strani.
9.
Vojin Bakić nije izuzetak. Pejzaž postkomunističkih zemalja
raspoznaje se po ruinama. Ruine leže posvuda, betonska rugla izložena
pogledima, napola prekrivena travom, obrasla korovom, monumentalni
“betonski spavači”.5
Ima ih svakojakih, industrijske ruine, spomeničke ruine, devastirana
stambena naselja, promašeni projekti, napušteni projekti, zatvorene
škole, spaljene kuće, uništena seoska imanja, iskidani električni
vodovi, istrgnuti prozori, zapuštenost, napuštenost. Postoje velike,
male i megaruine, poput onog motela negdje na dionici autoputa
Niš–Beograd, sa zasigurno najvećim parkiralištem u tom dijelu Europe, s
javnim tuš-kabinama veličine garsonijera, s ogromnim restoranskim
salama, s trgovinama, i koječim drugim. Motel je bio sagrađen u doba
kada se mislilo da će južna Srbija biti glavna prometna žila kucavica iz
Zapadne Evrope prema jugu, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj. A onda je došao
rat, a onda je stao svaki promet, stalo je i vrijeme, ljudi su pali u
san, ratovali su, i još uvijek nisu stali, baš kao da su se zaglavili u
Marquesovu romanu Sto godina samoće.
“Betonski spavači”, koji se netočno povezuju samo s propalim
komunizmom i njegovom arhitektonskom estetikom, danas privlače pažnju
frikova-nostalgičara, ljubitelja “komunističkog” šika i betonske
dekadencije, povjesničara, dokumentarista, arhitekata i arheologa
socijalističkog modernizma.
Pritom se malotko bavi novim vlasnicima, “pobjednicima”, koji bez
imalo milosti izbacuju i pale stari “namještaj” i useljavaju svoj.
Skopje je grad pobjednika s “umjetničkim” pretenzijama, grad koji
odnedavno ima više javnih skulptura nego stanovnika, balkanski
Disneyland. Fontane, trijumfalne kapije, konji s nepristojno velikim
stražnjicama i neproporcionalno velikim kopitima, slavni konjanici
Aleksandar Veliki, Filip Makedonski, historijske majke historijskih
ličnosti s napadno augmentiranim grudima. Vardar – koji od novih mostova
koji ga premošćuju, tri betonska broda uronjena u korito i tri goleme
betonske vaze ugrađene u riječno dno – jedva da se može nazvati rijekom.
Sav taj novi, masivni, trijumfalistički “namještaj” vizualno je “pojeo”
Skopje i onih nekoliko primjeraka modernističke arhitekture (arhitekta
Kenzo Tange) izgrađene nakon velikog potresa 1963.
Zamislimo načas da plastični ružičasti flamingosi, vrtni patuljci u
svim veličinama, zidne tapete s motivom zalaska sunca, odnosno njihovi
vlasnici, krenu u križarski rat protiv onoga što smo nekada
podrazumijevali pod rječju “kultura”: da izbace sav “namještaj” iz MoMe,
Gugenheima, Louvrea, British Museuma i drugih umjetničkih hramova “naše
civilizacije”, i usele se u ispražnjeni prostor uz puni blagoslov
političkih, državnih, crkvenih i vojnih vlasti. Takvo što se ne događa
čak ni u sf filmovima, ali se zato događa u zbilji, istina, na malom
terenu, gdje takve stvari malotko uzima za ozbiljno. Nepismeni (jer oni
su, zaboga, došli na vlast!) vrše svoj teror nad pismenima. (Nisu li
pismeni oduvijek bili manjina?)
Hrvatski ratni veterani protestiraju pred kazalištima tražeći da se
zabrane predstave koje vrijeđaju njihov doprinos obrani domovine.
