O njemu možete pronaći gomilu tekstova, knjiga, pa čak i dokumentarni
film, a stavovi variraju od onih koji vjeruju da postoji neka
neobjašnjiva moć u njegovom pogledu, preko onih koji su svjesni da je
izvor te moći moć autosugestije, do onih koji u tome vide još samo jedan
način da ljudima s ponekad ozbiljnim problemima uzmete novac.
Istina je, kao i obično, kombinacija svega navedenog, ali s gomilom bizarnih detalja.
POGLEDAJTE REPORTAŽU Bili smo kod Brace koji liječi pogledom
Uglavnom, zaputili smo se do Srebrnjaka kako bismo sami provjerili o
čemu je riječ, popričali s njegovim suradnicima i sljedbenicima i,
naposljetku, izložili se “magičnom” Bracinom pogledu. A prije nego što
počnemo, važno je znati tko je uopće Braco i kako je sve započelo.
Ivica i Braco
Njegovo pravo ime je Josip Grbavac, rođen je u Zagrebu, ovim se
poslom bavi više od 20 godina, a u moru njegovih sljedbenika pronaći
ćete ljude iz svih krajeva svijeta, ali i slavne osobe kao što su Armand
Assante, Naomi Campbell, Paulo Coelho, Andie MacDowell i mnogi drugi.
Ideja je jednostavna. Čisti minimalizam. On gleda, vi se osjećate dobro, a neki su uvjereni da ih je Bracin pogled i izliječio.
Priča počinje još devedesetih kada je Grbavac, inače magistar
ekonomije, bio jedan od sljedbenika samozvanog proroka i iscjelitelja
Ivice “Toplice” Prokića, koji je u vrijeme rata otkrio da posjeduje
nevjerojatnu moć nakon što ga je Sunce “pogodilo zrakom u skočni zglob”,
a kasnije je vezu sa Suncem održavao gomilom zlatnog nakita kojim se
kitio.
Sve se promijenilo 1995. kada se Prokić utopio u Južnoafričkoj
Republici nakon što ga je, kaže legenda, poklopio ogromni val. Braco je
preživio i na kopno se vratio s gomilom Prokićevog zlatnog nakita.
Braco je postao njegov nasljednik i nastavio voditi njegove
sljedbenike. No postoji razlika u pristupu. Dok se Prokić oslanjao na
klasične propovijedi i u pristupu se nije pretjerano razlikovao od
gomile sličnih iscjelitelja, Braco je riječi zamijenio zurenjem kojem
mnogi pripisuju nadnaravne moći, a otvorio je i vlastiti centar na
Srebrnjaku, gdje započinje i naša priča. Točnije, cijelu je priču
podigao na daleko višu razinu pa nije ni posebno iznenađenje da je u
konačnici postigao i daleko veće rezultate od svog učitelja.
U kratko je vrijeme prerastao granice Hrvatske, proširio se na
Ameriku, Jakov Sedlar režirao je dokumentarac o njemu “Snaga tišine”, a
sve ostalo je povijest.
Malo sektaški, ali ugodno i otvoreno
Potpuno je nebitno isticati da sam se u ovo upustio s golemom dozom
skepse, ali u isto vrijeme razgovoru sa sugovornicima pristupio sam
potpuno otvoreno jer želja nije bila razuvjeravati ih, ismijati ono u
što vjeruju ili ih prikazivati kao čudake. Upravo suprotno, interes je
bio usmjeren isključivo na njihovo iskustvo i razloge zbog kojih
posjećuju Bracu. Ipak, teško je ne imati mišljenje o onome što ste
vidjeli. Možete biti maksimalno otvoreni, ali postoji dio vas koji pruža
otpor ideji da je netko ovo uspio pretvoriti u unosan posao. U isto
vrijeme, apsolutno je fascinantno. Možda ste čitali o tome, ali potpuno
je druga priča kada to vidite uživo.
