– U Hrvatskoj se na Jadranu konstantno
priča o nedostatku radne snage, kako daju dobre plate sezonskim
radnicima, sobaricama, čistačicama, konobarima, kako trebaju dobre i
vrijedne radnike. Kada neko dođe da radi po tim uslovima kao sezonski
radnik, doživi, uglavnom, razočarenja. Zato i ne čudi što toliki broj
ljudi iz Hrvatske ide vani da radi, jer ne žele da rade za ovakve
poslodavce. Svim ljudima iz Bosne i Hercegovine želim poručiti da se
dobro raspitaju o potencijalnom poslodavcu, da ne bi doživjeli ovakve
ili gore stvari kad odu raditi u Hrvatsku – riječi su
tridesetpetogodišnje Zeničanke koja se nedavno vratila sa Korčule, gdje
je radila u jednom hotelu kao sobarica i doživjela niz neugodnosti.
Ona je ispričala za Oslobođenje ono što je doživjela na poslu, uz molbu da se ne otkriva njen identitet.
– Prevarena sam i za visinu plate i za smještaj i za hranu i uslove
rada. Bilo je nekoliko djevojaka sa mnom iz Bosne i Hercegovine, sve sa
hrvatskim pasošem. Bilo je i dosta djevojaka iz sjevernog dijela
Hrvatske, iz Zagreba, Osijeka, Vinkovaca. Prema većini nas su se
ponašali loše. Ali, većina je šutjela, trpjela. Čuvaju posao. Treba ih
shvatiti. Jer, ni u Hrvatskoj nije nešto posebno bolje nego kod nas. Do
posla je teško doći. Ljudi trpe mobing, maltretiranja, iživljavanja
pojedinaca. Jedino su pošteđene žene sa Korčule koje tu rade. Ostali su u
istoj poziciji – ustvrdila je.
Objasnila je kako je uslove rada i visinu plate dogovorila putem
telefona, te da je “sve super zvučalo u razgovoru sa ljudima iz lanca
hotela HTP Korčula”.
– Startna plata za posao sobarice je trebala biti 4.600 kuna za rad u
jutarnjoj smjeni, uz jedan dan slobodan u sedmici, plaćen prekovremeni
rad i to pod uslovom da ja pristanem prekovremeno raditi, plaćen rad
nedjeljom, rad za praznike. Uz to sve, dobar smještaj sa maksimalno
dvije osobe u sobi i plaćena sva tri obroka. Sve je bilo drugačije.
Smještaj je bio užasan, kupatilo sa WC-om je bilo jedno na šest osoba,
hrana loša, jednolična. Za doručak samo salama i kruh, a za ručak ono
što ostane od gostiju i to dok ima. Ko zadnji završi s poslom, ne dočeka
ga jelo. Radila sam 29 dana od 30 prvi mjesec, bila su tu dva državna
praznika, radila četiri puta dodatno po četiri sata kao ispomoć u
poslijepodnevnim satima, ukupno imala više od 250 radnih sati i dobila
4.200 kuna. Na platnoj listi je napisano 176 radnih sati – ispričala je
ova Zeničanka.
Kada je upitala poslodavce zbog čega se ne drže dogovora, odgovorili
su joj da se tako vodi, da je takva plata, a da moraju svi raditi
prekovremeno zbog nedostatka personala.
U vrijeme dok je radila, kako su joj rekli u hotelu, nedostajalo je
deset sobarica, a u međuvremenu su još četiri dale otkaz. Obim posla se
samo povećavao.
Tri godine ranije radila je, veli, u jednom hotelu Bola na Braču,
takođe kao sobarica. Tamo je, tvrdi, bila bolja organizacija i pravična
raspodjela posla. Ove godine, istakla je, manje je turista na Korčuli
nego ranijih godina. Iako su iz hotela tvrdili da je to zbog Svjetskog
nogometnog prvenstva u Rusiji, to nije tačno. Najviše turista tamo stiže
iz Amerike, Engleske, Francuske i Holandije.
Njen suprug je proveo nekoliko dana sa njom na Korčuli. Razočarao se i
cijenama smještaja i hrane, ali i uslugama u hotelu, restoranima,
kafićima na Korčuli.
– Kakav je odnos ljudi prema gostima, najbolje govore riječi šefice
upućene sobarici koja je tek stigla za vrijeme kratke obuke. Rekla joj
je da ne glumi čistunicu i da briše “istom krpom i govna i čaše”.
Razočarana sam zaista – naglasila je Zeničanka.
– Na sve tri centralne plaže u gradu Korčuli na otoku niti jedan od
sedam dana koliko sam boravio tamo nije bilo ni u jednom momentu više
35-40 ljudi. Cijene su katastrofa. U hotelu u kojem sam bio smješten, a
koji je stvarno užasan, noćenje s doručkom je otprilike 120 KM.
Najjeftinije za popiti u kafiću je espreso kafa od 10 kuna. Točeno pivo
je 40 kuna. O restoranima ne treba ni razmišljati. Ako se želite hraniti
u prodavnicama, najjeftiniji su vam obična argeta pašteta koja košta
ili 4,5-5 KM kad se pretvori u naše pare ili obična konzerva Eva
tunjevina, čija je cijena 34 kune ili skoro devet maraka. Pica
najeftinija je 75-80 kuna. U starom gradu na jednom mjestu peku
janjetinu i prodaju je za 600 kuna po kilogramu. Hotel u kojem je
supruga radila sedam dana spavanje s doručkom, bez prevoza ili nečeg
drugog, košta 2.450 KM – objasnio je njen suprug, koji takođe nije krio
razočarenje u ono što im se dogodilo.