Histerične pro-life organizacije traže da se iz lektire izbace
suvremena književna djela koja po njihovu mišljenju promoviraju seks,
pedofiliju, homoseksualnost i slične opačine. Pojedini hrvatski
sabornici javno se izjašnjavaju protiv pojedinih književnica tražeći da
se njihove knjige izbace iz hrvatske književnosti, iako sami knjige nisu
pročitali, a nisu ni mogli, jer su nepismeni. To što su nepismeni ne
sprečava ih, međutim, da o svemu, pa tako i o književnosti, imaju glasno
mišljenje. Političari, kriminalci, ubojice, pljačkaši i novi bogataši
sjede na svakoj kazališnoj i filmskoj premijeri, na svakom otvorenju
izložbe i autoritativno dijele vrijednosne ocjene. Hrvatski branitelji
uspjeli su nedavno spriječiti koncert beogradskog pop-pjevača, koji se
trebao održati u Karlovcu. Udruga udovica hrvatskih branitelja uspjela
je spriječiti festival ojkanja u Petrinji s obrazloženjem da u Petrinji ojkanje nije tradicija. Zašto su se udovice hrvatskih branitelja toliko ostrvile na obično ojkanje? Zato što Srbi navodno ojkaju,
što samo po sebi vrijeđa uspomenu na njihove muževe, koji su život dali
da bi domovinu obranili od ojkanja. Rezoniranje udovica skladno se
rimuje s replikom Franje Tuđmana, koji je u svome govoru u Sinju 1990.
najavio svanuće slobode, novo doba u kojemu hrvatski narod može slobodno pjevati svoje pjesme, svoje nedužne pjesme. Za razliku od Srba, Hrvati reraju i gangaju. Reranje, ojkanje, ganganje –
sve je to ispuštanje primitivnih, grlenih i uglavnom muških glasova u
rasponu od najviše dvije ili tri note. Nepismeni ljudi obično nemaju ništa, osim ojkanja, reranja i ganganja. Možda su baš zato i spremni da to ništa brane do posljednje kapi krvi.
10.
“A mi ćemo s dedom malo u šetnju”, kaže žena na moje pitanje što će nakon večere.
Ovaj par je za mojim stolom od prvoga dana, tako su nas rasporedili,
svatko za vrijeme boravka ima svoje stalno mjesto za stolom. Na stolu je
jelovnik koji za ručak i večeru nudi na izbor tri jela.
“Mi smo za sutrašnji ručak naručili svinjske šnicle s tenfanim krumpirom, je l’ da, deda”, kaže žena.
Mi – to su ona i njezin muž, umirovljenici iz Zagreba. On je šutljiv,
trapav u hodu i u razgovoru. I kao da to zna, radije šuti. Ona ga zove dedom,
i tretira ga kao plišanog medvjeda, igračku koja joj je dodijeljena na
početku, i bez koje nikamo ne može. Igračka ni o čemu ne odlučuje. Moj
vam je deda malo ishlapio, je l’ da deda.
Ona je, naravno, odmah provalila da sam književnica. Zapravo
nije toliko ona, koliko kćerka koja živi u Americi, pa kad je kćerki
rekla s kime sjedi, kćerka ju je malo propitivala i tako je došla do
moga imena. Kćerka obožava moje knjige. Svakako gospođu pozdravi, rekla
je.
Znam ženu koja sjedi nasuprot meni kao svoj džep. Laže, uvijek laže,
licemjerje je upisano u njezinu genetsku karticu, tako su je roditelji
učili, takva je sredina, kaži, ali pazi da se ne zamjeriš. Pošteno su
radili cijeli svoj život, ona i muž, a život ih nije mazio, tukao je po
njima i slijeva i s desna, i nikada tamo gdje ne boli, po dupetu. U
ženinim očima hvatam sjaj. Lukavo me promatra iza stakala naočala.
Provalila me je, čim sam sjela za njihov stol, provalila me je,
lukavica. Arogancija i sluganstvo njezino su gorivo, arogancija i
sluganstvo teku njezinim krvotokom, da, oružje slabih, možda, ali takvi
preživljavaju.
“Mi to nismo čuli, je l’ da, deda?!”
“Zaista, tu su, odmah iza granice, u Velikoj Kladuši, tisuće izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Irana.”