Sve skupa imalo je pomalo sektašku notu, ali nakon što jednom
pogledate prezentaciju novog Appleovog uređaja, jasno vam je da je riječ
o poslovnom modelu koji očito pali.
Prva stvar koju sam primijetio jest da su svi uključeni u
organizaciju izuzetno srdačni i otvoreni, a nešto slično sam primijetio i
kod samih sljedbenika, koji su u razgovor ulazili bez imalo zadrške.
Usporedbe radi, vjernici, bili oni katolici, Jehovini svjedoci ili
scijentolozi, u ovakvim su situacijama vrlo često suzdržani i rijetko
pristaju otvoreno razgovarati o onome u što vjeruju. Možda je to strah
da netko njihova uvjerenja ne dovede u pitanje ili su i sami svjesni da
ono u što vjeruju stoji na nogama od stakla, ali to se nije moglo
vidjeti kod Bracinih sljedbenika.
Štoviše, velik dio sugovornika sasvim je otvoren za to da je velik
dio Bracine “tajne” zapravo u njima samima i da je možda riječ o
autosugestiji, ali u njemu pronalaze ono što nisu pronašli na drugim
izvorima duhovnosti. Nisam naišao na netrpeljivost, sumnjičavost ni
animozitet prema predstavnicima medija. Bilo je tu umirovljenika,
studenata, djece, poslovnjaka, odvjetnika, bogatih i siromašnih, ali svi
sugovornici bili su izuzetno ugodni. Ni jedna jedina osoba nije odbila
razgovarati s nama, a na to, pokazalo je iskustvo, nećete naići ni kad
ljudima besplatno dijelite sladoled.
Naravno, postoje i oni koji su uvjereni u ljekovita svojstva njegova
pogleda, a to je već nešto što spada u sferu emisija “Na rubu znanosti” i
nešto čemu valja pristupiti ozbiljnije.
Međutim, problem postoji samo u slučaju da se Bracin pogled
predstavlja kao alternativa tradicionalnoj medicini, a to, barem za svog
boravka u centru, nismo primijetili. Bacite li pogled na bilo koji
video na službenim stranicama, izričito se navodi da Braco ne liječi,
ali vam se to uvijeno sugerira u stilu “ne tvrdimo da liječi pogledom,
ali dogodilo se i ovo”.
Braco je, sudeći prema onome što smo vidjeli i čuli, jednostavno
dodatna slamka za koju se ljudi suočeni s poteškoćama svakodnevice ili
ozbiljnim zdravstvenim problemima, hvataju nakon što su isprobali sve
drugo.
Liječi besplatno, ali…
Proguglate li Bracu, naići ćete i na one koji su u svemu prepoznali
klasično šarlatanstvo, ciničnu eksploataciju ljudske nesreće ili
prodavanje magle, a taj će stav dodatno ojačati i događaji koji nose
nazive kao što je “Susret s Bracinim glasom” ili videi u kojima Braco
zuri za “mir u svijetu” dok u suton promatra bosanske piramide. Ako u
sebi imate samo trunku zdrave skepse, sve će vam ovo djelovati kao
suluda zajebancija koja je prerasla u nešto veće i postala toliko unosna
da bi bilo glupo ne istjerati je do kraja.
Tu dolazimo i do pitanja kako Braco uopće zarađuje.
Naime, sve seanse koje su se odvijale za našeg boravka u centru bile
su besplatne. Sljedbenici su donosili cvijeće (koliko smo uspjeli izvući
iz razgovora, radi se o tradiciji koja je započela s Bracinim
prethodnikom Ivicom koji je “volio cvijeće”) i to je više-manje jedini
trošak. Osim ako nema cvjećarnicu u kojoj preprodaje te bukete, teško je
povjerovati da bi to bio izvor zarade na temelju kojeg bi izgradio
dvoranu od oniksa.