“Ma dajte, mi nikada nismo imali izbjeglice, šta bi oni ovdje”, kaže kao da su u pitanju azijski tigrasti komarci, a ne ljudi.
“Istina je. Hotel je pun policije, zar niste to primijetili?! Odavde
idu na teren i hvataju izbjeglice, a kada ih uhvate, šalju ih nazad,
preko granice, u Bosnu.”
“Pojma nemamo. Ja vam više ništa ne gledam, je l’ da, deda, ni vijesti ni sapunice. Ništa više ne razumijem.”
“Najbolje vam je da vijesti gledate kao sapunice, a sapunice kao vijesti. Tako će sve sjesti na svoje mjesto”, kažem.
Zastaje, žmirka preko naočala, sluti opasnost kao zec. Nagađa ona da
se ja tu nešto šalim, ali ne razumije, a ako ona ne razumije, to samo
znači da ja potcjenjujem njezinu inteligenciju. A nju neće potcjenjivati
neka tamo književnica za koju nitko ne zna osim njezine blesave kćeri u
Americi.
“A mi ćemo s dedom malo u šetnju”, kaže žena i par se diže od stola.
11.
Vraćajući se autobusom za Zagreb prošla sam kroz dio područja koje se
nekada zvalo Krajinom i za koje nisam znala, jer nisam za to ni marila,
da je naseljeno pretežno srpskim stanovništvom. Ovdje je za vrijeme
Drugog svjetskog rata stradalo od ustaša mnogo Srba, mnogo je Srba
pobjeglo u šume pridruživši se Titovim partizanima. Lika, Banija, Kordun
– bili su to partizanski krajevi. Dok je autobus prolazio kroz Glinu
moje je oko kroz autobusko staklo lovilo uočljiva imena Bana Josipa
Jelačića, Franje Tuđmana i Josipa Runjanina (skladatelja, autora
hrvatske himne Lijepa naša domovina) na uličnim tablama, možda i
zato jer su ulične table bile jedini novi detalji na starim, ruševnim
kućama. Osim što se gradić činio napuštenim, ovdje je očito vladao
ozbiljan deficit hrvatskih imena dostojnih da se njima imenuju ulice,
parkovi i trgovi. Možda sam baš zato, pored Tuđmana, Jelačića i
Runjanina, ulovila čudan naziv: jedna se ulica zvala hrvatskom, baš
tako, Hrvatska ulica.
Godine 1941. u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su ubile nevine
civile srpske nacionalnosti. Nakon masovnog ubojstva crkvu su srušili.
Povodom desetogodišnjice pokolja komunističke vlasti su na tome mjestu
podigle zajedničku spomen-kosturnicu. Kasnije je na istom mjestu
podignut Spomen-dom žrtvama fašizma. Broj žrtava ustaškog pokolja varira
ovisno o izvorima (od dvjesto do dvijetisuće dvjesto ljudi). Hrvatska
Wikipedia dovodi u pitanje samu istinitost događaja. Nakon akcije Oluja,
zauzimanja Gline i protjerivanja civila srpske nacionalnosti iz toga
kraja, hrvatske vlasti su Spomen-dom žrtvama fašizma preimenovale u
Hrvatski dom. A nedavno je u Glini postavljena memorijalna ploča kojom
se odaje poštovanje ubijenim i zarobljenim vojnicima Oružanih snaga
Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i njemačkog Wehrmachta.
12.
Glina će se ponovo naći u mome fokusu kojih dva mjeseca kasnije, 5.
kolovoza 2018. na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih
branitelja. Toga dana je predsjednica KGK najvišim državnim ordenjem
odlikovala hrvatske generale Gotovinu i Čermaka, koji su zaslužni za
blistavi uspjeh vojne akcije Oluja. Istoga je dana Marko
Perković Thompson – ikona brojno prevladavajuće hrvatske desnice –
održao spektakularan koncert u Glini, gdje se prema grubim medijskim
procjenama okupilo stotinjak tisuća ljudi. Sudeći po video snimcima koji
kolaju internetom na koncertu je bilo mnogo mladih ljudi odjevenih u
crne majice, crne hlače i crne čizme, s crnim beretama na glavi, i
impresivnim tetovažama po tijelu. Za efektan dizajn zaslužan je HOS,
Hrvatske obrambene snage, militarističko-klerikalna grupacija (braće i sestre) i politička stranka koja u svojoj ikonografiji ponosno ističe parolu Za dom spremni, hrvatsku inačicu nacističkog Sieg Heil-a.
Neke mlade djevojke izgledale su kao ustaške Lolitese, s pletenicama i
crnim beretama, odjevene u pripijene crne majice i uske, crne, kratke
hlače. Djevojke su na bedrima ili listovima nosile zavodljive tetovaže u
obliku hrvatskog pletera, tropleta, čime su svoje noge dovele u vezu s
hrvatskim srednjovjekovljem i Baščanskom pločom, simbolom hrvatske
pismenosti. Dečki za razliku od djevojaka preferiraju jače tetovaže,
mačeve koji probadaju srca, čime se linkiraju s hrvatskim (čini se
fabriciranim) viteštvom.
Gomila od, kažu, gotovo sto tisuća ljudi (Hrvatska je mala zemlja, pa
je sto tisuća krupna brojka!) ispuštala je krikove, pjevala, skakala,
skandirala, vitlala zastavama i upaljenim bakljama, djevojke su sjedeći
na ramenima svojih momaka razvijale hrvatske zastave. Thompson je jakim
ritmovima i stihovima podizao temperaturu da bi na kraju svi postali
jedan kapilarni sustav, jedno krdo, jedno pleme, jedna misao, jedno
moćno pulsirajuće srce. Thompsonove pjesme s vokabularom od jedva
dvadesetak riječi podizale su etničko samopouzdanje.6
Posve identičan vokabular, ali i dizajn, može se naći na srpskoj,
“neprijateljskoj” strani. I tamo se domovina doživljava kao majka, žena
ili voljena djevojka. (Oj, Anice, kninska kraljice; Oj, Krajino, vilo/primi me u krilo). Stihovi, i srpski i hrvatski, promoviraju ljubav prema kamenu, pa dok Thompson pjeva o kamenim genima, a jedno od popularnih neoustaških glasila nosi naziv Kamenjar.hr, dotle se srpske pop-budnice prodaju kao zvuci kamenjara.
Privlačnost odrastanja na kamenu, života na kamenu i nostalgije za
kamenom autorici ovih redaka nije posve jasna, ali ta mistična
opsjednutost kamenom definitivno uzbuđuje tvorce stihova i njihove
slušaoce na obje strane, i hrvatskoj i srpskoj. Srpsko rodoljubno
ojkanje u jednoj pop-pjesmi prati zavijanje vukova, jer domovina je vučja zemlja (Gorski vuci iz rodnoga kraja drže stražu starih običaja), čime se više ističe obrambeni aspekt narečene domovine. Nimalo nježnije ne zvuči slogan na crnim majicama – Bog prašta, HOS ne!
Drugim riječima, Bog još može oprostiti Srbima jer mu čovjekoljublje
ionako stoji u opisu radnog mjesta, ali pripadnike HOS-a ništa ne
obavezuje da praštaju.
Na spektakularnom ustaškom koncertu našlo se mladih ljudi odasvud,
hrvatska “djeca” naoružana hrvatskim zastavama, koja su se iz
zapadnoevropskih zemalja gdje žive i rade, spustila na zavičajni dernek i
razgaljeno urlanje Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska! Pred video kamerama našao se i mladi mađarski par, koji svake godine dolazi u Hrvatsku da s Hrvatima proslavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Oboje su bili odjeveni u crne “uniforme”. Mađar je pokušao objasniti
zašto je zapravo ovdje, ali mu nije uspjelo. Čini se da ga naprosto
uzbuđuje ovakva vrsta zajedništva, iako sličnih ima i u Mađarskoj.