Poslovni model dolazi do izražaja u trenutku kada voditeljica nakon
svake seanse, koja traje nekoliko minuta, posjetitelje podsjeća da je
izašao novi DVD i da ga mogu kupiti. Istina, oni to ne moraju učiniti,
ali ova “freemium seansa” dolazi s klasičnim freemium sadržajem.
Njemački Bild je svojevremeno objavio tekst u kojem otkriva da Braco od
prstenja, lančića, DVD-ova i fotografija na 4000 ljudi zaradi oko 20
tisuća eura. U razgovoru s jednim od njegovih suradnika doznali smo da
ove subote očekuju oko 3000 posjetitelja.
Sve ili ništa
E sad, neki će vas uvjeravati u to da njegov pogled nije bilo kakav
pogled ili vam servirati priču o tome kako su znanstvenici jednom
prilikom zabilježili da je “voda promijenila frekvenciju kada je Braco
ušao u prostoriju”, a ako su to nalazi koji vam nešto predstavljaju,
super za vas. Razgovarali smo i sa psihijatrom Vladimirom Grudenom, koji
je o Braci napisao dvije knjige, i on nam je također potvrdio da je u
konačnici riječ o autosugestiji, ali i da u svemu postoji nešto
“neobjašnjivo”.
Ovisno o tome definirate li “neobjašnjivo” kao karizmu/”X faktor”,
nešto što je toliko ludo da pali ili kao nešto nadnaravno, na sve ćete
odmahnuti rukom ili ćete novac opetovano davati za raznorazne suvenire
ili DVD-ove. Bilo kako bilo, ovaj pristup poslu je genijalan koliko i
prisutan od vremena kada su ljudi prvi put zaključili da su vjera i
duhovnost nešto na čemu možete dobro zaraditi. Djeluje na one koji
vjeruju i potpuno je besmislen onima koji ne vjeruju.
Jeste li sretniji nakon Bracinog pogleda? Neki očito jesu i nema tog
argumenta koji će ih razuvjeriti, a mi nećemo ni pokušavati jer bi to
bilo krajnje šupački budući da su ti ljudi očito sretniji i smireniji.
Tvrdi li Braco da njegov pogled liječi? Ne, ali postoje oni koji će vas
uvjeravati da se sve promijenilo otkako ih je Braco pogledao. Postoji li
neko drugo objašnjenje? Vrlo vjerojatno, ali ti su ljudi uvjereni da je
poboljšanje rezultat ove seanse.
Osobno, većinu vremena osjećao sam se kao da sam na koncertu glazbenika čiji mi je opus potpuno stran.
Nešto kao Celine Dion ili Michael Bolton. Jasno mi je da postoje
fanovi koji su uvjereni da im “The Power of Love” ili “How Am I Supposed
to Live Without You” liječi dušu ili tjera suze na oči, ali ako niste u
tom “filmu”, nemate apsolutno nikakvu reakciju. Najjednostavnije
rečeno, ako niste fan, to su samo neke pjesme, a ako niste Bracin
sljedbenik, to je samo neki lik koji pomalo nalikuje Zlatku Daliću,
stoji na kamenu i bulji u ljude dok u pozadini svira glazba za liftove.
Dva puta sam se uspio zagledati u njegove oči i ostao potpuno
ravnodušan. Možda je problem u tome što nisam donio cvijeće ili možda
jednostavno nemam dušu, ali žena ispred mene plakala je kao šiparica
koja je napokon došla na koncert Justina Biebera. Kad je završio sa
zurenjem, čak mu je poslala i poljubac.
Bili smo u istoj prostoriji i gledali istu stvar. Ja sam vidio jedno veliko ništa, drugi su očito vidjeli sve.
Zapravo, vidio sam nešto. Vidio sam dobro odrađen i teoretski
neuništiv posao jer će i ovaj tekst, bio on pozitivan ili negativan,
biti samo još jedna reklama Bracinog duhovno-poslovnog pothvata. A to
je, složit ćete se, i više nego dovoljno.
Reportažu pogledajte na Indexu.