Mađari, Česi, Slovaci Hrvati, Srbi, Bugari, svi su oni slični, vole
sličan dizajn, slične insignije, slične tetovaže, jedino u objektima
mržnje postoje male nijanse. Oni, kao većina, svi mrze manjine, pa su
Romi na ljestvici mržnje, čini se, na prvom mjestu. Mađari, Srbi,
Slovaci mrze još i Židove; u Srbiji su, osim Roma, objekti kolektivne
mržnje jednom i zauvijek Hrvati, a onda svi “naši Turci”, Albanci i
Bosanci; u Bugarskoj to su Turci; u Hrvatskoj su Srbi, a onda i svi
drugi, “kmice” i slični. Svi zajedno mrze homoseksualce. Homoseksualci
su crvena krpa za naci-mužjake koji majku-domovinu vole više od
vlastitih majki i žena. Nisu homofobni, tvrde, ali nisu ni kukavice,
prebiju svakog homoseksualca koji im se nađe na putu. S medijima i
novinarskim kamerama nešto su oprezniji. Dizajner jedne majice zaista se
razigrao, pa na njoj najvećim slovima piše Ostaše, a ispod znamenito slovo U (koje, barem u Hrvatskoj, ne treba prijevod) a zatim, sitnijim slovima, Hrvatskoj. I ispod svega prijevod slagaljke Ostaše u Hrvatskoj, to za one s nižim kvocijentom inteligencije: Hrvati koji nisu emigrirali.
Mađarski i drugi evropski neonacisti imaju identičan smisao za jezične
igre, oni vole misterioznu brojku 88. Slovo H je osmo po redu u abecedi,
dvije osmice su dva slova H, a HH je kratica za Heil Hitler.
Sve to, dakako, vide lijevo orijentirani intelektualci, filozofi i
politički mislioci, koji se svi trude da nađu korektan i indiferentan
naziv za slične pojave po Europi. Popularni “kišobranski” termin populizam račva se poput dimljenog suhog kaspijskog šarana, voble (Rutilus caspicus),
kojega su u neproduktivna sovjetska vremena ruski pijanci račvali
prstima, sisali presoljene suhe riblje trešćice i dobrano ih zalijevali
pivom. I dok lijevo orijentirani politički mislioci s ukusom, mjerom i
znanjem procjenjuju ove nove političke, društvene i kulturne
konstelacije, dotle se lokalni neofašisti i neonacisti sasvim dobro
zabavljaju i pokazuju otvorenu namjeru da se u skoroj budućnosti zabave
još bolje.
13.
U vrijeme srpanjskih i kolovoških proslava ovoga i onoga eskalirala
je i “izbjeglička kriza”. Hrvatska policija brzo se zasitila suzdržanog
ponašanja, pa je krenula u intimniju komunikaciju s izbjeglicama. U
rezultatu je broj što mrtvih, što premlaćenih, što pokradenih (hrvatski
policajci pljačkaju novac i mobitele) izbjeglica porastao, što je sve
stiglo do “malicioznih” novinara The Guardiana. Sirijci,
Afganistanci i Iranci pokazali su engleskim kamerama modrice, ali su
hrvatski policajci čvrsto stali iza toga da su optužbe lažne, da
“migranti dolaze u sukobe jedni s drugima te se međusobno ozljeđuju”. U
jedan televizijski kadar uletio je mladić, simpatični Sirijac, koji je
na elokventnom engleskom ispričao kako je u Velikoj Kladuši, na samoj
granici s Hrvatskom, gdje je otvorena neka vrsta improviziranog
izbjegličkog prihvatilišta, pokušao naći posao, ali su ga svi koje je
kontaktirao tjerali s istom frazom, kao s kakvom verbalnom metlom: Nema ništa! Nema ništa! Nema ništa! Sirijac,
ne bez smisla za humor, izgovara pred kamerama, a na jeziku domaćina
(svejedno kojem, jer na sva tri – hrvatskom, srpskom i bosanskom –
rečenica isto znači i isto zvuči): Tu nema ničega!
14.
Na novom zagrebačkom aerodromu (i on nosi ime Franje Tuđmana, čime se
Franjo Tuđman suptilno dovodi u vezu s Charlesom De Gaulleom i J.F.
Kennedyjem) čekam let za Amsterdam. Za aerodrom se ne može reći da nema ničega,
ali je aerodromski prostor još uvijek poluprazan. Nema kupovnih
atrakcija kao na mnogim drugim aerodromima. Zagrebački aerodrom – čini
se više zbog nedostatka ideja, nego zbog promišljenog koncepta – gotovo
da odiše asketskom atmosferom skandinavskih aerodroma. Zato su mi se u
prvoj sekundi dopali veliki i zamjetljivi reklamni panoi na kojima je
pisalo Return from Zagreb with smile, dok u drugoj sekundi
nisam shvatila da se radi o reklamama mišljenima da privuku potencijalne
korisnike dentalnog turizma. Reklamni slogan – Vratite se iz Zagreba s osmijehom! – u sekundi je mnoge stvari stavio na svoje mjesto, u pragmatičnu perspektivu.
Pravi frajeri shvatili su da opstanak u Hrvatskoj, ali i posvuda u
svijetu, leži u sferi raznoraznih usluga, da cio svijet, ako se čovjek
samo malo zadubi u problem, povezuje jedna jedina aktivnost – razmjena
usluga. Većina ljudi na svijetu servisiraju jedni druge. Zubarice i
zubari, frizerke i frizeri, pedikerke i gotovo nikad pedikeri,
kozmetičarke i rijetko kozmetičari, plastičari i plastičarke, treneri i
trenerice, maseri i maserke, terapeuti i terapeutkinje, konobari i
konobarice, sobari i sobarice, radnice i radnici u seksualnoj
industriji, i mnogi drugi – svi su oni globalno ulančani i umreženi, svi
su davatelji i primatelji raznovrsnih usluga. Uostalom, nisu li Hrvati
istjerali Srbe iz Krajine da bi sami postali krajišnici, branitelji
“predziđa kršćanstva”? A sudeći po svježim izvještajima The Guardiana svoj posao obavljaju efikasno, štoviše premašuju očekivanu normu.
Hrvati marljivo ugrađuju implantate Talijanima, Austrijanci po svoje
zube radije idu u Mađarsku i Slovačku, a oni manje solventni kreću
istočno, prema Bugarskoj i Rumunjskoj. Zagreb i Rijeka konkuriraju
Budimpešti. Beograd je jeftiniji, kažu, pa mnogi preusmjeravaju
destinacije. Sofija je, kažu, još jeftinija. Nova meka je i Turska, tamo
se može dobiti sve, tamo si turist može ugraditi implatante, skinuti
mrenu s oka, operirati kuk, i pri svemu tome obnoviti garderobu
jeftinim, a kvalitetnim kožnim odjevnim predmetima.
Čini se da je prema aktivnostima servisiranja okrenut i hrvatski novi
obrazovni sistem. Političke elite, crkva i vojska stupovi su mnogih, pa
tako i hrvatske države, treba samo uvjeriti građane da poslušno podupru
te stupove. Većina hrvatske djece radije poslušno kreće u stručne
srednje škole, što samo znači da će Hrvati u skoroj budućnosti biti
nacija konobara, pedikera, fizioterapeuta, masera, policajaca, popova i
političara (za ovo posljednje i ne treba škola). Zato Hrvati imaju dva
izbora: ili da odu iz Hrvatske i budu negdje drugdje konobari, pedikeri,
frizeri i maseri, ili da ostanu i prepuste se situaciji kao ono jadno
odrano brdo na Petrovoj gori. Stvari će se događati kako će se događati,
s nama, ili bez nas. Treba se opustiti i pustiti da nas voda nosi.
I dok čekam let za Amsterdam, mislim o tome da moja odluka da se
“prepustim vodi” ipak nije bila loša. Prema slavenskoj, osobito ruskoj
folklornoj mitologiji, banja je mjesto bogato spiritualnim sadržajima.
Mjesto je značenjski ambivalentno: u banji se obavljaju rituali rođenja,
ali i rituali sahrane, u banji se nadalje obavljaju rituali gatanja,
gledanja u budućnost. Banja je mjesto spiritualnog čišćenja, ali i
onečišćenja, mjesto gdje se polijevamo vodom, ispiremo nečistoću,
sapiremo grijehe, istjerujemo zle duhove, ali se njima i izlažemo. (U
banji žive zao duh bannik i strašna vještica obderiha.) Živa voda, mrtva voda, šutljiva voda,
sve te vode prema ruskim paganskim vjerovanjima posjeduju magične moći.
Ne znam jesam li u ubogom Topuskom uspjela uhvatiti što od banjskog
spiritualnog repertoara, ali priznajem da je ideološki koktel sačinjen
od sastojaka postkomunizma i slavenskog paganizma zanimljiv. Imam
osjećaj da je i moja kralježnica profitirala od boravka u toplicama, kao
da je savitljivija.
Razmišljam o tome kako ću za koji dan iz Amsterdama putovati za New
York. Tamo ću, neometena suvišnim osjećajima, u MoMi pogledati hvaljenu
izložbu Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980.
Tamo ću, pretpostavljam, vidjeti i projekte Vojina Bakića, njegove
skice i nacrte za spomenik na Petrovoj Gori. Možda će tamo i meni, kao i
drugim posjetiocima, biti manje važno jesu li svi ti objekti sagrađeni
ili nisu, postoje li ili više ne postoje, jer će izložene skice
potvrditi da je san o realizaciji socijalističke utopije postojao. A u
ovom vremenu postistine posve je moguće da će vandale, populiste,
barbare, devastatore i rušioce tretirati kao pripadnike avangarde koja
zagovara virtualnu umjetnost. I što je s Volandovom tezom da rukopisi ne
gore? Možda ipak gore? Ili ne gore? Ili to pitanje više uopće nije
relevantno?
________________
- Toplice su se ušunjale na mala vrata i u prozu autorice ovih redaka: drugi dio svoga romana Baba Jaga je snijela jaje smjestila je u izmišljene češke toplice, koje su trebale podsjećati na Karlove Vary, u kojima autorica, nažalost, nije bila.
-
KGK
se, naime, posve necenzurirano baca u zagrljaj svakome: polugolim
nogometašima hrvatskog nacionalnog tima, nogometašima konkurentskih
timova, državnicima, generalima i običnim vojnicima, korumpiranim
domaćim političarima i ratnim kriminalcima, stranim turistima,
ubojicama, djeci, onima koji nekoga sahranjuju i onima koji svadbuju. -
Spomen-park
Dotrščina zamišljen je kao mjesto počasti žrtvama fašizma. Ustaše su
onamo dovlačile, ubijale i u masovnim jamama zakopavale hrvatske
antifašiste, među kojima i 2000 komunista. Prema posljednjim službenim
podacima iz 1985. u Dotrščini je pogubljeno oko 7000 antifašista. 1990, u
skladu s promjenom vlasti, obustavljena je gradnja spomenika u
spomen-parku i otada je Dotrščina izložena devastaciji. -
Konjuh planinom,
partizanska pjesma, nastala 1941, za koju je stihove napisao Miloš
Popović-Đurin, a glazbu legendarni jugoslavenski kompozitor Oskar Danon. -
Betonski spavači
je dokumentarna četverodjelna serija redatelja Saše Bana (započeta
2016.) o mnogim primjercima jugoslavenske modernističke arhitekture
(stare jedva pedesetak godina), koja je s raspadom Jugoslavije i
formiranjem novih država prepuštena propadanju, devastaciji i nestanku. - O glazbenom agit-propu za vrijeme rata 1991-1995. Miroslav Sikavica snimio je odličan dokumentarac Louder Than Guns (Glasnije od oružja), 2017.